Teorija mnogih svjetova: Postoji li više vas?

Kvantna mehanika opisuje prirodu na način koji se prilično razlikuje od našeg svakodnevnog iskustva. Čestice mogu biti u superpoziciji različitih stanja, a mjerenje dovodi do rezultata koje opisujemo pomoću vjerovatnoće.
Međutim, šta se zapravo događa s ostalim mogućim ishodima? Da li oni prestaju postojati ili se ostvaruju na neki drugi način?
Hugh Everett III ponudio je 1957. godine odgovor koji je izazvao dugotrajne rasprave među fizičarima. Prema njegovoj interpretaciji kvantne mehanike, talasna funkcija nikada se ne urušava.
Umjesto toga, različiti ishodi kvantnih događaja nastavljaju se u odvojenim granama stvarnosti. Ako je takvo tumačenje ispravno, univerzum bi mogao imati mnogo bogatiju strukturu nego što nam pokazuje svakodnevno iskustvo.
Hugh Everett i ideja koja je promijenila način razmišljanja o kvantnoj fizici
Everett je studirao kvantnu mehaniku u vrijeme kada je među fizičarima dominirala takozvana kopenhagenska interpretacija. Prema tom pristupu, kvantni sistem može se nalaziti u superpoziciji više mogućih stanja sve dok se ne izvrši mjerenje. Tada se, prema standardnom opisu, talasna funkcija urušava i ostaje samo jedan rezultat.
Upravo je taj trenutak Everettu predstavljao problem. Zašto bi se priroda ponašala prema jednom skupu zakona dok se sistem ne mjeri, a zatim odjednom prešla na drugačiji, slučajan proces?
I gdje se uopće nalazi granica između kvantnog sistema i uređaja koji ga mjeri? Ako je i mjerna aparatura sastavljena od atoma, zašto na nju ne bi vrijedili isti zakoni kao i na česticu koju posmatra?
Everett je smatrao da takva podjela nije potrebna. U radu iz 1957. godine, objavljenom u časopisu Reviews of Modern Physics pod naslovom "Relative State" Formulation of Quantum Mechanics, predložio je da se postulat kolapsa talasne funkcije potpuno ukloni.
Prema njegovom pristupu, talasna funkcija nastavlja se razvijati prema zakonima kvantne mehanike, bez posebnog pravila koje bi je u trenutku mjerenja iznenada promijenilo.
Kada se sistem i mjerna aparatura povežu, nastaje zajedničko kvantno stanje u kojem su različiti rezultati mjerenja povezani s različitim stanjima posmatrača. Everett je takve odnose opisivao pojmom relativnih stanja. Svaki posmatrač povezan je s određenim rezultatom, iako ukupno kvantno stanje obuhvata sve moguće ishode.
Njegov rad nastao je iz doktorske disertacije koju je pripremio pod mentorstvom Johna Wheelera. Wheeler je uz objavljeni tekst dodao i vlastiti komentar, u kojem je podržao matematičku dosljednost Everettovog prijedloga, ali je bio oprezniji kada je riječ o njegovim širim posljedicama (Wheeler, 1957).
Everett se nakon doktorata nije zadržao u akademskoj fizici. Prešao je u Institut za analize odbrane (Institute for Defense Analyses), gdje je u okviru Weapons Systems Evaluation Group radio operaciona istraživanja za potrebe Pentagona. Njegova interpretacija nije nestala, ali je tokom narednih godina ostala uglavnom poznata užem krugu fizičara.
Šta zapravo kaže teorija mnogih svjetova?
Da bismo razumjeli Everettovu ideju, potrebno je najprije objasniti jedan od osnovnih pojmova kvantne mehanike: superpoziciju.
U kvantnom svijetu čestica se ne mora nalaziti u jednom unaprijed određenom stanju. Elektron, naprimjer, može biti opisan talasnom funkcijom koja obuhvata više mogućih vrijednosti spina.
Taj opis ne znači da se elektron jednostavno nalazi na dva mjesta odjednom, kao što bismo to zamislili u svakodnevnom životu. Talasna funkcija matematički opisuje kvantno stanje i amplitude povezane s mogućim rezultatima mjerenja.
U uobičajenom tumačenju kvantne mehanike, mjerenje dovodi do jednog određenog rezultata. Everett je ponudio drugačije objašnjenje. Prema njegovoj formulaciji, mjerenje ne izdvaja jedan ishod tako što urušava talasnu funkciju. Umjesto toga, kvantno stanje obuhvata sve moguće rezultate, a svaki je povezan s odgovarajućim stanjem mjerne aparature i posmatrača.
Zamislimo eksperiment u kojem se mjeri spin elektrona. U jednoj grani posmatrač vidi rezultat označen kao "gore", a u drugoj "dolje". Oba ishoda pripadaju ukupnom kvantnom stanju. Posmatrači u tim granama imaju različita iskustva, ali svaki od njih vidi samo jedan rezultat. Nijedan nema neposredan uvid u ono što se dogodilo u drugoj grani.
Važno je razumjeti da svijest posmatrača nema posebnu ulogu u pokretanju tog procesa. Ne nastaje novi svemir svaki put kada neko odluči hoće li popiti kafu ili čaj. U Everettovoj interpretaciji nema oštre granice između mikroskopskog i makroskopskog svijeta.
I atomi od kojih je sastavljeno ljudsko tijelo podliježu kvantnim zakonima, kao i čestice u laboratorijskim eksperimentima. Kvantne interakcije odvijaju se neprestano, a ljudske odluke nisu poseban mehanizam koji pokreće grananje.
Bryce DeWitt, teorijski fizičar sa Univerziteta Sjeverne Karoline, imao je važnu ulogu u tome da Everettova ideja postane poznatija. U članku "Quantum Mechanics and Reality", objavljenom 1970. godine u časopisu Physics Today, predstavio je teoriju mnogo slikovitijim jezikom.
Posebno je naglasio ideju grananja svjetova i povezao je sa Schrödingerovom mačkom. U njegovom prikazu, jedna grana sadrži živu mačku, a druga mrtvu. Oba ishoda ostaju dio ukupne kvantne stvarnosti.
DeWittov način predstavljanja teorije približio ju je široj publici, ali je istovremeno oblikovao sliku koja se danas često povezuje s Everettovim imenom. Njegova priča o svjetovima koji se granaju nije sasvim isto što i Everettova prvobitna formulacija. Everett je naglasak stavljao na relativna stanja i jedinstvenu univerzalnu talasnu funkciju, a ne na doslovno umnožavanje odvojenih svemira.
Ovdje je vrijedno razjasniti i jednu čestu zabludu iz popularne kulture: teorija mnogih svjetova ne podrazumijeva da bi neko mogao svjesno "preskočiti" u drugu granu, niti da bi se sjećanja osobe mogla promijeniti zato što je ona navodno promijenila granu stvarnosti (ideja na kojoj počivaju popularne priče poput "Mandela efekta").
Prema Everettovoj formulaciji, nakon što se grane razdvoje, one više nemaju nikakav uticaj jedna na drugu — posmatrač u jednoj grani jednostavno nastavlja svoj život u toj grani, bez svijesti o drugima.
Srodan misaoni eksperiment je i kvantna besmrtnost, prema kojoj bi posmatrač uvijek nastavio u grani u kojoj preživljava.
Da li zaista postoji beskonačno mnogo paralelnih svjetova?
U popularnim prikazima teorija mnogih svjetova često se predstavlja kao beskonačan niz univerzuma koji se razdvajaju svakog trenutka. Takva slika jeste privlačna, ali ne odgovara sasvim onome što kvantni formalizam opisuje.
Prema Vaidmanovom pregledu u Stanford Encyclopedia of Philosophy, pojam svijeta u ovoj interpretaciji nije precizno definisan kao zaseban fizički objekt. Njime se uglavnom označava makroskopski određeno stanje stvarnosti, ono u kojem postoje konkretni položaji zvijezda, gradova, predmeta i ljudskih tijela.
Da bi se razumjelo zašto različite grane više ne pokazuju međusobno vidljivu interferenciju, potrebno je upoznati još jedan važan pojam: dekoherenciju. Kada kvantni sistem stupi u interakciju s okolinom — molekulama zraka, fotonima i drugim česticama — njegova povezanost s tim ogromnim brojem čestica dovodi do raspršivanja informacija o relativnim fazama različitih kvantnih stanja.
Zbog tog procesa ponovno uspostavljanje interferencije između grana postaje praktično neizvodljivo, iako nije matematički potpuno isključeno. Ovaj fenomen detaljno je razmatrao fizičar Wojciech Zurek u svom pregledu objavljenom 2003. godine u časopisu Reviews of Modern Physics (Zurek, 2003).
Grane se, dakle, ne odvajaju poput ćelija koje se dijele — dekoherencija samo objašnjava zašto se različita kvantna stanja ponašaju kao međusobno odvojene cjeline i zašto ne opažamo interferenciju između njih.
Fizičari takvu praktičnu nedostupnost ponekad opisuju izrazom FAPP, skraćenicom od engleskog izraza for all practical purposes. Dekoherencija pomaže objasniti i takozvani problem preferirane baze — pitanje zašto se u našem iskustvu pojavljuju određena, klasična stanja, poput konkretnog položaja predmeta, umjesto neobičnih kombinacija koje ne odgovaraju svijetu kakav poznajemo.
Ipak, time nisu riješena sva pitanja. Ostaje rasprava o tome da li dekoherencija zaista određuje postojanje zasebnih svjetova ili samo objašnjava zbog čega nam se čini da su takva stanja međusobno odvojena. Upravo tu počinje jedan od važnijih filozofskih i fizičkih problema Everettove interpretacije.
Ovdje je korisno spomenuti i klasifikaciju kosmologa Maxa Tegmarka, koji je u članku "Parallel Universes", objavljenom 2003. godine u Scientific American, podijelio različite naučne ideje o "paralelnim univerzumima" na četiri nivoa.
Prema toj klasifikaciji, Everettova teorija mnogih svjetova odgovara takozvanom "nivou III", dok kosmološke teorije o drugim regijama svemira nastalim tokom inflacije odgovaraju nivoima I i II. Ovo razlikovanje pomaže da se izbjegne čest nesporazum — da je riječ o jednoj te istoj ideji.
Zašto većina naučnika ne prihvata ovu teoriju?
Jedan od najvećih izazova za teoriju mnogih svjetova jeste objašnjenje vjerovatnoće.
Kvantna mehanika predviđa da neki ishod može imati 90 posto vjerovatnoće, a drugi samo 10 posto. Ali ako se prema Everettovoj interpretaciji ostvaruju svi mogući ishodi, kako onda razumjeti tu razliku? Ako postoje grane u kojima se događaju oba rezultata, zašto bi jedan trebalo smatrati vjerovatnijim od drugog?
Fizičar David Deutsch pokušao je odgovoriti na ovo pitanje polazeći od teorije odlučivanja. U radu iz 1999. godine predložio je da se Bornovo pravilo vjerovatnoća može opravdati na osnovu načela racionalnog odlučivanja, bez uvođenja posebnog postulata vjerovatnoće (Deutsch, 1999).
Njegov pristup kasnije je dodatno razradio filozof fizike David Wallace u opsežnoj monografiji The Emergent Multiverse (Oxford University Press, 2012), koja danas predstavlja jedan od najdetaljnijih savremenih odbrana Everettove interpretacije.
Ipak, kritičari poput fizičara Adriana Kenta (Kent, 1990) smatraju da takvi argumenti već podrazumijevaju određene pretpostavke o vjerovatnoći koje bi tek trebalo opravdati. Zbog toga ovo pitanje i dalje ostaje predmet rasprave.
Drugi prigovor odnosi se na Ockhamovu britvu, načelo prema kojem ne treba uvoditi više pretpostavki nego što je potrebno. Kritičarima teorije mnogih svjetova problem predstavlja veliki broj grana stvarnosti koje ona podrazumijeva. Zašto prihvatiti postojanje toliko različitih svjetova ako ih nikada ne možemo neposredno opaziti?
Zagovornici odgovaraju da je matematička osnova teorije zapravo jednostavnija nego u interpretacijama koje moraju uvoditi poseban zakon kolapsa talasne funkcije.
Drugim riječima, prema njihovom mišljenju, teorija ne dodaje nove zakone prirode, već dosljednije primjenjuje postojeće. Protivnici, međutim, smatraju da jednostavniji matematički opis ne opravdava tako bogatu sliku stvarnosti.
Postavlja se i pitanje eksperimentalne provjerljivosti. Filozof nauke Karl Popper je rano isticao da je glavna slabost ovakvih interpretacija upravo njihova praktična neprovjerljivost.
Postoje prijedlozi eksperimenata koji bi mogli razlikovati Everettovu interpretaciju od teorija fizičkog kolapsa talasne funkcije, međutim oni bi zahtijevali kontrolisanje i poništavanje dekoherencije na makroskopskom nivou, što je daleko izvan današnjih tehnoloških mogućnosti. Zato je preciznije reći da je teoriju izuzetno teško eksperimentalno razlikovati od nekih drugih interpretacija kvantne mehanike, nego tvrditi da je trajno nedokaziva.
Treba razlikovati i Everettovu interpretaciju od kosmoloških teorija multiverzuma. One se bave drugim fizičkim pitanjima, poput mogućnosti postojanja različitih regija svemira nastalih tokom kosmičke inflacije. Zajednički naziv ne znači da je riječ o istoj teoriji.
Jedna stvarnost ili mnogo njih?
Gotovo sedam decenija nakon Everettovog rada, teorija mnogih svjetova ostaje jedna od najzanimljivijih i najviše raspravljanih interpretacija kvantne mehanike. Nije eksperimentalno potvrđena kao jedino ispravno objašnjenje kvantnih pojava, ali nije ni odbačena. Napredak u razumijevanju dekoherencije pomogao je da se neka ranija pitanja sagledaju na drugačiji način, iako su najvažniji problemi i dalje otvoreni.
O tome da rasprava i danas traje svjedoči i činjenica da je teorija ponovo dospjela u fokus šire javnosti zahvaljujući popularnoj knjizi fizičara Seana Carrolla, Something Deeply Hidden (Dutton, 2019), u kojoj autor otvoreno brani Everettovu interpretaciju pred širom publikom.
Možda je najneobičnija posljedica ove interpretacije upravo njena slika posmatrača. Ako je Everett u pravu, ne postoji poseban trenutak u kojem se univerzum odlučuje za samo jedan ishod. Posmatrač je dio kvantnog sistema, a ne neko ko stoji izvan njega i određuje šta će se dogoditi.
Da li to znači da negdje postoji druga verzija svakog od nas, s drugačijim iskustvima i sjećanjima? Everettova interpretacija dopušta takvo tumačenje, ali samo postojanje paralelnih grana nije nešto što smo neposredno dokazali.
Za sada ostaje otvoreno pitanje da li je stvarnost zaista mnogo složenija nego što je možemo opaziti ili je riječ o jednom od mogućih načina tumačenja neobičnih zakona kvantnog svijeta.
Foto naslovnice: AI ilustracija.
IZVORI
- Everett, H. III (1957). "Relative State" Formulation of Quantum Mechanics. Reviews of Modern Physics, 29(3), 454–462. DOI
- DeWitt, B. S. (1970). Quantum Mechanics and Reality. Physics Today, 23(9), 30–35. DOI
- Vaidman, L. (2002, rev. 2026). Many-Worlds Interpretation of Quantum Mechanics. Stanford Encyclopedia of Philosophy. SEP
- Wheeler, J. A. (1957). Assessment of Everett's "Relative State" Formulation of Quantum Theory. Reviews of Modern Physics, 29(3), 463–465. DOI
- Zurek, W. H. (2003). Decoherence, einselection, and the quantum origins of the classical. Reviews of Modern Physics, 75(3), 715–775. DOI
- Deutsch, D. (1999). Quantum Theory of Probability and Decisions. Proceedings of the Royal Society A, 455, 3129–3137. DOI
- Wallace, D. (2012). The Emergent Multiverse: Quantum Theory according to the Everett Interpretation. Oxford University Press. DOI
- Kent, A. (1990). Against Many-Worlds Interpretations. International Journal of Modern Physics A, 5(9), 1745–1762. DOI
- Tegmark, M. (2003). Parallel Universes. Scientific American, 288(5), 40–51. DOI
- Carroll, S. (2019). Something Deeply Hidden: Quantum Worlds and the Emergence of Spacetime. Dutton. Izdavač
Aron Corvin
Radoznalost me vodi prema pričama na granici poznatog i nepoznatog. Istražujem misterije, neobične pojave i zaboravljene događaje, nastojeći svakoj temi pristupiti detaljno, bez senzacionalizma i neutemeljenih tvrdnji. Hvala ti što čitaš Misteriozno. Ako želiš podržati moj rad, tvoja podrška mnogo mi znači i pomaže mi da nastavim istraživati i donositi nove priče.