Lobanje iz Paracasa: Šta se dogodilo prije priče o vanzemaljcima?

Na obroncima Cerro Colorada, nedaleko od zaljeva Paracas, arheolozi su otkrili podzemne grobne komore do kojih je vodio okomiti prolaz dubok oko šest metara. Suha peruanska obala sačuvala je kosti, košarice i slojeve tkanina.

Neke lobanje imale su visok i izdužen svod, toliko neobičan da su s vremenom postale predmet priča o nepoznatim hominidima i vanzemaljcima.

Ljudi su oduvijek mijenjali svoja tijela: tetovirali kožu, brusili zube i vezivali stopala. Ali malo koja praksa izgleda tako uznemirujuće kao oblikovanje dječije glave.

Na fotografijama te lobanje izgledaju kao nešto što pripada drugoj vrsti. U stvarnosti, iza njih stoji jedna od najbolje dokumentovanih tradicija andske kulture.

Naziv "lobanje iz Paracasa" odnosi se na ljudske lobanje pronađene na grobljima paracaske kulture na južnoj obali Perua. Njihov neobičan oblik lako privlači pažnju, ali sama fotografija ne otkriva kako je taj oblik nastao.

Odgovor se krije u grobnom kontekstu, razvoju dječije lobanje i podacima koje drugi istraživači mogu nezavisno provjeriti.

Grobnice su sačuvale mnogo više od neobičnih lobanja

Julio C. Tello i njegovi saradnici istraživali su lokalitete Cerro Colorado, Arena Blanca i Wari Kayán od 1925. do 1928. godine.

Tokom jedne od ranih sezona istraživanja Tellow tim zabilježio je pet komora na trećoj terasi i 66 grobova u sektorima Arene Blance (Tello, Paracas, pogl. II). To su podaci iz te sezone, a ne konačan ukupan broj grobnica na Cerro Coloradu. Kasnija istraživanja razlikovala su stariju fazu Cavernas od kasnije nekropole.

Te komore nisu bile obične jame. Ispod sloja pijeska nalazio se uzak kameni ulaz, zatim okomit prolaz kroz tvrdu zemlju, a na kraju prostorija u kojoj su ležali pokojnici.

Tello ih je zato nazvao "cavernas", odnosno pećinama, iako ih nisu oblikovali prirodni procesi, već ljudske ruke.

Arheolozi, dakle, nisu pronašli samo izdvojene lobanje neobičnog oblika.

Svaki kostur bio je dio pogrebne cjeline u kojoj su se nalazili tkanine, keramika, hrana i drugi prilozi. Tellovi inventari i terenske bilješke i danas su važni, naročito na lokalitetima na kojima se organski materijal s vremenom raspao.

U velikoj nekropoli Wari Kayán Tellow tim otkrio je 429 pogrebnih svežnjeva na prostoru od 260 kvadratnih metara. Svežnjevi su preneseni u muzej u Limi između decembra 1927. i aprila 1928. godine (Tello, Paracas, pogl. II).

Međutim, to ne znači da je pronađeno 429 izduženih lobanja niti potvrđuje popularnu tvrdnju da postoji više od tristo takvih primjeraka. Pogrebni svežanj, grobnica i lobanja nisu iste jedinice brojanja.

Lobanje iz Paracasa namjerno su oblikovane u ranom djetinjstvu

Njihov oblik nije bio slučajan.

Najobuhvatniji dosad objavljeni sistematski pregled lobanja iz perioda Paracas Cavernas na lokalitetu Cerro Colorado obuhvatio je 159 najbolje očuvanih osoba: 137 odraslih i 22 maloljetne osobe. Pregledane su u okviru zbirke koja broji više od pet stotina individua.

Bioarheološka studija Juliane Gómez-Mejíje i saradnika, objavljena u časopisu Journal of Archaeological Science: Reports, utvrdila je znakove namjerne modifikacije kod 98 posto ispitanika u tom uzorku.

Riječ je o postupku kojim odrasli trajno mijenjaju oblik dječije lobanje dok su njene kosti još mekane, koristeći daske, jastučiće, trake ili povoje koji vrše pritisak.

Djetetu se glava oblikovala dok su šavovi lobanje još bili otvoreni, pa je pritisak mogao usmjeravati rast u željenom pravcu.

Oblikovanje lobanje nije bilo jedinstveno za ovu regiju niti je predstavljalo praksu bez ranijih primjera. Ista studija navodi da je najstariji dokaz takvog postupka na području Perua pronađen u Pernil Altu, u regiji Palpa, a datira iz četvrtog milenija prije nove ere.

Paracas, kultura koja je između 800. i 200. godine prije nove ere obuhvatala prostor duži od tristo kilometara duž obale, njegovala je ovu praksu kao dio šireg andskog obrasca mijenjanja tijela.

Izdužene lobanje zato su dio duge istorije namjernog mijenjanja izgleda tijela u Andama, a ne dokaz nekog izdvojenog i neobjašnjenog događaja na poluostrvu.

Najčešće je zabilježen tabularni uspravni oblik, koji je utvrđen kod 60 posto ispitanih osoba. Kod tog oblika lobanja je spljoštena sprijeda i straga, pa raste više u visinu.

Bilobatni oblik, koji karakterišu dva zaobljena dijela, bio je češći kod žena nego kod muškaraca: istraživači su ga utvrdili kod 34 posto žena i 19 posto muškaraca.

Ipak, raspodjela oblika nije pokazala jasnu povezanost s društvenim statusom ili mjestom ukopa.

Postupak nije davao isti rezultat kod svakog djeteta. Na konačni oblik lobanje uticali su ugao pritiska, vrsta korištenog pomagala i način na koji se postupak provodio.

Zbog toga istraživači ne očekuju da sve lobanje budu potpuno jednake. Naprotiv, razlike među lobanjama iz istih grobnica pomažu im da istraže društveno značenje ove prakse, umjesto da svaku varijaciju tumače kao anomaliju.

Oblik glave, dakle, nije pouzdan pokazatelj pripadnosti eliti. Mogao je označavati spol, porijeklo, rodbinske veze ili pripadnost određenoj zajednici.

Autori zato predlažu objašnjenje zasnovano na andskoj kosmologiji i društvenim podjelama, ali naglašavaju da motivacija ostaje predmet hipoteza. Ovdje kostur svjedoči o društvenoj odluci, a ne o postojanju posebne ljudske vrste.

Pritisak mijenja smjer rasta, ali ne stvara drugu vrstu

Dječija lobanja raste zajedno s mozgom, a njene kosti povezane su vlaknastim šavovima. Kada pritisak ograniči rast u jednom smjeru, rast se može preusmjeriti prema dijelovima koji nisu jednako ograničeni.

Lobanja se ponaša kao funkcionalna cjelina: ako joj se rast ograniči s jedne strane, druge strane preuzimaju više prostora.

Kod kružnog oblikovanja trake obavijaju glavu i stežu lobanju, dok se pri tabularnim tehnikama koriste čvrste površine koje vrše pritisak sprijeda i straga. Istraživanje Daniela Fernandesa i saradnika opisuje kako ograničavanje rasta u jednom smjeru može dovesti do kompenzacijskog rasta u drugom, uz moguće promjene baze lobanje i lica.

Uprkos promijenjenom obliku, zapremina lobanjske šupljine može ostati uporediva s onom kod osoba čija lobanja nije namjerno oblikovana.

Neobičan obris lobanje sam po sebi nije dokaz da je riječ o drugoj ljudskoj vrsti. Ako se oblik promijeni, a zapremina i unutrašnja anatomija ostanu u granicama ljudskih vrijednosti, nema razloga da se zaključi da je riječ o novoj vrsti.

Studija s Cerro Colorada navodi da se postupak obično provodio od prvih dana života do druge ili treće godine.

U većini pregledanih slučajeva nisu utvrđena jasna fizička ni neurološka oštećenja koja bi se mogla pripisati postupku, ali se sve posljedice ne mogu rekonstruisati na osnovu kostiju.

U stručnoj literaturi spominju se i rijetki slučajevi infekcija i smrtnih ishoda. Jedan od rijetkih dokumentovanih smrtnih slučajeva opisan je kod djeteta iz doline Chillón u Peruu (Mendonça de Souza i saradnici, 2008).

To ne znači da postupak treba predstavljati kao bezbolan ili bez rizika. Bila je to trajna promjena koju su odrasli nametali djetetu.

U popularnim tekstovima često se tvrdi da su neke lobanje 25 posto veće i 60 posto teže od uobičajenih ljudskih lobanja.

Međutim, u dostupnim popularnim tekstovima nema tabele mjerenja, referentnog uzorka ni opisa metode. Bez tih podataka takve procjene ostaju tvrdnje, a ne naučni nalazi, i ne mogu dovesti u pitanje dokumentovanu praksu namjernog oblikovanja lobanje.

Slično je i s tvrdnjom da pojedine lobanje imaju samo jednu tjemenu kost. Da bi se to pouzdano utvrdilo, potreban je jasan snimak i anatomski pregled konkretnog primjerka, uključujući stanje sagitalnog šava.

Fotografija snimljena iz jednog ugla nije dovoljan dokaz za takav zaključak. Takav nalaz može biti posljedica prirođenog zarastanja šava, pa ga treba provjeriti anatomskim pregledom, a ne donositi zaključke samo na osnovu fotografije.

Kako je nastala priča o "nepoznatoj DNK"

Priča počinje u privatnom Muzeju istorije Paracasa. Prema peruanskom mediju Panamericana, Brien Foerster, vodič i autor knjiga o drevnim misterijama, uvjerio je 2011. godine vlasnika muzeja Juana Navarra da dozvoli genetsku analizu.

Uzorci kose s korijenima, zuba, lobanjske kosti i kože uzeti su iz pet lobanja i predani Lloydu Pyeu, piscu poznatom po tvrdnjama o vanzemaljskom porijeklu "Zvjezdanog djeteta". On ih je proslijedio anonimnom naučniku u Teksasu.

Taj je naučnik, prema Panamericani, Foersteru javio da uzorak označen kao 3A ima mitohondrijsku DNK s mutacijama nepoznatim kod ijednog čovjeka, primata ili životinje, ali je upozorio da su podaci još nepotpuni.

Foerster je 2014. objavio te preliminarne rezultate, a internet ih je pretvorio u naslove da ljudi s Paracasa "nisu bili ljudi".

Rezultati nisu objavljeni u recenziranom časopisu, a postupak i identitet genetičara nisu javno dostupni, pa se tvrdnja ne može provjeriti.

Tvrdnja o DNK bez provjerljivih laboratorijskih podataka

Thornton i saradnici 2022. tu tvrdnju pripisuju neimenovanom genetičaru.

Mitohondrijska DNK prati majčinsku liniju nasljeđivanja i čini samo mali dio ukupnog nasljednog materijala. Čak ni potvrđena neobična sekvenca sama po sebi ne bi dokazala postojanje nove vrste.

U dostupnim opisima tog izvještaja nema DNK sekvenci ni kontrolnih podataka.

Zbog toga se ova tvrdnja može navesti kao nepotvrđena izjava, ali ne i prihvatiti kao dokaz. U nauci se nalaz ne smatra potvrđenim dok ga ne ponovi nezavisna laboratorija.

Pri analizi drevnih ljudskih ostataka kontaminacija savremenom DNK predstavlja stalan problem. Smjernice Dongye Yanga i Kathy Watt upozoravaju da se dodirom može unijeti više ljudske mitohondrijske DNK nego što je sačuvano u samom uzorku.

Jedan dodir rukom može ostaviti ćelije kože, a svaka može sadržavati oko hiljadu kopija mtDNK. Zato laboratorija mora pokazati kako je razlikovala drevnu DNK od one koju su mogli unijeti istraživači ili druge osobe, odnosno od DNK koja je dospjela u uzorak tokom ranijih analiza.

Kako izgleda takav propust, pokazala je američka genetičarka Jennifer Raff, stručnjakinja za drevnu DNK. Ona je 2016. analizirala dva kruga testiranja koja promoviraju zagovornici teorije o "nepoznatoj" lozi.

Prvi krug bio je Foersterov i Marzullijev pokušaj u privatnom muzeju u Peruu, vezan uz tvrdnju o neobičnoj DNK. Drugi krug odnosio se na lobanju iz privatne zbirke u Oregonu, čiju je analizu pisac L. A. Marzulli objavio u knjizi.

Na snimku prvog uzorkovanja Raff vidi nezaštićenu kožu, nepokrivenu bradu i kosu učesnika te prskanje destilovane vode po mumiji, a destilovana voda nije bez DNK.

U drugom krugu Marzulli tvrdi da su nosili zaštitna odijela, ali su, prema njegovom opisu, u izbušenu rupu puhali komprimirani zrak, a alat i uzorak nisu tretirani izbjeljivačem ni UV svjetlom.

U oba slučaja nije sekvencirana DNK ljudi koji su rukovali ostacima, pa se ne može isključiti da su neobični rezultati njihova. Raff zaključuje da su svi uzorci gotovo sigurno kontaminirani.

Objavljena analiza jednog uzorka pokazala je ljudsko porijeklo

Godine 2022. Jessica Thornton i saradnici objavili su rezultate mikroskopskog, spektroskopskog i genetskog ispitivanja kose i tkiva.

Njihov rad koji uključuje STR analizu izdužene lobanje odnosi se na jedan primjerak iskopan 2016. godine u Palpi, u peruanskoj regiji Ica.

Studija nije sistematski pregled Tellove zbirke niti predstavlja ponovnu analizu uzorka iz 2014. godine.

Uzorak je donirao Dennis Swift iz organizacije Creation Science Ministries (Thornton i saradnici, 2022), a rad je objavljen u časopisu otvorenog pristupa ograničene vidljivosti.

To ne znači da su rezultati bezvrijedni, ali znači da ih treba posmatrati kao ograničenu forenzičku analizu jednog primjerka, a ne kao nezavisnu potvrdu nalaza za cijelu zbirku. Uzorak nije potekao iz muzejske zbirke niti je popraćen dokumentacijom o iskopavanju.

Autori su koristili STR markere, odnosno kratke ponavljajuće dijelove DNK koji se u forenzici koriste za identifikaciju osoba.

Dobijeni STR profili bili su kompatibilni s ljudskim porijeklom analiziranog materijala i ukazivali su na to da je uzorak muškog porijekla.

Mikroskopska i spektroskopska analiza također su pokazale da je ispitana kosa odgovarala ljudskoj kosi.

U radu se navode degradacija DNK i dodatni aleli na dva markera, što može ukazivati na tehničke smetnje ili prisustvo DNK iz drugog izvora. Naknadni pokušaj analize gena TP53 i FOXP2 nije dao očekivane rezultate.

Ovi nalazi ne podržavaju tvrdnju da ispitani primjerak ima vanzemaljsko porijeklo. Ipak, ne bi bilo opravdano na osnovu jednog uzorka izvesti konačan genetski zaključak o svim lobanjama iz Paracasa. Autori su i sami naveli da bi za nastavak analize bilo potrebno više uzoraka.

Objavljena populacijska studija drevne DNK ide u istom smjeru. U studiji iz 2010. Fehren-Schmitz i saradnici obuhvatili su 218 osoba s lokaliteta u regiji Palpa, na poluostrvu Paracas i u andskim visoravnima, a mitohondrijsku DNK uspješno su analizirali i replicirali kod 130.

Utvrdili su da su populacije Nasca blisko srodne prethodnoj kulturi Paracas iz Palpe i s poluostrva Paracas, uz starosjedilačke američke haplogrupe.

Ta studija ne testira tvrdnje o pojedinim lobanjama iz ove priče, ali pokazuje da se populacije paracaske kulture u regiji Palpa i na poluostrvu Paracas genetski uklapaju u starosjedilačko stanovništvo Amerike.

Najjači dokaz i dalje pružaju kosturi pronađeni u poznatom grobnom kontekstu. U uzorku od 159 osoba gotovo svaka lobanja pokazuje tragove namjernog oblikovanja.

Njihov neobičan oblik nije nastao prije rođenja, nego tokom ranog djetinjstva, pod pritiskom tkanina, traka i dasaka. Riječ je o trajnoj promjeni oblika dječije glave koju su provodili odrasli.

Iza izduženih lobanja iz Paracasa ne stoji nepoznata vrsta, nego ljudska odluka donesena nad djetetom prije više od dvije hiljade godina. Zašto su baš taj oblik birali, ostaje pitanje na koje kosti same ne mogu odgovoriti.

Foto naslovnice: Marcin Tlustochowicz, ParacasSkullsIcaMuseum, CC BY 2.0, preko Wikimedia Commons.