Jezero kostiju: Umrli su hiljadu godina razdvojeni, na istom zabačenom jezeru

U zimu 1942. godine britanski indijski čuvar šuma po imenu Hari Kishan Madhwal probijao se kroz snijeg visoko u Garhwalskim Himalajima. Naišao je na prizor koji nije znao objasniti.

Uz obalu malog planinskog jezera ležalo je desetine ljudskih kostiju, djelomično zamrznutih u ledu. Neke lobanje su još uvijek imale ostatke kose i kože.

Regija je u to vrijeme bila dio Britanske Indije, a lokalni pastiri su, prema predanju, odavno znali za kosti oko jezera.

Službena pažnja je, ipak, stigla tek s Madhwalovim izvještajem.

Nalaz nije odmah dospio u širu javnost – prema pojedinim navodima, to se dogodilo tek krajem pedesetih godina prošlog vijeka.

Prvo objašnjenje koje se nametnulo bilo je vezano za rat koji se u to vrijeme vodio.

Britanske vlasti su posumnjale da je riječ o japanskim vojnicima koji su se pokušali infiltrirati u Britansku Indiju tokom Drugog svjetskog rata.

Ta se sumnja pokazala pogrešnom čim su prve analize pokazale da su kosti stare vjekovima, a ne godinama.

Mjesto je od tada poznato kao Roopkund – ili, jednostavnije, Jezero kostiju.

Malo jezero, veliki broj nepoznanica

Roopkund leži na nadmorskoj visini od oko 5.029 metara. Nalazi se u okrugu Chamoli, u indijskoj državi Uttarakhand, između vrhova Trishul i Nanda Ghunti.

Prema mjerenjima objavljenim u časopisu Nature Communications, samo jezero je skromnih razmjera – široko svega četrdesetak metara. Veći dio godine ostaje zaleđeno i prekriveno snijegom.

Tek kratko ljetno otapanje otkriva ono po čemu je mjesto poznato: kosti i lobanje razbacane po dnu i obali.

Procjene o broju preminulih se razlikuju od izvora do izvora. Neki govore o otprilike 300 osoba, drugi o 600, a poneki i o blizu 800.

Ta neslaganja dijelom proizlaze iz decenija nekontroliranog trekinga, tokom kojih su posjetitelji kosti i predmete odnosili kao suvenire.

Do jezera i danas vodi višednevni pješački uspon kroz alpske livade, bez ijednog puta ili stalnog naselja u blizini.

Upravo ta izoliranost pojačava centralno pitanje cijele priče – šta je toliko različite ljude, u toliko različitim vremenima, dovelo baš na ovo mjesto.

Ekstremna hladnoća i suh planinski zrak usporili su raspadanje kostiju.

Na pojedinim kosturima su, uz kosu i kožu, pronađeni kožna obuća, drveni predmeti, željezni šiljci kopalja i prstenje.

Neki nalazi uključuju i narukvice, kao i predmete za koje se vjeruje da su pripadali plesačima ili muzičarima.

Ti predmeti su istraživačima kasnije pomogli naslutiti nešto o svakodnevnom životu ljudi koji su ovdje umrli.

Prvo objašnjenje: oluja koja je pala s neba

Nakon što je otpala teorija o japanskim vojnicima, pojavile su se i druge.

Jedna je spominjala izgubljenu vojsku generala Zorawara Singha, koja se navodno 1841. godine nije vratila s pohoda na Tibet.

Druga je govorila o epidemiji koja je pokosila putnike. Nijedna od njih nije izdržala provjeru radiokarbonskim datiranjem.

Sistematičnija istraga uslijedila je 1956. godine, kada su do jezera stigle tri odvojene ekspedicije: jednu je predvodio Antropološki zavod Indije (tada Odjel za antropologiju vlade Indije) pod vodstvom dr. N. Dutta Majumdara, drugu Odsjek za antropologiju Univerziteta u Lucknowu, a treću samostalni istraživač Swami Pranavananda, usmjeren prije svega na lokalna predanja.

Sve tri su prikupile kosti i predmete za daljnju analizu.

Već 1958. godine, prvi pokušaj datiranja ugljikom – proveden na Univerzitetu Michigan – dao je procjenu od otprilike 650±150 godina, što bi kosti smjestilo negdje između dvanaestog i petnaestog vijeka.

Možda vas zanima: Naska linije: Misteriozni geoglifi u Južnoj Americi

Preciznija oprema i metode, dostupne tek nekoliko decenija kasnije, značajno će suziti taj raspon.

Prvi ozbiljniji naučni pokušaj da se misterija razriješi došao je početkom 2000-ih godina.

Antropolog Subhash Walimbe s Deccan Collegea u Puneu sastavio je izvještaj o fizičkoj antropologiji kostiju.

Istovremeno je tim Centra za ćelijsku i molekularnu biologiju (CCMB) iz Hyderabada analizirao ograničen uzorak mitohondrijske DNK.

Rezultati su ukazivali na jedan događaj oko 850. godine, s greškom od tridesetak godina, i na južnoazijsko porijeklo umrlih.

Walimbeov izvještaj poslužio je kao osnova za dokumentarac Skeleton Lake, emitovan 2004. u okviru serijala National Geographica Riddles of the Dead.

Upravo je taj dokumentarac popularizirao objašnjenje koje je mnogo godina ostalo dominantno: grupa hodočasnika zatečena je na otvorenom terenu iznenadnom i žestokom olujom tuče.

Istraživači su primijetili da mnoge lobanje nose prijelome isključivo na tjemenu, bez tragova na ostatku tijela ili znakova oružja.

Takva šteta odgovara udarcima okruglih, tvrdih objekata odozgo – velikih komada leda, moguće veličine koja bi mogla objasniti karakteristične prijelome.

Walimbeov terenski rad na Roopkundu kasnije je doveo i do zasebne akademske publikacije.

On i saradnica Alka Barthwal objavili su 2023. godine analizu 27 lobanja prikupljenih tokom šest terenskih posjeta između 2004. i 2007., usmjerenu na tragove pothranjenosti i anemije na kostima.

Nalaz ukazuje na teške uvjete života sudionika, ali sam po sebi ne objašnjava uzrok njihove nagle smrti.

DNK ruši priču o jednoj tragediji

Petnaest godina kasnije ta se slika značajno zakomplikovala.

Godine 2019. međunarodni tim od 28 istraživača objavio je u časopisu Nature Communications analizu genoma 38 kostura iz Roopkunda.

Možda vas zanima: Ishi no Hoden: Misteriozni kamen u Japanu

Projekt su vodili David Reich sa Harvard Medical Schoola, Douglas Kennett sa Univerziteta Kalifornije u Santa Barbari i Kumarasamy Thangaraj iz CCMB-a.

Tim je DNK izdvojio iz praha izbušenog iz dugih kostiju, uglavnom nogu, te iz nekoliko zuba.

Uzorkovanje je izvedeno u laboratorijama Antropološkog zavoda Indije u Kalkuti, dok je najveći dio analize obavljen u laboratoriji za drevnu DNK pri CCMB-u u Hyderabadu.

Dio uzoraka je dodatno obrađen na Harvard Medical Schoolu u Bostonu.

Thangaraj je na projektu radio više od deset godina. Prvi nagovještaj o postojanju više različitih grupa dobio je analizom mitohondrijske DNK 72 kostura.

Kasnije sekvenciranje cijelog genoma potvrdilo je da se uzorak dijeli na tri genetski različite grupe: 23 osobe s porijeklom tipičnim za današnje stanovništvo Južne Azije, 14 osoba s porijeklom karakterističnim za istočni Mediteran te jednu osobu s vezama prema jugoistočnoj Aziji.

Radiokarbonsko datiranje donijelo je novo iznenađenje. Južnoazijska grupa zaista potječe otprilike iz sedmog do desetog vijeka, u skladu sa starijim nalazima.

Ali dokazi pokazuju da su ti ljudi umirali u više odvojenih događaja, a ne u jednom.

Mediteranska grupa je, s druge strane, umrla gotovo hiljadu godina kasnije, oko 1800. godine, vjerovatno u jednom, usko vremenski povezanom događaju.

Analize stabilnih izotopa ugljika i dušika pokazale su da su dvije glavne grupe imale različite obrasce ishrane, u skladu s njihovim odvojenim porijeklom i vremenom u kojem su živjele.

Ta se razlika u ishrani poklopila s genetskom podjelom i dodatno je potkrijepila. Nalaz je praktično srušio dugogodišnju pretpostavku o jedinstvenoj katastrofi.

Umjesto jedne tragedije, Roopkund se pokazao kao mjesto na koje su, u razmaku od skoro hiljadu godina, dolazile i na istom mjestu umirale sasvim različite grupe ljudi.

Kralj, uvrijeđena boginja i hodočašće

Dugo prije nego što je iko izvukao uzorak DNK, mještani Garhwala su imali vlastito objašnjenje.

Prema usmenoj predaji, kralj iz Kanauja po imenu Raja Jasdhaval krenuo je na hodočašće ka svetištu boginje Nanda Devi. Sa sobom je poveo trudnu kraljicu i veliku pratnju plesača i sluga.

Možda vas zanima: Divovi koji su nestali, kamen koji je ostao

Legenda kaže da je grupa svojim ponašanjem uvrijedila boginju. Ona je zauzvrat poslala razornu oluju nalik željeznoj tuči i pobila sve u blizini jezera.

Priča je usko povezana s hodočašćem Nanda Devi Raj Jat, koje se održava otprilike jednom u dvanaest godina i čija ruta prolazi u blizini Roopkunda.

Sam Nanda Devi Raj Jat je više od legende – to je hodočašće koje traje sedmicama i prelazi stotine kilometara planinskih staza, ponekad nazivano i "himalajskim mahakumbhom".

Prema tradiciji, njime upravlja garhvalska kraljevska loza, uz svećenike iz sela Nauti.

Jedna od stanica na putu nalazi se upravo u blizini Roopkunda, gdje hodočasnici, prema lokalnom običaju, prinose žrtve u spomen na pretke za koje se vjeruje da su ovdje izgubili živote.

Zanimljivo je da se ključni detalj legende – smrt od tuče – gotovo poklapa s nalazima o povredama lobanja iz devetog vijeka.

To ne dokazuje da je predanje istorijski tačno, niti da opisuje baš tu grupu.

Radi se, u najboljem slučaju, o usmenom sjećanju koje je generacijama čuvalo jezgro istine oko kojeg se vremenom nakupila legenda.

Staza koja je, u praksi, zatvorena

Roopkund je dugo bio popularna destinacija za visokoplaninski treking. Staza prolazi kroz livade Ali Bugyal i Bedni Bugyal, poznate po svojoj ljepoti.

Rastući broj posjetitelja je, međutim, ostavio traga: otpad, erozija tla i nestanak kostiju i predmeta koje su turisti odnosili kao suvenire.

Visoki sud Uttarakhanda je 21. augusta 2018. godine, rješavajući po predmetu koji je 2014. podnijelo udruženje Aali-Bedini-Bagzi Bugyal Sanrakshan Samiti, naredio uklanjanje svih stalnih objekata s alpskih livada i zabranio noćenje na njima širom države.

Staza do Roopkunda ovisi upravo o prolasku kroz takve livade. Komercijalni treking do jezera je od tada, u praksi, obustavljen – status koji, prema dostupnim vodičima za trekere, važi i u 2026. godini.

Roopkund se, uz to, nalazi unutar granica Rezervata biosfere Nanda Devi, područja pod posebnom ekološkom zaštitom.

Za nauku je jezero važno i iz sasvim drugog razloga: odatle potječu jedni od najstarijih uzoraka drevne DNK ikad analiziranih u Indiji.

To ga čini vrijednim izvorom za proučavanje starih migracija na potkontinentu, daleko izvan okvira jedne, makar i neobične, misterije.

Ono što nauka i dalje ne zna

Otkriće mediteranske grupe otvorilo je pitanje na koje nauka još nema odgovor: zašto su ljudi s profilom koji danas nije tipičan za istočni Mediteran prešli hiljade kilometara i umrli baš na ovom zabačenom jezeru krajem 18. ili tokom 19. vijeka.

Autori studije predlažu da bi budući arhivski pretres mogao otkriti zapis o nekoj većoj stranoj grupi koja je u tom periodu nestala u planinama – trgovcima, vojnicima, hodočasnicima ili nekom sasvim drugom karavanu.

Takav zapis, prema dostupnim izvještajima, do sada nije pronađen.

Pored hipoteze o tuči kruže i znatno slabije potkrijepljene ideje – mogući pad niz obližnji greben Junargali ili visinska bolest – ali nijedna nema čvršću potvrdu od genetskih i izotopskih nalaza, niti je ijedan od njih definitivno isključuje.

Reich je, nakon objavljivanja studije, primijetio nešto što najbolje sažima cijelu zagonetku.

Ljudi s tako neobičnim porijeklom za istočni Mediteran umrli su hiljadama kilometara od svoje pretpostavljene domovine, i to tek prije nekoliko vjekova – ne u dalekoj antici.

Upravo ta bliskost u vremenu čini njihovo prisustvo na krovu svijeta još težim za objasniti.

Veena Mushrif-Tripathy, arheologinja i koautorica studije iz 2019., ranije je upozorila na jednu stvar.

Samo mali broj lobanja zaista pokazuje ozljede u skladu s tučom, a desetljeća trekinga i uklanjanja kostiju otežavaju svako pouzdano tumačenje.

Njena opreznost vrijedi za obje grupe: ni uzrok smrti južnoazijske grupe nije potpuno zatvoreno pitanje, a za mediteransku grupu ne postoji čak ni radna hipoteza o okolnostima njihove smrti.

IZVORI

- [Harney, É. et al., "Ancient DNA from the skeletons of Roopkund Lake reveals Mediterranean migrants in India," Nature Communications, 2019.](https://www.nature.com/articles/s41467-019-11357-9) - [National Geographic – "DNA study deepens mystery of lake full of skeletons"](https://www.nationalgeographic.com/premium/article/dna-study-deepens-mystery-lake-skeletons-roopkund) - [Max Planck Institute of Geoanthropology – saopštenje za javnost o studiji iz 2019. godine](https://www.shh.mpg.de/1438702/roopkund-lake-nayak) - [Barthwal, A. i S.R. Walimbe, "Roopkund Human Skeletal Remains: A Short Note on the Signs of Nutritional Stress and Anemia on the Cranial and Orbital Surface," u Animals in Archaeology: Integrating Landscapes, Environment and Humans in South Asia, Vol. 2, Univerzitet u Kerali, 2023.](https://www.heritageuniversityofkerala.com/Publications/P1/42_Barthwal%20and%20Walimbe_PPJ_20230131.pdf) - Negi, R.S., "Roopkund Human Remains: The Unsolved Mystery," u Bio-Cultural Profile of Central and Western Himalayas, Antropološki zavod Indije (AnSI), Serials Publications, 2009. - [Crane, H.R. i J.B. Griffin, "University of Michigan Radiocarbon Dates III," Science, Vol. 128, 1958.](https://www.science.org/doi/10.1126/science.128.3332.1117) - [SCC Online Blog – pravna analiza presude Visokog suda Uttarakhanda o zabrani noćenja na alpskim livadama, 2018.](https://www.scconline.com/blog/post/2018/08/31/conserving-environment-is-duty-of-the-state-bugyal-must-be-resumed-to-nature-to-provide-for-whom-it-was-meant-uttaranchal-hc/) - [Discover With Dheeraj – vodič i status trekinga do Roopkunda za 2026. godinu](https://discoverwithdheeraj.com/roopkund-trek-a-beginners-guide/)