Žena iz Isdala: Šest identiteta, jedan kod i grob bez imena

Sat je ležao pored tijela, a ne na njenoj ruci. Uz njega su se nalazile dvije naušnice i prsten. Žena je ležala na leđima, na kamenju u dolini iznad Bergena. Prednja strana tijela bila joj je izgorjela, dok su leđa ostala uglavnom pošteđena. Kazaljke su stale na deset i deset.

Bio je 29. novembar 1970. godine. Niko nije znao ko je ta žena. Etikete s njene odjeće bile su izrezane, a oznake s boca oguljene. Sve je upućivalo na to da je neko želio izbrisati tragove koji bi mogli otkriti njen identitet.

Ipak, sat, naušnice i prsten ostali su pored tijela. Kasnije će postati poznata kao Žena iz Isdala.

Zašto je neko izrezao etikete?

U novembru 1970. godine otac je sa svoje dvije kćerke, stare deset i dvanaest godina, hodao stazom iznad Bergena. U udolini, među kamenjem, ugledali su tijelo. Dolina se zove Isdalen, a mještani je nazivaju Dødsdalen, odnosno Dolina smrti.

Žena je ležala na leđima, glavom okrenutom niz dolinu, s rukama podignutim uz tijelo, u položaju koji je podsjećao na stav boksera. Bila je gotovo naga.

Prednja strana tijela i odjeća bili su teško spaljeni, a lice neprepoznatljivo. Leđa, koja su bila okrenuta prema zemlji, pretrpjela su manja oštećenja. U blizini su pronađeni ostaci gumenih čizama i najlonskih čarapa.

Pronađeni su i prazna boca te kišobran. Etikete s odjeće bile su izrezane, a oznake na bocama oguljene. Policija nije pronašla nijedan predmet koji bi mogao otkriti njen identitet.

Obdukcija je pokazala da je u plućima imala čađ, što upućuje na to da je je još bila živa dok je gorjela.

U tijelu su pronađeni ostaci između 50 i 70 tableta Fenemala. Ispod tijela otkriven je benzin, a u krvi je izmjerena visoka koncentracija ugljen-monoksida. Sve je ukazivalo na to da je vatra podmetnuta.

Policija je slučaj zaključila kao vjerovatno samoubistvo. Carl Halvor Aas, policijski pravnik koji je među prvima stigao na mjesto događaja, sumnjao je u taj zaključak. "Ne vjerujem da je to bilo samoubistvo," rekao je za BBC. Prema njegovim riječima, o tome se razgovaralo i unutar policije, ali je malo ljudi vjerovalo da je žena sama sebi oduzela život.

Policija nikada nije do kraja objasnila okolnosti u kojima je tijelo zahvatila vatra, a Aas nije bio jedini koji je sumnjao u zvanični zaključak.

Zašto je Žena iz Isdala koristila toliko identiteta?

Tri dana kasnije policija je u ostavi za prtljag na željezničkoj stanici u Bergenu pronašla dva kofera.

U jednom od njih nalazile su se njemačke marke, a u oba su bile perike, naočale, šminka, krema protiv ekcema i bilježnica. Na kremi je bila oguljena naljepnica s imenom ljekara i pacijentice. Etikete s odjeće bile su izrezane.

Policija je kontaktirala robne kuće u inostranstvu, uključujući pariški Galeries Lafayette, ali nijedna od njih nije prepoznala ambalažu.

Istraga je pokazala da je žena putovala po Norveškoj i drugim dijelovima Evrope koristeći najmanje šest identiteta. U Stavangeru se predstavljala kao Fenella Lorck, a u Bergenu kao Elisabeth Leenhouwer.

Sva imena bila su lažna, kao i adrese u Belgiji koje je navodila.

Na formularima je redovno upisivala belgijsko državljanstvo. Predstavljala se kao trgovačka putnica ili trgovkinja antikvitetima. Policija je upoređivanjem rukopisa na formularima povezala različita imena s istom osobom.

Bilježnica je bila šifrirana. Policija je uspjela djelimično dešifrirati zapise i utvrdila da nije riječ o špijunskoj šifri, nego o svojevrsnom putnom dnevniku u kojem su bili zabilježeni gradovi, hoteli i datumi. Imena nije bilo.

Ipak, bilješke su policiji pomogle da rekonstruiše njeno kretanje kroz Norvešku i Francusku.

Alvhild Rangnes, konobarica u hotelu Neptun, tada je imala 21 godinu i dobro je zapamtila nepoznatu gošću. Opisala ju je kao elegantnu i samouvjerenu ženu tamne kose i mirnog izraza lica.

Odijevala se s ukusom i nosila periku. Govorila je engleski s naglaskom, a povremeno bi ubacila i neku njemačku riječ.

Jednom je sjedila u blizini dvojice njemačkih mornara i jednog oficira, ali s njima nije razgovarala. Konobarici je ipak namignula.

Često je mijenjala hotelske sobe, a jednom je to učinila čak tri puta.

U Stavangeru joj je prodavač prodao gumene čizme. Čizme slične onima koje je kupila pronađene su pored njenog tijela.

Posljednji put viđena je 23. novembra 1970. godine, kada je napustila sobu 407 u hotelu Hordaheimen. Platila je gotovinom i otišla taksijem.

Ni šest različitih identiteta nije objasnilo zašto je putovala niti šta joj se dogodilo. Policija nije pronašla odgovor.

Šta je otkrila analiza zuba?

Nakon obdukcije profesor Gisle Bang sačuvao je njenu vilicu. Vjerovao je da bi stomatolog iz neke druge zemlje mogao prepoznati specifičan način na koji su joj zubi bili popravljani.

Imala je 14 plombi i nekoliko zlatnih krunica, što je, prema tadašnjim procjenama, bilo neuobičajeno za Norvešku.

Nakon Bangove smrti smatralo se da je vilica izgubljena. Vilica i uzorci tkiva bili su jedini dijelovi tijela koji nisu sahranjeni.

Godine 2016. novinari norveške javne radiotelevizije NRK pronašli su je u arhivi, zajedno s uzorcima tkiva pohranjenim u parafinskim blokovima.

Godine 2017. norveška kriminalistička služba Kripos i Univerzitet u Bergenu, uz pomoć Juriana Hoogewerffa sa Univerziteta u Canberri, analizirali su caklinu triju zuba.

Odnos izotopa stroncija i kisika u zubnoj caklini može pružiti tragove o vodi i hrani kojima je osoba bila izložena tokom djetinjstva.

Analiza je bila prva takve vrste u jednom norveškom kriminalističkom slučaju.

Rezultati su ukazali na to da je žena vjerovatno bila starija nego što se ranije mislilo, odnosno bliže četrdesetim nego tridesetim godinama.

Hemijski tragovi upućivali su na djetinjstvo provedeno na području Nürnberga ili uz francusko-njemačku granicu. NRK je iste godine objavio rezultate analize.

Iz uzoraka tkiva izdvojen je DNK profil koji je ukazivao na evropsko porijeklo.

Policija je putem Interpola tražila moguća podudaranja i planirala izdati Interpolovu crnu objavu. Nije objavljeno da je pronađeno podudaranje.

Istražitelji su se nadali da će se javiti neko ko je poznavao ženu ili bi mogao prepoznati njenu priču.

Žena je sahranjena u februaru 1971. godine, u neobilježenom grobu i kovčegu obloženom cinkom.

Na katoličkoj sahrani sveštenik je govorio o nepoznatoj ženi koja je u tuđoj zemlji ostala bez porodice. Kovčeg je bio ukrašen jorgovanom i tulipanima.

Policija je sačuvala album fotografija sa sahrane, nadajući se da bi se jednog dana mogao javiti neko od njenih rođaka.

Analize su dale naznake o regiji u kojoj je odrasla, ali ne i njeno ime. Ostalo je pitanje zašto je žena, vjerovatno porijeklom iz srednje ili zapadne Evrope, završila u dolini iznad Bergena bez poznatog identiteta i porodice.

Špijunka, žrtva ili nešto treće?

Hladni rat dao je cijelom slučaju dodatnu dimenziju.

Norveška je tada razvijala i testirala raketu Penguin, a bezbjednosne službe zanimali su izvještaji da je žena navodno posmatrala testiranja na zapadu zemlje.

Ti izvještaji nisu doveli do jasnog zaključka. Nije pronađen dokument koji bi pouzdano pokazao za koga je radila, ako je uopće bila povezana s obavještajnim službama.

Slučaj je zaključen prije sahrane u februaru 1971. godine, a ponovo je otvoren 2016. godine. Te godine NRK je objavio nove rekonstrukcije njenog izgleda.

Neki istraživači smatrali su da je žena ubijena, dok su drugi prihvatali mogućnost samoubistva. Zvanični zaključak policije bio je da je riječ o vjerovatnom samoubistvu, ali Aas se s tim nije slagao.

Godine 2005. jedan mještanin ispričao je listu Bergensavisen da je pet dana prije pronalaska tijela sreo ženu koju su pratila dvojica muškaraca odjevenih u gradsku odjeću.

Bili su udaljeni oko dvadeset metara od nje. Svi su izgledali kao da su krenuli u grad, a ne u planinu. Žena je djelovala uplašeno i, prema svjedokovom opisu, kao da se pomirila s nečim neizbježnim. Izgledalo je da želi nešto reći, ali to nije učinila. BBC je 2019. objavio tekst o novim tragovima u slučaju.

Godine 2023. švicarski list Neue Zürcher Zeitung objavio je istraživanje koje je ponudilo novu hipotezu.

Saradnica lista, profesionalna provjeravateljica činjenica, pronašla je u švicarskom saveznom arhivu dokument koji je slučaj doveo u vezu sa švicarskim bankarom Françoisom Genoudom, poznatim po vezama s nacističkim krugovima.

Prema toj hipotezi, žena je možda bila dio obavještajne operacije, dok je norveška služba mogla prikriti neke tragove.

Ipak, NZZ je naglasio da dostupni dokazi nisu dovoljni da bi se ta teorija potvrdila. Riječ je, dakle, o mogućem objašnjenju, a ne o utvrđenoj činjenici.

Godine 2019. jedan mještanin pronašao je torbu u dolini, oko četrdeset metara od mjesta na kojem je ležalo tijelo. Bila je zakopana petnaestak centimetara ispod površine zemlje i ispunjena zemljom i korijenjem.

Imala je plavosivu boju s crvenim prugama, a kratke ručke, duge oko 35 centimetara, navele su istraživače na pretpostavku da bi to mogla biti dječja torba. Kada su je otvorili u laboratoriji, u njoj nije bilo ničega osim zemlje.

Torba je bila prazna. Grob i dalje nema ime.

Naslovna slika: Ilustracija izrađena pomoću vještačke inteligencije. Ne prikazuje stvarnu osobu niti dokumentovani događaj.