Sada čitate: Arhitektura vječnosti: Da li živimo u kristalnom univerzumu gdje se sve već dogodilo?
- 01
Arhitektura vječnosti: Da li živimo u kristalnom univerzumu gdje se sve već dogodilo?
Arhitektura vječnosti: Da li živimo u kristalnom univerzumu gdje se sve već dogodilo?
Godine 1955., suočen sa smrću svog najboljeg prijatelja Michela Bessa, Albert Einstein je napisao rečenicu koja i danas ima dubok odjek u svijetu moderne fizike: “Za nas, uvjerene fizičare, razlika između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti samo je tvrdoglavo uporna iluzija.”
Bio je to hladan, matematički zaključak čovjeka koji je pola vijeka ranije pocijepao platno realnosti i otkrio šta se krije iza njega.
Einsteinove jednačine nisu pokazale samo da vrijeme zavisi od posmatrača. One su implicirale postojanje strukture univerzuma koja je toliko radikalna da se naš um opire da je prihvati.
Dobrodošli u Blok Univerzum – kosmičku katedralu u kojoj vaše rođenje, vaš prvi poljubac, čitanje ovog teksta i vaš posljednji dah postoje istovremeno, zauvijek zamrznuti u četverodimenzionalnom kristalu prostor-vremena.
Smrt univerzalnog “sada” i paradoks Andromede
U Newtonovom svijetu, vrijeme je bilo apsolutno.
Zamišljali smo univerzalni sat koji kuca istim ritmom za svakoga, od Londona do najudaljenijih galaksija.
Ako se nešto desi “sada” na Zemlji, to se desilo “sada” i na Marsu.
Ipak, Einsteinova Specijalna teorija relativnosti (1905.) srušila je taj sat.
Ovaj naučnik je otkrio da su prostor i vrijeme neraskidivo isprepleteni u nečemu što se danas popularno naziva prostor-vrijeme.
Ključno otkriće je bilo sljedeće: brzina kojom se krećete kroz prostor direktno utiče na brzinu kojom se krećete kroz vrijeme.
Što brže putujete kroz prostor, sporije putujete kroz vrijeme u odnosu na nekoga ko miruje.
Ovo nas dovodi do relativnosti istovremenosti.
Dva posmatrača koji se kreću različitim brzinama ne mogu se složiti oko toga šta se dešava “sada”.
To nije stvar nesavršene percepcije ili kašnjenja signala, već fundamentalna karakteristika geometrije svemira.
Najslikovitiji dokaz za ovo je “Paradoks Andromede”, misaoni eksperiment koji je razradio Roger Penrose.
Zamislite dvije osobe, Saru i Marka, kako šetaju ulicom na Zemlji. Sara hoda prema galaksiji Andromeda, dok Marko hoda u suprotnom smjeru.
Iako se kreću polako (ljudskim hodom), ta mala razlika u brzini i smjeru stvara ogroman “nagib” u njihovim presjecima “sadašnjosti” kada se taj presjek projektuje na udaljenost od 2,5 miliona svjetlosnih godina.
- U Sarinoj verziji “sada” na Andromedi, napredna vanzemaljska civilizacija je već donijela odluku da lansira flotu brodova prema Zemlji. Događaj je stvaran, odluka je donesena.
- U Markovoj verziji “sada”, ti isti vanzemaljci još uvijek vijećaju. Odluka nije donesena. Invazija je neizvjesna.
Oboje su na Zemlji, u istom trenutku, prolaze jedno pored drugog. Kako je moguće da za Saru budućnost invazije već postoji, a za Marka ne?
Jedini način da se ovaj paradoks riješi bez kršenja zakona fizike je da prihvatimo da su svi događaji, vijećanje i odluka i lansiranje, već raspoređeni u prostor-vremenu.
Oni su tamo. Pitanje je samo pod kojim uglom (brzinom) presijecate taj blok realnosti.
Ako Sarino “sada” sadrži događaj koji je u Markovoj budućnosti, to znači da Markova budućnost mora već postojati.
Arhitektura Blok Univerzuma
Ako odbacimo tok vremena, šta nam ostaje? Ostaje nam statična, vječna struktura.
Fizičari ovo često nazivaju “Blok Univerzumom” ili Eternalizmom.
Zamislite svemir ne kao film koji se prikazuje kadar po kadar, već kao cijelu rolnu filma koja je odmotana i položena na sto. Ili, još bolje, zamislite veknu hljeba.
- Jedan kraj vekne je Veliki prasak.
- Drugi kraj je termalna smrt svemira.
- Svaka kriška hljeba je jedan trenutak u vremenu.
U ovom modelu, dinosauri nisu “nestali”; oni su jednostavno u drugom dijelu vekne, baš kao što je Pariz na drugom mjestu u odnosu na Sarajevo.
Vi ne možete vidjeti dinosaure ne zato što ih nema, već zato što vaša svijest nije na tim koordinatama.
Ovo radikalno mijenja poimanje nas samih. Mi sebe doživljavamo kao trodimenzionalna bića koja se kreću kroz vrijeme.
Ali u Blok Univerzumu, mi smo zapravo četverodimenzionalni objekti.
Zamislite svoje tijelo kao dugačku, vijugavu cijev ili “crva” koji se proteže kroz prostor-vrijeme.
- Rep tog crva je vaša beba-verzija u porodilištu.
- Glava tog crva je vaše tijelo na samrtnoj postelji.
- Svaki presjek tog crva je jedan trenutak vašeg života.
Sve te verzije vas postoje istovremeno i jednako su stvarne.
Vaše “ja” iz djetinjstva nije sjećanje; ono je živo i stvarno na koordinatama 1995. godine (ili kad ste već rođeni).
Vaše “ja” iz budućnosti već čita knjigu koju još niste kupili. Vi ste cjelina, a ne tačka koja putuje.
Ali, ako je svemir statičan blok, zašto mi tako intenzivno osjećamo tok? Zašto ne vidimo cijelu veknu odjednom?
Neurološka iluzija i termodinamička strijela
Odgovor na pitanje “zašto osjećamo vrijeme” leži u “braku” između termodinamike i neurologije.
Fizički zakoni su, u osnovi, vremenski simetrični. Ako pustite snimak sudara bilijarskih kugli unazad, to i dalje izgleda kao validna fizika.
Jedini zakon koji pravi razliku između prošlosti i budućnosti je Drugi zakon termodinamike ili zakon entropije.
Entropija (nered) u zatvorenom sistemu uvijek raste. Šolja se razbije (red postaje nered), ali se krhotine nikada same ne spoje u šolju.
Naš mozak je biološka mašina koja troši energiju da bi kreirala red (sjećanja) unutar sebe, dok istovremeno povećava nered u okolini (kroz toplotu).
Mi pamtimo prošlost jer je ona stanje niže entropije koje je ostavilo trag.
Ne sjećamo se budućnosti jer se ona, u termodinamičkom smislu, još nije “slegla” u stanje koje može ostaviti trag.
Naša svijest je poput reflektora koji klizi niz tog četverodimenzionalnog crva.
Taj “reflektor” je vjerovatno evolutivna adaptacija.
Da bismo preživjeli, moramo donositi odluke na osnovu uzroka i posljedica.
Kada bismo percipirali cijelo vrijeme odjednom, koncept “lova na hranu” ili “bježanja od predatora” izgubio bi smisao.
Ali, naš mozak nas vara i na druge načine.
Neurološki “sadašnji trenutak” traje između 2 i 3 sekunde. To je prozor u kojem mozak integrira senzorne informacije u jednu smislenu sliku.
Sve kraće od toga ne registrujemo svjesno, a sve duže postaje sjećanje.
Mi doslovno živimo u malom vremenskom kašnjenju, konstruišući realnost koja je već prošla djelić sekunde.
Paralelni univerzumi i beskonačno grananje
Do sada smo pisali o relativnosti koja sugeriše deterministički, fiksirani Blok Univerzum.
Ali, u 20. vijeku pojavio se i drugi igrač: Kvantna mehanika. I ona komplikuje stvari na predivan način.
Kvantna mehanika nam kaže da na subatomskom nivou čestice nemaju definisane osobine dok se ne izmjere.
One postoje u “superpoziciji” – stanju vjerovatnoće.
Elektroni mogu biti na dva mjesta istovremeno.
Schrödingerova mačka može biti i živa i mrtva.
Ali, kako pomiriti fiksirani Blok Univerzum (gdje je sve određeno) sa Kvantnom mehanikom (gdje vlada vjerovatnoća)?
Rješenje koje nudi Hugh Everett 1957. godine kroz Teoriju mnogih svjetova bi moglo biti odgovor i ono je zapanjujuće.
Everett sugeriše da se talasna funkcija nikada ne urušava u jedan ishod. Umjesto toga, svaki put kada se dogodi kvantni događaj s više mogućih ishoda, svemir se cijepa.
U ovom scenariju, Blok Univerzum nije jedna vekna hljeba. To je beskonačno rastući kristal ili fraktalno drvo.
- U jednoj grani svemira, vi ste jutros popili kafu.
- U drugoj grani, popili ste čaj.
- U trećoj, zakasnili ste na posao i to je promijenilo tok vaše karijere.
Sve te varijante budućnosti postoje. Budućnost je “već tamo”, ali ne kao jedna linija, već kao lepeza svih mogućih scenarija.
Ovo na čudan način spašava koncept slobodne volje.
U klasičnom Einsteinovom bloku, vi ste samo lutka koja odigrava unaprijed snimljen film.
U Multiverzumu Mnogih Svjetova, svi ishodi postoje, a vaša slobodna volja je mehanizam navigacije.
To je čin kojim vaša svijest “bira” kojom će granom fraktala putovati.
Vi ne stvarate budućnost; vi birate koju već postojeću verziju budućnosti ćete iskusiti.
“Curenje” vremena
Ako je vrijeme iluzija, a svi trenuci postoje istovremeno u 4D strukturi (ili multidimenzionalnom fraktalu), da li je moguće da barijere između “sada” i “onda” nisu neprobojne?
Ovdje ulazimo u sferu gdje se tvrda nauka dodiruje sa neobjašnjivim ljudskim iskustvima.
Déjà Vu se obično objašnjava kao “kratki spoj” u mozgu gdje se trenutno iskustvo pogrešno arhivira direktno u dugoročnu memoriju.
Ali, u kontekstu Blok Univerzuma, neki teoretičari (poput fizičara Davida Bohma) spekulisali su o holografskoj prirodi univerzuma.
Ako je svaki djelić prostora-vremena povezan s cjelinom, možda pod određenim stanjima svijesti (umor, stres, snovi) naš um na trenutak “preskoči traku” i uhvati djelić informacija iz koordinata koje nazivamo “budućnost”.
Još intrigantniji je koncept retrokauzalnosti u kvantnoj fizici.
Eksperimenti poput Wheelerovog odgođenog izbora (Wheeler’s delayed-choice experiment) sugerišu da odluka koju donesemo u sadašnjosti može uticati na to kako se čestica ponašala u prošlosti.
Ovo zvuči nemoguće, ali jednačine to dopuštaju. Ako budućnost može uticati na prošlost, onda je linearnost vremena potpuna fikcija.
Cijela struktura se međusobno uslovljava u petlji bez početka i kraja.
Također, fenomeni poput iskustava bliske smrti (NDE) dobijaju novo značenje.
Kada mozak umire, biološki filteri koji nas drže u iluziji linearnog vremena (kako bismo funkcionisali kao biološke mašine) prestaju raditi.
Ljudi koji su preživjeli kliničku smrt često opisuju “pregled života” koji se ne dešava hronološki, već panoramski – vide cijeli svoj život odjednom, u jednom bezvremenskom trenutku.
To je upravo ono kako bi četverodimenzionalno biće vidjelo našeg “crva” u Blok Univerzumu.
Možda smrt nije kraj, već izlazak iz iluzije vremena u širu realnost.
Utjeha vječnosti
Ipak, šta sve ovo znači za nas, obične ljude, dok pijemo kafu i brinemo o računima?
Prva reakcija na ideju da je “sve već zapisano” često je egzistencijalni strah. Osjećamo se kao zatvorenici sudbine. Ali, ako pogledamo dublje, ova perspektiva nudi nevjerovatnu utjehu i ljepotu.
Ako živimo u Blok Univerzumu, ništa nikada ne nestaje.
Kada izgubimo voljenu osobu, naša tuga proizilazi iz iluzije da je ta osoba “bila” i da je sada “nema”.
Ali fizika kaže drugačije. Ta osoba je i dalje tamo, u prostor-vremenu, živa, smije se, voli vas.
Ti trenuci nisu izbrisani; oni su trajno uklesani u strukturu realnosti, neuništivi poput dijamanta.
Smrt je samo horizont naše percepcije, a ne kraj postojanja.
Kao da je i T. S. Eliot naslutio ono što će fizika tek pokušati objasniti:
“Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
možda su oba prisutna u vremenu budućem,
a vrijeme buduće sadržano u vremenu prošlom.“
Ako je Einstein bio u pravu, onda ti stihovi nisu samo poezija – nego i tiha istina o strukturi stvarnosti.
