Voynichev rukopis: Knjiga koju još niko nije pročitao

U augustu 1665. ili 1666. godine Jan Marek Marci poslao je iz Praga knjigu Atanasiju Kirheru u Rim. Uz nju je išlo pismo koje je i danas u njenim koricama. Marci je vjerovao da je Kirher, čovjek koji je tvrdio da čita egipatske hijeroglife, jedini koji može pročitati i ovu knjigu.

Knjiga je prije toga bila u rukama cara Rudolfa II, koji je, prema Marcijevom pismu, za nju platio 600 zlatnih dukata i mislio da je djelo Rogera Bacona. Bila je i u biblioteci alhemičara Georga Barescha. Sada je trebalo da je pročita Kirher.

Marci je u pismu ponovio Rudolfovu kupovinu, Bareschovu biblioteku i nadu da će Kirher uspjeti. Pismo je sačuvano uz knjigu; to je jedan od rijetkih trenutaka kada znamo šta je vlasnik mislio da drži.

Tri i po vijeka kasnije, naslovi ponovo tvrde da je tajna riješena. Ta knjiga je danas u Beinecke biblioteci na Yaleu. Katalog je opisuje. Digitalni faksimil je dostupan. Tekst i dalje niko nije pročitao.

Knjiga koja je promijenila vlasnike, ali ne i pismo

Beinecke katalog Rudolfa II naziva prvim potvrđenim vlasnikom. Prema Marcijevom pismu, car je za knjigu platio 600 zlatnih dukata i vjerovao da je Baconova. Nezavisni zapis o toj kupovini nije pronađen. Beinecke Baconovu vezu naziva čistom spekulacijom.

Istraživanje je dovelo u sumnju i priču da je knjiga bila u vlasništvu Johna Deeja.

Zandbergen bilježi da je najstariji savremeni dokument Bareschovo pismo iz 1639. godine. Iz njega je jasno da je Baresch bio vlasnik, pa dio literature njega naziva prvim potvrđenim vlasnikom. Bacon je umro 1294. godine, više od vijeka prije nego što je velum datiran; to ne isključuje kopiju, ali ne dokazuje autorstvo.

Prema tom pismu, Rudolf II je knjigu držao u kolekciji rariteta. Cijena od 600 dukata bila je visoka za knjigu, a car je očito vjerovao da drži nešto izuzetno. Nakon njega, knjiga je prešla u biblioteku Jacobusa Horčickog od Tepeneca, pa Georga Barescha, pa Jana Mareka Marcija, koji ju je 1665. ili 1666. godine poslao Kirheru. Zandbergen čita 1665, Beinecke navodi 1666.

Knjiga je kasnije završila u jezuitskom koledžu u Frascatiju. Godine 1912. kupio ju je Wilfrid Voynich. Poslije njegove smrti naslijedila ju je Ethel Voynich, onda Anne Nill, 1961. godine H. P. Kraus, a 1969. godine Yale, gdje je vodi kao MS 408.

Kirher je umro 1680. godine. Knjiga je ostala u jezuitskoj biblioteci, a pismo je ostalo u koricama. Niko nije zabilježio da je tekst pročitan.

Provenijencija ima praznine. Ne znamo gdje je knjiga bila između Rudolfa i Barescha, ni kako je došla do jezuita. Na prvoj stranici je izblijedjeli natpis "Jacobj a Tepence", koji se tradicionalno povezuje s Horčickim; to je jedno od rijetkih imena u knjizi. Njegovo porijeklo nije potpuno jasno; dio istraživača sumnja da je natpis dodat kasnije.

Rukopis je codex na velumu, oko 23,5 × 16,2 cm, s oko 240 sačuvanih stranica. Ima šest sekcija: biljke, astronomiju i astrologiju, kupanje, kosmološke medaljone, farmaciju i recepte. Prva stranica ima dva velika crvena znaka. Nema naslova, imena autora ni datuma.

Stranice su gusto ispisane; crteži su u boji; neke su stranice presavijene. Beinecke čuva original; pristup je ograničen; digitalni faksimil je dostupan. Knjiga je iz zgrade izašla samo jednom, za izložbu u Folger Shakespeare Library 2014–15. godine.

Katalog ne potvrđuje nijednu teoriju o značenju. To je važno: institucija koja čuva knjigu ne kaže da je pročitana. Knjiga je dobro dokumentovana. Samo njeno pismo nije promijenilo vlasnika.

Šta je pokazala laboratorija

Godine 2009. Univerzitet u Arizoni datirao je četiri uzorka veluma. U laboratoriji su uzorci pripremljeni za akceleratorsku masenu spektrometriju.

Četiri komadića kože, uzeti s različitih stranica, dala su uski raspon: 1404–1438, s 95% vjerovatnoće. Nije 100%, kako se često ponavlja. Analiza je rađena za dokumentarac ORF-a; nije objavljena kao recenzirani rad, nego kao izvještaj.

Raspon od 34 godine dovoljno je uzak da isključi modernu kožu, ali ne i da kaže kada je tekst napisan.

Datum se odnosi na kožu, ne na pisanje. Velum je mogao stajati decenijama prije nego što je ispisan. Yale katalog zato smješta nastanak u Centralnu Evropu, na kraj petnaestog ili u šesnaesti vijek. Priča o Sjevernoj Italiji dolazi iz stila ilustracija, ne iz laboratorije. To je hipoteza o porijeklu, ne nalaz.

McCrone Associates je 2009. godine analizirao mastila i pigmente. Nalazi su u skladu s materijalima iz 15. vijeka. To potvrđuje da knjiga nije moderni falsifikat; ne dokazuje značenje. Analiza nije mogla datirati svaku stranicu, niti reći ko je tekst napisao.

McCroneova analiza je koristila mikrouzorke; nije mogla ispitati svaku stranicu. Zato njen nalaz treba čitati kao provjeru materijala, ne kao datiranje.

Analiza je pokazala da su svi uzorci iz istog uskog perioda. To isključuje moderni velum, ali ne i kasnije pisanje. Neko je mogao uzeti staru kožu i ispisati je vijek kasnije. Zato datum veluma ostaje okvir, ne dokaz.

Priča o Baconu i Deeju je spekulacija. Rudolf II je vjerovao u Bacona; Yale kaže da je ta veza neutemeljena. Dee je boravio u Pragu; to je osnova priče, ne dokaz. Materijalni dokazi ne podržavaju priču da je Voynich sam napravio knjigu 1912. godine; ali ne isključuju da je tekst mogao biti obmana u 15. ili 16. vijeku.

Laboratorija je dala datum, ne jezik.

Zašto Voynichev rukopis odbija svaki ključ

Tekst ima mali alfabet, dvadesetak slova, i desetine hiljada grupa koje se nazivaju riječima. Ide s lijeva nadesno, gotovo bez interpunkcije, s malo naknadnih ispravki. Distribucija riječi liči na jezik, ali ne na poznati jezik. Nema brojeva, imena, datuma ni mjesta. To otežava svaku provjeru.

Jezik rukopisa istraživači zovu "Voynichese". Neke riječi se ponavljaju u istim oblicima, druge imaju nastavke koji liče na gramatiku. Sličnost nije dokaz; ista vrsta ponavljanja može doći iz šifre, jezika ili postupka pisanja.

Riječi se pojavljuju u obrascima; neke samo u jednom dijelu, druge posvuda. Ista riječ može stajati uz različite crteže. To je jedan od razloga zašto se tekst ne ponaša kao običan herbarijum. Nijedna hipoteza ne objašnjava zašto se isti znakovi pojavljuju u različitim sekcijama, ni zašto neke riječi imaju visoku frekvenciju.

Šifre: jednostavna supstitucija ne radi; polialfabetske šifre ne daju ovakvu distribuciju; nomenklatori i homofone šifre traže veći alfabet; verbalne šifre objašnjavaju dio, ne sve. Kriptografi 20. vijeka nisu uspjeli. Rukopis nema interpunkciju, ali ima razmake; to je kombinacija koja ne odgovara ni običnoj šifri ni običnom rukopisu.

Prirodni jezici: kineski, mandžurski, nahuatl, njemački dijalekt. Nijedna hipoteza nije prihvaćena. Konstruisani jezik: Wilkinsov filozofski jezik je mlađi od rukopisa; ne može biti izvor. Obmana: Schinner je 2007. godine pokazao da statistika može odgovarati pseudotekstu; Montemurro i Zanette su 2013. godine našli semantičke mreže koje liče na pravi jezik. Nijedna strana nema konačan dokaz.

Schinnerova statistika ne dokazuje da je tekst obmana; pokazuje da se neki obrasci mogu proizvesti i bez jezika. Montemurrova mreža ne dokazuje da je tekst jezik; pokazuje da ima strukturu sličnu jeziku. Oba nalaza mogu biti tačna.

Razlika između šifre i jezika nije akademska. Šifra ima ključ, jezik ima gramatiku. Za Voynichev tekst ne znamo ni jedno ni drugo.

Ako je šifra, ključ je izgubljen. Ako je jezik, gramatika je nepoznata. Ako je obmana, autor je nepoznat. U sva tri slučaja, tekst je sam.

Godine 2024. Brewer i Lewis predlažu da je jedan dio sadržaja o "ženskim tajnama", seksualnosti i začeću; najveći dijagram možda prikazuje začeće.

Rad je objavljen u Social History of Medicine; povezuje ilustracije s tekstom Johannesa Hartlieba o ženskim tajnama, ali ne tvrdi da je tekst pročitan. To je interpretacija ilustracija, ne dešifrovanje. Naslovi koji kažu da je tajna riješena preuveličavaju.

Godine 2025. Greshko predlaže Naibbe, opširnu supstitucijsku šifru koja može pretvoriti latinski ili italijanski u tekst sličan Voynichevom. Autor kaže da je to dokaz koncepta, ne stvarna šifra rukopisa. Model može proizvesti tekst koji liči na Voynichev, ali ne tvrdi da je to isti tekst. Godine 2026. Delgado objavljuje tehnički odgovor i osporava dio te hipoteze. Rasprava je otvorena.

Godine 2019. Gerard Cheshire je tvrdio da je tekst protoromanski priručnik o ženskom zdravlju. Tvrdnja nije prihvaćena. To je primjer zašto treba razlikovati naslov od nalaza.

S vremena na vrijeme pojavi se novo "rješenje". Neka su ozbiljna, neka su marketinška; zajedničko im je da objašnjavaju dio, a naslovi kažu cjelinu.

Svaka generacija donosi novo oruđe: računarsku statistiku, mrežnu analizu, mašinsko učenje. Rezultat je isti: dio se objasni, cjelina ne. Svaka hipoteza objašnjava dio. Nijedna ne objašnjava sve.

Šta bi značilo da ga pročitamo

Ako bi se tekst pročitao, mogao bi biti biljni priručnik, medicinski priručnik, astrološki vodič, alhemijski traktat, ženski priručnik ili šala. Sadržaj bi promijenio razumijevanje renesansne nauke, medicine i kriptografije. Ali "knjiga je stvarna" i "tekst ima značenje" nisu ista tvrdnja.

Ako bi se pokazalo da je tekst obmana, to ne bi umanjilo knjigu kao predmet; promijenilo bi priču o tome zašto je napravljena. Ako bi se pokazalo da je jezik, knjiga bi dobila mjesto u istoriji medicine ili nauke.

Ako je tekst medicinski priručnik, mijenja se slika renesansne medicine; ako je obmana, mijenja se slika tržišta rariteta. Yale ne potvrđuje nijednu teoriju. Digitalni faksimil omogućava da svako gleda stranice; ne omogućava da ih pročita. To je demokratizacija pristupa, ne rješenje. Stranice su dostupne u visokoj rezoluciji.

Za istoričare, rukopis je dokument o tome kako su ljudi pokušavali da čuvaju znanje. Za kriptografe, to je test koji traje. Za čitaoce, to je knjiga koja se gleda, ali ne čita.

Naslovi vole riječ "riješeno". Rukopis je pogodan za takve naslove jer je stvaran, star i lijep; svaka nova hipoteza izgleda kao ključ. Zato je razlika između hipoteze i dešifrovanja važnija od same vijesti.

Na prvoj stranici stoje dva velika crvena znaka. Mogli bi biti naslov. Mogli bi biti ništa. Knjiga je preživjela šest vijekova, a njena prva rečenica još nije izgovorena.

Naslovna slika: Prva stranica Voynichevog rukopisa, Beinecke MS 408. Izvor: Beinecke Rare Book & Manuscript Library, Yale; javno dobro, preko Wikimedia Commons.