Tamni kisik: Otkriće koje je podijelilo nauku
Osam godina je Andrew Sweetman zanemarivao mjerenje koje nije imalo smisla. Senzori na dnu Tihog okeana, četiri hiljade metara ispod površine, u potpunom mraku, bilježili su porast kisika tamo gdje ga po svim pravilima nije trebalo biti. Prva pretpostavka bila je kvar opreme.
Mjerenje se ponavljalo iz ekspedicije u ekspediciju, sve dok Sweetman i njegov tim iz Škotske asocijacije za morske nauke nisu 2024. godine odlučili objaviti rezultat.
Nazvali su ga tamni kisik.
U nekoliko sedmica, vijest je obišla svjetske medije i pokrenula raspravu daleko izvan uskog kruga morskih geohemičara.
Dvije godine kasnije, isti taj časopis dodao je na stranicu rada napomenu uredništva: dio nalaza je pod preispitivanjem.
Mehanizam iza tamnog kisika
Priča počinje u zoni Clarion-Clipperton, pojasu morskog dna između Havaja i Meksika, po površini otprilike dvostruko većem od Indije.
Na dubini do koje sunčeva svjetlost nikad nije stigla, dnom su razbacani metalni grumeni veličine krompira.
Nazivaju ih polimetalnim nodulima, a nastaju taloženjem mangana, nikla, kobalta i bakra oko sitnog jezgra, brzinom od svega nekoliko milimetara na milion godina.
Sweetmanov tim spustio je na dno komore koje su zapečatile male dijelove sedimenta, uključujući i nodule, s ciljem mjerenja količine kisika koju tamošnji organizmi troše.
Umjesto pada, nivo kisika se povećavao, u pojedinim mjerenjima i do tri puta iznad polazne vrijednosti unutar samo dva dana.
Kada su istraživači potom izmjerili napon na površini samih nodula, zabilježili su najvišu vrijednost od 0,95 volti.
Poređenja radi, teorijski minimum potreban da elektroliza razdvoji čistu vodu na kisik i vodonik iznosi 1,23 volta, dok institut koji je vodio istraživanje kao praktičniji prag navodi 1,5 volti, otprilike napon jedne standardne baterije.
Sweetman je nodule, i pored te razlike, opisao kao stijene koje se ponašaju poput baterija, u radu objavljenom u časopisu Nature Geoscience.
Sama brojka od 0,95 volti kasnije će postati jedna od najspornijih tačaka cijele priče.
Hipoteza je jednostavna, čak i ako napon sam po sebi ne dokazuje mehanizam.
Ako grumen metala nosi dovoljno naboja, on sam, bez ijednog fotona sunčeve svjetlosti, teoretski može razlagati vodu.
Ako je tačna, to bi značilo da je proizvodnja kisika na Zemlji mogla postojati i prije nego što se pojavila fotosinteza.
Sam Sweetman u radu to naziva hipotezom, a ne dokazanim mehanizmom.
Rudarski brod koji je tražio nešto sasvim drugo
Metalni grumeni na dnu Pacifika nisu novi ni za obavještajnu zajednicu.
Godine 1968. sovjetska podmornica K-129 potonula je otprilike 2.500 kilometara sjeverozapadno od Havaja, noseći nuklearno naoružanje.
Sovjeti olupinu nisu uspjeli pronaći. Američka mornarica jest, uz pomoć akustičnog sistema SOSUS, a CIA je potom pokrenula Projekt Azorian s ciljem da je podigne s dna.
Za operaciju je bio potreban paravan.
Ekscentrični milijarder Howard Hughes pristao je svojim imenom pokriti gradnju broda Glomar Explorer, javno najavljenog kao komercijalni rudarski brod za vađenje manganskih nodula.
Brod je na lokaciju stigao 4. jula 1974. i tokom više od mjesec dana podigao dio trupa K-129, prije nego što je konstrukcija dizalice popustila i veći dio olupine pao nazad na dno.
Provala u urede Hughesove kompanije, tokom koje su nepoznati počinioci odnijeli i dokumente o operaciji, dogodila se već u junu 1974. godine, ali je priča u javnost procurila tek 1975.
CIA je detalje operacije zvanično potvrdila tek 2010. godine, kroz deklasifikovani izvještaj.
Popularne verzije ove priče, uključujući materijale na koje se ovaj tekst dijelom oslanja, tvrde da je CIA tokom operacije otkrila naučni značaj nodula i da je od tada decenijama tajno proučavala njihova elektromagnetska svojstva u vojne svrhe.
Deklasifikovani dokumenti to ne potvrđuju. Oni rudarenje opisuju isključivo kao paravan, a ne kao stvarni naučni interes, dok nijedan objavljeni izvor ne povezuje CIA-u s kasnijim istraživanjem tamnog kisika.
Ono što je deklasifikacija zaista učinila jest to da je u javnu svijest ubacila samu ideju vađenja nodula s morskog dna, ideju na kojoj danas počiva cijela industrija dubokomorskog rudarenja.
Vrste koje niko nije imenovao
Zona Clarion-Clipperton nije samo geološka znatiželja.
Kada je 2023. godine tim predvođen Muriel Rabone iz londonskog Prirodnjačkog muzeja objavio popis vrsta pronađenih na tom području, brojka je iznosila 5.578 popisanih vrsta, od morskih krastavaca s jedrima na leđima do staklenih sunđera, u studiji objavljenoj u časopisu Current Biology.
Između 88 i 92 posto tih vrsta nauci do tada nije bilo poznato. Mnogi od tih organizama žive direktno na nodulama ili neposredno oko njih.
Nezavisno od Sweetmanove studije, biolozi su ranije, u drugim dijelovima okeana, dokumentovali takozvane elektrotrofne mikrobe, bakterije koje kao izvor energije koriste elektrone umjesto organske materije, obično u blizini hidrotermalnih izvora.
Funkcioniše li isti princip i oko nodula u zoni Clarion-Clipperton, u trenutku pisanja ovog teksta nije izričito potvrđeno, ali sama elektrotrofija kao oblik metabolizma jest dobro utemeljena u naučnoj literaturi.
Kolege ne vjeruju rezultatu
Ono što je Sweetman prijavio kao otkriće, dio naučne zajednice danas tretira kao spornu tvrdnju.
The Metals Company, kompanija koja finansijski podržava dio istraživačkih ekspedicija u zoni i koja ima jasan komercijalni interes za rudarenje nodula, objavila je formalnu kritiku u kojoj navodi da izmjereni porast kisika može biti posljedica zarobljenih mjehurića vazduha ili curenja struje iz same mjerne opreme.
Kompanija posebno cilja na spomenutu vrijednost od 0,95 volti: tvrdi da je to najviša vrijednost izdvojena kao izuzetak, dok najviša vrijednost prikazana u samom grafikonu objavljenih podataka iznosi svega 0,24 volta, daleko ispod praga potrebnog za elektrolizu.
Sweetman odgovara da je 0,95 volti, odnosno 952 milivolta, zaista izmjereno i da tu vrijednost ne smatra neuobičajenom.
Kentaro Nakamura, geohemičar s Univerziteta u Tokiju, izjavio je za Science da postoji velika vjerovatnoća da je rad pogrešan, dijelom zato što iznad polja nodula nije zabilježen povišen nivo kisika u samom vodenom stubu.
Kritički rad objavljen 2025. godine u časopisu Frontiers in Marine Science ide korak dalje, navodeći da raniji radovi na sličnim lokacijama nisu zabilježili proizvodnju kisika, da predloženi mehanizam elektrolize nema jasno utvrđen izvor energije koji bi ga održavao, te da sam porast kisika može biti artefakt mjerne komore, a ne novi geohemijski proces.
Najnovija kritika stigla je u maju 2026. godine.
Tada su istraživači na platformi F1000Research objavili rad (Webber i dr.).
Ponovnom analizom Sweetmanovih podataka oni tvrde da korelacija između površine nodula i porasta kisika ne stoji.
Tvrde i da je porast kisika zabilježen u eksperimentima u kojima nodula nije bilo.
To bi, po njihovom tumačenju, ukazivalo na artefakt mjerne opreme, a ne na novi prirodni proces.
I ovi autori, kao i dio autora kritičkog rada iz Frontiersa, povezani su s kompanijom The Metals Company, koja ima izražen komercijalni interes u dubokomorskom rudarenju.
Sweetman za Science kaže da njegov tim upravo priprema odgovor na kritike i da nemaju šta kriti.
U međuvremenu je vlastito tumačenje mehanizma ublažio i sam Sweetmanov tim.
U sažetku za skup Američke geofizičke unije (AGU) iz decembra 2025. (Sweetman, Marlow i Geiger) autori više ne navode elektrolizu kao objašnjenje.
Oni kažu da mehanizam koji stoji iza tamnog kisika "trenutno nije jasan", ali ističu da se pojava u njihovim mjerenjima javljala isključivo u prisustvu manganovih oksida.
Časopis Nature Geoscience dodao je 8. aprila 2026. godine na stranicu originalnog rada napomenu uredništva, formulisanu oprezno: čitaoci se upozoravaju da su pojedini aspekti članka predmet pitanja o kojima uredništvo još odlučuje, uz najavu da će dodatni odgovor uslijediti nakon što se ta pitanja razriješe.
To nije formalna optužba za naučnu prevaru, nego signal da spor još nije okončan.
Krajem januara 2026. godine krenula je prva od tri planirane istraživačke ekspedicije čiji je zadatak, pored kisika, izmjeriti i koncentraciju vodonika oko nodula.
To je ključni test: ako je elektroliza zaista mehanizam, vodonik bi trebao nastajati u odnosu dva atoma naprema jedan atom kisika. U originalnom radu iz 2024. godine podaci o vodoniku nisu bili objavljeni.
Prije nego kisik stigne do Evrope
Ako je hipoteza o razlaganju vode tačna, njene posljedice sežu i dalje od Zemlje.
Sasvim odvojeno od Sweetmanovog rada, laboratorijska istraživanja poput onog koje je krajem 2024. godine u časopisu Journal of Geophysical Research: Planets objavio tim s Univerziteta u Bernu, pokazuju da samo zračenje razlaže molekule vode zarobljene u ledu i oslobađa kisik, u procesu koji se zove radioliza.
Mehanizam je potpuno drugačiji od elektrolize u nodulama, ali vodi ka sličnom zaključku: kisik ne mora nužno potjecati od biljaka.
To je posebno relevantno za mjesta poput Evrope, Jupiterovog mjeseca prekrivenog debelim ledenim omotačem, ispod kojeg se, prema podacima misije Galileo iz devedesetih godina, nalazi slani okean s više vode nego u svim zemaljskim okeanima zajedno.
NASA-ina sonda Europa Clipper lansirana je 14. oktobra 2024. godine i trenutno putuje ka Jupiteru, gdje bi prema planu trebala stići u aprilu 2030. i izvesti 49 preleta pored Evrope, tražeći uslove pogodne za život, a ne nužno sam život.
Rudarenje počinje, ali sporije nego što se čini
Ubrzo nakon objave studije o tamnom kisiku, rasprava se preselila iz laboratorije u politiku.
Zona Clarion-Clipperton ostaje glavna meta industrije dubokomorskog rudarenja: prema procjeni američkog Geološkog zavoda, tamo leži oko 21,1 milijarda tona nodula, što je dovoljno da sadrži više nikla i kobalta nego sve kopnene rezerve zajedno.
Ipak, tvrdnja da je rudarenje "već počelo" ne odgovara stanju stvari u ljeto i jesen 2026. godine.
Međunarodna uprava za dno mora, tijelo Ujedinjenih nacija zaduženo za regulisanje voda izvan nacionalne jurisdikcije, ni na sjednici u martu 2026. godine nije usvojila takozvani Rudarski kodeks niti odobrila ijednu komercijalnu dozvolu, a više od četrdeset zemalja zalaže se za formalni moratorijum, prema izvještaju sa posljednjeg zasjedanja ISA-e.
Paralelno, američka kompanija The Metals Company pokušava zaobići taj proces kroz nacionalni zakon iz 1980. godine i ima više odvojenih prijava u toku kod agencije NOAA: jednu objedinjenu prijavu za istraživačku i komercijalnu dozvolu, koja je ranije tokom 2026. prošla provjeru usklađenosti, i posebnu prijavu isključivo za istraživačku licencu, za koju je NOAA 17. avgusta 2026. najavila pripremu procjene uticaja na životnu sredinu, korak koji tek prethodi eventualnom odobrenju.
Do trenutka pisanja ovog teksta, nijedna kompanija nije počela komercijalno vaditi nodule iz zone Clarion-Clipperton.
Legende koje prate podatke
Uz ozbiljnu naučnu raspravu, temu prati i niz manje utemeljenih tumačenja.
Jedno je teorija da noduli, povezani elektromagnetskim poljima, čine neku vrstu mreže na dnu okeana, nalik neuronskoj.
Drugo je pokušaj da se ta polja povežu s nestancima brodova i aviona u takozvanom Bermudskom trouglu, području koje je geografski, uostalom, stotinama kilometara udaljeno od zone Clarion-Clipperton.
Nijedna recenzirana studija ne potvrđuje ni prvu ni drugu tvrdnju.
Izvještaji o kvarovima kompasa u tom području postoje u popularnoj literaturi decenijama, ali američka mornarica to područje zvanično i ne priznaje kao izdvojenu opasnu zonu, a analize gustog pomorskog saobraćaja pokazuju da broj nestanaka tamo statistički ne odstupa od očekivanog.
Veza s nodulama u ovom trenutku nema nikakvo uporište izvan popularnih video-priloga poput onog na koji se ovaj tekst dijelom oslanja.
Za sada, čak i oko one jedne brojke koja je pokrenula cijelu priču, 0,95 volti izmjerenih na površini nodule, naučnici se ne slažu da li uopšte pripada podacima koje je tim objavio.
Da li ta ista stijena zaista razlaže vodu, pokazaće tek vodonik koji do sada niko nije uspio izmjeriti.
IZVORI
- Sweetman, A. K. et al., Evidence of dark oxygen production at the abyssal seafloor, Nature Geoscience, 2024.
- Rabone, M. et al., How many metazoan species live in the world's largest mineral exploration region?, Current Biology, 2023.
- Claim of 'dark oxygen' on sea floor faces doubts, Science, 2024.
- The Metals Company, TMC Rebuttal to Claims of 'Dark Oxygen Production', 2024.
- From headlines to criticism of study on deep-sea oxygen production, Science Norway, 2024.
- Downes, P. et al., Extraordinary claims require extraordinary evidence: evaluating nodule-associated dark oxygen production, Frontiers in Marine Science, 2025.
- Webber, A. P. et al., Anomalous oxygen concentration increases in benthic experiments from the Clarion Clipperton Zone are not related to polymetallic nodules, F1000Research, 14. maj 2026.
- Sweetman, A., Marlow, J. J. i Geiger, F., Investigating Dark Oxygen Production in the deep sea, sažetak za AGU Fall Meeting 2025.
- CIA, The Exposing of Project Azorian.
- Tinner, C. et al., Electron-Induced Radiolysis of Water Ice and the Buildup of Oxygen, Journal of Geophysical Research: Planets, 2024.
- NASA, Europa Clipper Mission.
- No code, no permits: ISA deep-sea mining talks end in stalemate, Oceanographic Magazine, 2026.
- Silicon Canals, The Clarion-Clipperton Zone's nodules estimated resource, citirajući procjenu U.S. Geological Survey, 2026.
- The Why Files, Dark Oxygen | CIA Deep Sea Secret Could Trigger the Next Extinction Event, YouTube — popularni video-pregled na koji se tekst dijelom oslanja
Aquarius
Istraživač nepoznatog koji voli dobru priču. Neću ti prodati senzaciju samo zbog klika. Ako ti se sviđaju moji tekstovi, tvoja podrška bi mi mnogo značila da nastavim dalje.