Teorija živog svemira: Je li kosmos više od obične materije?

Postoji pitanje koje se rijetko postavlja naglas, jer zvuči previše veliko za ozbiljan razgovor: je li život nešto što se dogodilo Zemlji slučajno, kao rijedak izuzetak u hladnom i ravnodušnom svemiru, ili je on, na neki način, ugrađen u samu prirodu stvari koje se dešavaju kad se materija dovoljno dugo organizuje i reorganizuje?

Odgovor na to pitanje niko ne zna sa sigurnošću, ali put do njega vodi preko jedne od najneobičnijih ideja dvadesetog vijeka – hipoteze da je sama Zemlja nešto nalik organizmu.

Ta ideja nije nastala u filozofskoj raspravi, nego u laboratoriji jednog inženjera koji je pokušavao smisliti kako otkriti život na Marsu, a završio je otkrivajući nešto neočekivano o životu na vlastitoj planeti.

James Lovelock i ideja koja je promijenila pogled na Zemlju

Početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, James Lovelock bio je nezavisni britanski naučnik i izumitelj, poznat po tome što je konstruisao detektor elektronskog zahvata (engl. electron capture detector – ECD), uređaj toliko osjetljiv da je kasnije poslužio za otkrivanje tragova pesticida u životnoj sredini širom svijeta.

Ta reputacija dovela ga je 1961. godine do NASA-e, koja je tek uspostavljala program Exobiology i tražila stručnjake sposobne da osmisle instrumente za traženje života na drugim planetama. Lovelock je angažovan da radi na Jet Propulsion Laboratory u Pasadeni, gdje se pripremao program koji će kasnije postati poznat kao misija Viking.

Tamo se zatekao u društvu ljudi koji su razmišljali o pitanju koje tada nije imalo jasan odgovor: kako uopće prepoznati život na planeti koju nikad nećemo fizički posjetiti?

Među njima su bili Carl Sagan, tada mladi astronom, i Dian Hitchcock, filozofkinja i analitičarka sistema koju je NASA angažovala da nadgleda logiku eksperimenata za detekciju života.

Lovelock je ubrzo postao nezadovoljan planiranim eksperimentima, koji su uglavnom pretpostavljali da bi marsovski mikroorganizmi trebali reagovati na hranjive rastvore na isti način kao zemaljske bakterije.

Već 1965. godine, samostalno, objavio je u časopisu Nature kratak rad pod nazivom A Physical Basis for Life Detection Experiments, u kojem je predložio sasvim drugačiji pristup: umjesto da se traže konkretni organizmi, bolje je ispitati hemijski sastav atmosfere planete.

Dvije godine kasnije, 1967., tu ideju je razradio zajedno s Hitchcock u opširnijem radu Life Detection by Atmospheric Analysis, objavljenom u časopisu Icarus. Ideja je bila jednostavna, ali duboka – živa planeta mora neprestano trošiti energiju da bi održavala svoju atmosferu daleko od hemijske ravnoteže.

Zemljina atmosfera je, naime, čudna mješavina. Sadrži kisik i metan u količinama koje bi se, po zakonima obične hemije, trebale međusobno poništiti u geološki kratkom vremenu. Umjesto toga, ta neravnoteža traje milionima godina, konstantno obnavljana.

Na Marsu i Veneri atmosfere su, naprotiv, dominantno sastavljene od ugljik-dioksida i mnogo bliže hemijskoj ravnoteži. U njima nije pronađen ni približno isti stepen upornog, biološki održavanog nesklada kakav postoji u Zemljinoj atmosferi. To je ukazivalo na jednostavan zaključak: ono što održava Zemljinu atmosferu u tom neobičnom, nestabilnom stanju jeste sam život.

Nakon povratka u Englesku, Lovelock je nastavio razvijati tu ideju. Presudan podsticaj dobio je upoznavši Lynn Margulis, američku mikrobiologinju koja je tada razvijala teoriju endosimbioze – objašnjenje kako su složene ćelije nastale spajanjem jednostavnijih bakterija.

Margulis je dobro poznavala mikrobni svijet i njegovu ulogu u oblikovanju životne sredine, pa je saradnja s njom Lovelockovoj zamisli dala mnogo čvršće naučno uporište. Rezultat te saradnje bio je naučni rad objavljen 1974. godine u časopisu Tellus, pod naslovom Atmospheric Homeostasis by and for the Biosphere: The Gaia Hypothesis.

U njemu su autori iznijeli tezu da svi živi organizmi na Zemlji djeluju kao svojevrstan aktivni sistem koji reguliše hemijski sastav atmosfere, kiselost površine, pa čak i klimu, održavajući uslove pogodne za vlastiti opstanak.

Naziv za hipotezu predložio je Lovelockov susjed iz sela Bowerchalke, pisac William Golding, autor romana Gospodar muha.

On je predložio ime grčke božice Zemlje – Geje. Ime je bilo poetično, možda čak i previše poetično za ukus dijela naučne zajednice, ali se upravo zbog svoje neobičnosti zadržalo u pamćenju. Pet godina kasnije, 1979. godine, Lovelock je svoju zamisao detaljnije razradio u knjizi Gaia: A New Look at Life on Earth, kojom je hipotezu predstavio široj publici i pokrenuo višedecenijsku raspravu.

Zemlja kao nešto više od zbirke živih organizama

Lovelocka i Margulis nije zanimao samo opis postojećih bioloških procesa nego i način na koji oni međusobno djeluju. Atmosfera, okeani, tlo i stijene tradicionalno se posmatraju kao pozornica na kojoj se odvija život – kao prirodno okruženje koje postoji nezavisno od živih organizama i kojem se oni prilagođavaju.

Hipoteza o Geji ponudila je drugačiji pogled: atmosfera nije samo pozornica na kojoj se odvija život nego i sastavni dio sistema koji živi organizmi oblikuju i održavaju svojom aktivnošću već milijardama godina.

Primjere za to nije bilo teško pronaći. Kisik u Zemljinoj atmosferi gotovo u potpunosti potiče od fotosinteze cijanobakterija i biljaka. Bez stalne biološke proizvodnje, kisik bi se vremenom trošio u reakcijama s vulkanskim plinovima i stijenama, a njegova koncentracija postepeno bi opadala.

Lovelock i Margulis zajedno su napisali i rad Biological Modulation of the Earth's Atmosphere, objavljen 1974. godine u časopisu Icarus. U njemu su detaljnije razmotrili kako mikroorganizmi utiču na kruženje sumpora, dušika i drugih elemenata.

Okeani, naprimjer, sadrže soli čija koncentracija ostaje relativno stabilna uprkos stalnom dotoku minerala putem rijeka. Istraživači poput Alfreda Redfielda tu su stabilnost ranije objašnjavali prvenstveno geohemijskim procesima, dok su Lovelock i Margulis ukazivali na moguću ulogu živog svijeta.

Čak je i prosječna temperatura Zemlje ostala u rasponu pogodnom za postojanje tekuće vode, iako je Sunce tokom historije naše planete postalo oko 30 posto sjajnije. Lovelock je u tome vidio jednu od najvećih zagonetki koje je hipoteza o Geji trebala objasniti.

Teza nije bila da organizmi svjesno planiraju takvu regulaciju. Radilo se o mreži povratnih sprega: promjene u životnoj sredini utiču na organizme, organizmi svojim djelovanjem mijenjaju tu sredinu, a te promjene zatim ponovo utiču na njih.

Pitanje koje je ostalo otvoreno, a kasnije postalo glavna meta kritičara, bilo je da li takva mreža povratnih sprega nužno vodi ka stabilnosti ili se stabilnost javlja samo u određenim slučajevima, bez ikakve urođene tendencije sistema da je održava.

Daisyworld: Zamišljena planeta koja sama reguliše svoju temperaturu

Upravo da bi odgovorio na pitanje može li planetarna samoregulacija nastati bez svjesne namjere, Lovelock je zajedno s oceanografom Andrewom Watsonom 1983. godine objavio u časopisu Tellus naučni rad pod naslovom Biological Homeostasis of the Global Environment: The Parable of Daisyworld. Model je bio namjerno pojednostavljen do krajnosti, gotovo poput dječije igre, ali upravo je ta jednostavnost omogućila da se matematički pokaže nešto što riječima nije bilo lako objasniti.

Zamišljena planeta, nazvana Daisyworld, kruži oko zvijezde čija se svjetlost postepeno pojačava, slično kao što se tokom vremena povećavala sjajnost Sunca. Na planeti postoje samo dvije vrste tratinčica – crne i bijele.

Možda vas zanima: Putovanje na rub svemira

Crne tratinčice imaju nizak albedo, odnosno slabo odbijaju sunčevu svjetlost, pa upijaju više energije i zagrijavaju okolno tlo. Bijele imaju visok albedo, odbijaju više svjetlosti i tako hlade svoju okolinu. Obje vrste najbolje uspijevaju u određenom temperaturnom rasponu, a njihova brojnost zavisi od temperature u kojoj rastu.

Dok je zvijezda još slaba, crne tratinčice preovladavaju jer upijaju više toplote i tako stvaraju povoljnije uslove za vlastiti rast. Njihovo širenje istovremeno zagrijava i čitavu planetu. Kako zvijezda postaje sjajnija, temperatura raste, a bijele tratinčice postepeno stiču prednost.

Njihova sposobnost odbijanja sunčeve svjetlosti usporava dalje zagrijavanje. Tako se uspostavlja ravnoteža u kojoj prosječna temperatura planete ostaje iznenađujuće stabilna kroz veliki raspon sjajnosti zvijezde. Nijedna tratinčica pritom nema nikakvu predstavu o klimi niti djeluje s namjerom da je reguliše.

Sve se odvija kroz običan rast, razmnožavanje i konkurenciju za prostor. Watson i Lovelock tako su pokazali da planetarna stabilnost može nastati kao posljedica prirodnih procesa, bez ikakvog unaprijed određenog cilja.

Rad je imao važnu ulogu u raspravi o Gaia hipotezi jer je ponudio konkretan odgovor na jedan od čestih prigovora: kako bi planetarna regulacija uopće mogla nastati bez nemoguće saradnje organizama koji djeluju u vlastitom genetskom interesu? Daisyworld je pokazao da takva regulacija može proizaći iz običnog darvinovskog nadmetanja.

Međutim, kritičari nisu bili uvjereni da model dokazuje nešto više od same matematičke mogućnosti. Geolog James W. Kirchner, naprimjer, prigovorio je da je Daisyworld u osnovi proizvoljna predstava o tome kako svijet funkcioniše: model postiže stabilnost zato što su njegove pretpostavke i svojstva tratinčica posebno prilagođeni upravo takvom ishodu.

Zapravo, Watson i Lovelock su i sami naglasili da Daisyworld nije pokušaj vjernog prikaza Zemlje, nego namjerno umjetan svijet osmišljen kako bi se ispitao jedan određeni princip. Zato Daisyworld ostaje elegantan matematički dokaz da je planetarna samoregulacija logički moguća, ali ne i dokaz da se ona zaista odvija na Zemlji, niti potvrda svih tvrdnji Gaia hipoteze u njenom najširem obliku.

Od Zemlje do svemira: Može li kosmos biti jedinstven sistem?

Gaia hipoteza govori o jednoj planeti. Ali pitanje koje postavlja naslov ovog teksta ide mnogo dalje: postoji li nešto slično na nivou cijelog kosmosa? Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo se nakratko udaljiti od biologije i pogledati kako je sam svemir strukturiran.

Savremena kosmologija raspored materije u svemiru opisuje pojmom kosmičke mreže – ogromne strukture isprepletene čvorovima, nitima i prazninama, koja se proteže na udaljenostima od stotina miliona svjetlosnih godina. Galaksije nisu raspoređene nasumično. One se okupljaju duž vlaknastih niti sastavljenih od tamne i obične materije, koje povezuju guste čvorove, odnosno jata galaksija, dok između njih leže ogromne praznine gotovo potpuno lišene materije.

Ta struktura nije slučajna, već je nastala pod uticajem gravitacije, koja je vremenom pojačavala sićušne razlike u gustini materije prisutne još u ranom svemiru, mnogo prije nastanka prvih zvijezda.

Pregledno poglavlje astronomkinja Rite Tojeiro i Katarine Kraljic iz 2025. godine, napisano za Encyclopedia of Astrophysics, koje objedinjuje rezultate brojnih ranijih istraživanja, pokazuje da okruženje u kojem se galaksija nalazi – blizina niti, čvorova ili praznina – mjerljivo utiče na brzinu stvaranja novih zvijezda i njen razvoj tokom milijardi godina.

Unutar tih niti i čvorova odvija se proces koji je, u krajnjoj liniji, preduslov za postojanje života: nastanak i razvoj zvijezda. One troše vodik i helij, a u svojim unutrašnjostima i završnim fazama života stvaraju teže hemijske elemente poput ugljika, kisika, dušika i željeza. Ti elementi potom se raspršuju u međuzvjezdani prostor i postaju dio novih generacija zvijezda i planeta, a na kraju i živih organizama.

U tom smislu postoji svojevrstan ciklus: materija prolazi kroz generacije zvijezda, obogaćuje se elementima neophodnim za složenu hemiju i na kraju, barem na jednom poznatom mjestu, omogućava nastanak života.

Čini li to kosmičku mrežu živom u bilo kojem ozbiljnom naučnom smislu? Ovdje treba biti oprezan.

Poređenje kosmičke mreže s neuronskom mrežom u mozgu često se pojavljuje u popularnim tekstovima i vizuelno je zaista upečatljivo: oba sistema imaju čvorove povezane nitima, a njihove strukture nastaju kao rezultat prirodnih procesa. Međutim, sličnost oblika ne znači i sličnost procesa.

Možda vas zanima: Postoji li multiverzum?

Kosmička mreža nastaje pod djelovanjem gravitacije na običnu i tamnu materiju, bez metabolizma, razmnožavanja ili biološke razmjene informacija. Poređenje može pomoći da zamislimo ogromnost i povezanost kosmosa, ali nije naučni dokaz da je svemir živ u biološkom smislu te riječi.

Šta zapravo znači da je nešto živo?

Da bismo uopće mogli ozbiljno raspravljati o tome je li svemir živ, moramo se vratiti na naizgled jednostavno, ali zapravo izuzetno teško pitanje: šta je uopće život? Biolozi obično izdvajaju nekoliko karakteristika koje prate žive organizme: metabolizam, odnosno razmjenu materije i energije s okolinom; sposobnost rasta i razmnožavanja; reagovanje na podražaje; održavanje unutrašnje stabilnosti, odnosno homeostazu; i, možda najvažnije, sposobnost evolucije putem prirodne selekcije.

U okviru NASA-inog programa za istraživanje života izvan Zemlje, tokom devedesetih godina ustalila se radna definicija koju je formulisala NASA-ina egzobiološka radna grupa, a koja se u literaturi često pripisuje hemičaru Geraldu Joyceu: život je samoodrživ hemijski sistem sposoban za darvinovsku evoluciju.

Riječ je o radnoj, a ne univerzalno prihvaćenoj definiciji, osmišljenoj prvenstveno kao praktičan alat za potragu za životom izvan Zemlje. Ipak, ona dobro pokazuje zašto je pitanje o živom svemiru mnogo složenije nego što se na prvi pogled čini.

Svemir kao cjelina ne razmnožava se, ne postoji populacija svemira unutar koje bi prirodna selekcija mogla favorizovati određene varijante, niti prolazi kroz generacije u kojima bi se osobine nasljeđivale.

S druge strane, postoje šire definicije koje život posmatraju kao poseban slučaj samoorganizujućih sistema – struktura koje spontano stvaraju i održavaju određeni red koristeći energiju iz okoline. Takvi sistemi mogu održavati lokalni red uprkos općoj tendenciji porasta entropije.

Prema tako širokom shvatanju, tragove samoorganizacije nalazimo u brojnim prirodnim pojavama, od atmosferskih vrtloga do strukture galaksija, a da ih zbog toga ne smatramo živima u biološkom smislu. Razlika između takvih sistema i života nije samo u stepenu složenosti nego i u prisustvu nasljeđivanja, varijacija i selekcije – mehanizama koji omogućavaju da se sistemi mijenjaju i prilagođavaju tokom vremena, a ne samo slijede zakone fizike.

Upravo na ovoj tački razdvajaju se filozofska razmišljanja i naučni kriteriji. Moguće je reći da je svemir "živ" u metaforičkom, poetskom smislu – kao sistem procesa koji stvara sve složenije strukture, od čestica i atoma do zvijezda, planeta i naposljetku bioloških organizama. Međutim, tvrdnja da je svemir živ u strogom biološkom smislu, koji podrazumijeva evoluciju putem prirodne selekcije, zahtijeva postojanje mehanizma koji zasad niko nije uspio uvjerljivo pokazati.

Granice Gaia hipoteze i naučne kritike

Ta ista napetost između metafore i stvarnog mehanizma pratila je i samu hipotezu o Geji, gotovo od trenutka njenog objavljivanja.

Jednu od prvih ozbiljnijih kritika iznio je 1981. godine kanadski biolog W. Ford Doolittle, u osvrtu naslovljenom Is Nature Really Motherly?. Primijetio je da hipoteza, ako se shvati doslovno, podrazumijeva da je planetarna regulacija rezultat prirodne selekcije koja djeluje na čitavu biosferu.

Kao ilustraciju naveo je pčele u košnici: prirodna selekcija oblikovala je njihovo ponašanje tako da doprinose održavanju odgovarajuće temperature u košnici. Problem je, tvrdio je Doolittle, u tome što bi takav mehanizam na nivou cijele planete zahtijevao da organizmi koji doprinose njenoj stabilnosti imaju veću reproduktivnu uspješnost od onih koji to ne čine.

Niko, uključujući Lovelocka i Margulis, nije uvjerljivo pokazao kako bi takva evolucijska prednost mogla nastati. Sličan prigovor iznio je i Richard Dawkins. Zemlja, za razliku od pčelinje košnice, ne pripada populaciji planeta koje se razmnožavaju i među kojima bi prirodna selekcija mogla favorizovati one s osobinama pogodnim za održavanje života.

Upravo je taj problem, koji je kasnije postao poznat kao "problem darvinizacije Gaie", naveo Watsona i Lovelocka da razviju model Daisyworld. Njime su pokazali da planetarna regulacija ne mora zahtijevati selekciju na nivou cijele planete, nego može nastati kao posljedica obične prirodne selekcije među pojedinačnim organizmima.

Model je tako ublažio jedan od najvažnijih prigovora, ali ga nije u potpunosti otklonio. Kako je kasnije primijetio Kirchner, Daisyworld postiže stabilnost upravo zato što su njegova pravila i svojstva zamišljenih organizama postavljeni tako da omoguće takav ishod.

Geomorfolog James W. Kirchner ponudio je tokom osamdesetih i devedesetih godina jedan od najkorisnijih doprinosa ovoj raspravi. Umjesto da jednostavno brani ili odbacuje Gaiu, pokušao je razdvojiti različite tvrdnje koje su se skrivale iza tog naziva.

Možda vas zanima: Paralelni univerzumi: Postojite li negdje drugi vi?

Primijetio je da postoji najmanje pet različitih verzija hipoteze, raspoređenih na širokom rasponu – od gotovo očiglednih tvrdnji do veoma radikalnih pretpostavki. Na jednom kraju nalazi se "slaba Gaia", prema kojoj živi organizmi utiču na svoju životnu sredinu i mijenjaju je, što je dobro potvrđena činjenica.

Na drugom je "snažna Gaia", prema kojoj biosfera aktivno reguliše i optimizuje uslove na planeti tako da ostanu pogodni za život. Upravo su te snažnije verzije postale glavna meta kasnijih naučnih kritika.

Jedan od najobuhvatnijih pokušaja da se hipoteza provjeri u svjetlu nekoliko decenija istraživanja klimatologije, oceanografije, geologije i paleoklimatologije objavio je 2013. godine oceanograf Toby Tyrrell u knjizi On Gaia: A Critical Investigation of the Relationship Between Life and Earth. Njegov zaključak bio je uglavnom negativan prema snažnijim verzijama hipoteze.

Zemlja jeste izuzetno pogodna za život kakav danas poznajemo, ali to, prema Tyrrellu, prije svega proizlazi iz činjenice da se život prilagodio postojećim uslovima, a ne iz dokazanog mehanizma koji dugoročno i pouzdano održava planetu stabilnom uprkos poremećajima.

Upozorio je i na praktičnu opasnost takvog uvjerenja: ako ljudi povjeruju da planeta posjeduje ugrađenu sposobnost samoisjeljenja, mogli bi lakše zanemariti posljedice vlastitih postupaka.

Zanimljivo je da je 2001. godine, na konferenciji u Amsterdamu, deklaracija četiri velika međunarodna istraživačka programa o globalnim promjenama izričito navela da se "Zemljin sistem ponaša kao jedinstven, samoregulišući sistem sastavljen od fizičkih, hemijskih, bioloških i ljudskih komponenti".

Jedanaest godina kasnije, u deklaraciji konferencije Planet Under Pressure, održane u Londonu 2012. godine, takva formulacija više se ne pojavljuje. Umjesto nje, Zemljin sistem opisan je kao "složen, međusobno povezan sistem", uz upozorenje da prekoračenje određenih planetarnih i regionalnih granica može izazvati nagle i nepovoljne promjene.

Ta razlika u formulacijama je zanimljiva, ali sama po sebi ne dokazuje da je naučna zajednica promijenila stav prema samoregulaciji. Ipak, pokazuje koliko je važno razlikovati međusobnu povezanost i povratne sprege od pretpostavke da cijeli sistem nužno teži stabilnosti.

Ipak, čak i među najvećim kritičarima postoji priznanje da je hipoteza o Geji imala značajan uticaj na razvoj nauke o Zemljinom sistemu (Earth System Science).

Doprinijela je širenju pristupa prema kojem se planeta proučava kao cjelina, odnosno kao mreža međusobno povezanih fizičkih, hemijskih i bioloških procesa, bez pretpostavke da ti procesi nužno teže stabilnosti.

Zanimljivo je i da se sam Doolittle kasnije ponovo posvetio problemu koji je postavio još 1981. godine.

U novijim radovima razmatrao je alternativne evolucijske mehanizme, posebno takozvanu selekciju putem različite sposobnosti dugoročnog opstanka (differential persistence), kao mogući način objašnjenja zašto se određeni sistemi i biogeohemijski ciklusi održavaju kroz duga razdoblja, čak i bez doslovnog razmnožavanja planeta.

Čovjek unutar velikog sistema

Bez obzira na to koja se verzija Gaia hipoteze pokaže tačnom, jedna stvar ostaje nesporna: ljudska vrsta danas djeluje kao sila planetarnih razmjera, mijenjajući iste one cikluse ugljika, dušika i energije koje su Lovelock i Margulis opisivali kao temelj regulacije biosfere.

Lovelock je u svojim kasnijim radovima volio isticati simboličan trenutak koji je, prema njegovom mišljenju, označio početak Antropocena. To nije bilo otkriće nuklearne energije, nego 1712. godina, kada je Thomas Newcomen konstruisao prvi praktični parni stroj.

Time je započelo doba u kojem čovječanstvo sistematski sagorijeva fosilizovani ugljik, nagomilan tokom stotina miliona godina.

Zanimljivo je da upravo ljudski uticaj danas predstavlja jedan od najozbiljnijih izazova snažnijim verzijama Gaia hipoteze.

Kada bi planeta zaista imala snažnu i pouzdanu sposobnost samoregulacije, bilo bi teško objasniti kako je relativno kratko razdoblje industrijalizacije moglo izazvati tako duboke i brze promjene klime i biogeohemijskih ciklusa.

Činjenica da su takve promjene moguće, i da se čini da se upravo dešavaju, ide u prilog Tyrrellovom upozorenju: povratne sprege u Zemljinom sistemu nisu svemoguće i mogu biti nadjačane vanjskim poremećajem dovoljno velikih razmjera i brzine.

Istovremeno, upravo ta osjetljivost potvrđuje nešto što je bilo u srži Gaia hipoteze od samog početka: atmosfera, okeani, tlo i živi svijet ne mogu se posmatrati odvojeno, nego kao dijelovi isprepletenog sistema u kojem promjena na jednom mjestu odjekuje kroz sve ostale.

Zaključak: Živi svemir ili svemir koji stvara život?

Vratimo se na pitanje s početka. Istraživanja o kojima smo govorili ne daju jednoznačan odgovor, a vjerovatno ga, barem s današnjim znanjem, ne mogu ni dati.

Ono što s priličnom sigurnošću znamo jeste da Zemlja nije samo beživotna stijena na kojoj se život slučajno pojavio. Biosfera je duboko i mjerljivo promijenila sastav atmosfere, hemiju okeana, a možda je utjecala i na dugoročnu temperaturnu stabilnost planete. Sve se to odvija kroz složenu mrežu povratnih sprega, čije djelovanje Daisyworld na zanimljiv način prikazuje, iako ne dokazuje da takva regulacija postoji u punom obimu na Zemlji.

Isto tako znamo da ta regulacija nije svemoćna niti djeluje s unaprijed određenim ciljem, kao što bi to činilo živo biće. Ima svoje granice, a ljudska aktivnost ih upravo sada ozbiljno iskušava.

Kada pogledamo cijeli kosmos, slika postaje mnogo neizvjesnija. Kosmička mreža ima strukturu koja na prvi pogled podsjeća na mreže živih sistema, a elementi od kojih smo sazdani zaista su nastali u unutrašnjosti zvijezda raspoređenih širom te mreže.

Ipak, sličnost u obliku ne znači da iza nje stoji isti proces. Zasad nemamo naučno utemeljen mehanizam na osnovu kojeg bismo svemir kao cjelinu mogli nazvati živim, barem ne u strogom značenju te riječi.

Možda je zato poštenije postaviti pitanje koje se krije u drugom dijelu naslova ovog teksta: nije li svemir manje živi sistem, a više prostor u kojem materija, tokom dovoljno dugog vremena i kroz bezbroj slučajnih okolnosti, može stvoriti uslove za nastanak života? Možda je život, barem na jednoj planeti, jedan od mogućih ishoda sve veće složenosti materije.

Je li riječ o rijetkoj slučajnosti ili o nečemu što materija može prirodno postići kada joj se ostavi dovoljno vremena, još ne znamo. To je pitanje na koje odgovor tek treba pronaći, ako ga uopće možemo pronaći.

Foto naslovnice: Zemlja viđena iz Međunarodne svemirske stanice, 4. oktobra 2003. Foto: NASA, javno vlasništvo.

IZVORI

• Lovelock, J. E. & Margulis, L. (1974). Atmospheric homeostasis by and for the biosphere: the Gaia hypothesis. Tellus, 26(1-2), 2–10.
• Margulis, L. & Lovelock, J. E. (1974). Biological modulation of the Earth's atmosphere. Icarus, 21(4), 471–489.
• Watson, A. J. & Lovelock, J. E. (1983). Biological homeostasis of the global environment: the parable of Daisyworld. Tellus B, 35(4), 284–289.
• Lovelock, J. E. (1965). A Physical Basis for Life Detection Experiments. Nature, 207, 568–570.
• Hitchcock, D. R. & Lovelock, J. E. (1967). Life Detection by Atmospheric Analysis. Icarus, 7, 149–159.
• Science Museum Group / Roger Highfield, James Lovelock's Greatest Epiphany: Quest for Life on Mars.
• NASA Astrobiology, In Memoriam: James Lovelock.
• Leslie Mullen, "Forming a Definition for Life" (intervju s Geraldom Joyceom), NASA Astrobiology, 25. juli 2013.
• Lucas J. Mix, "The Origin, Extension, and Future of the 'NASA Definition' of Life", Astrobiology, 2026.
• James Lovelock, Novacene: The Coming Age of Hyperintelligence, Allen Lane, 2019.
• Doolittle, W. F. (1981). Is Nature really motherly?. CoEvolution Quarterly.
• Doolittle, W. F. (2025). Darwinizing Gaia: conceptual approaches. Philosophical Transactions of the Royal Society B, 380(1931).
• Kirchner, J. W. (1989). The Gaia Hypothesis: Can It Be Tested?. Reviews of Geophysics, 27(2), 223–235.
• NZ Skeptics, Beardsley, T. (1991). Gaia Revisited.
• Tyrrell, T. (2013). On Gaia: A Critical Investigation of the Relationship between Life and Earth. Princeton University Press. Prikaz: Turney, J., Times Higher Education.
• Future Earth, Turney, J. (2013). Gaia at 40.
• Amsterdam Declaration on Global Change, 2001.
• State of the Planet Declaration, Planet Under Pressure, London, 2012.
• Richard Dawkins, The Extended Phenotype: The Long Reach of the Gene, Oxford University Press, 1982.
• Tojeiro, R. & Kraljic, K. (2025). Large Scale Structure and the Cosmic Web. Poglavlje za Encyclopedia of Astrophysics (Elsevier), arXiv:2503.21759.
• Darvish, B. et al. (2014), prikazano u: ScienceDaily, It's Filamentary: How Galaxies Evolve in the Cosmic Web.
• Lenton, T. (2006). Prikaz knjige Tima Flanneryja The Weather Makers, sa raspravom o Daisyworld modelu. Climatic Change, 78, 515–518.