Dječak koji je sreo pet vanzemaljaca u polju

Postoje jutra koja se urežu u sjećanje ne zbog sunca, već zbog tame koju razbiju. Jedno takvo jutro, u srcu skandinavskog ljeta 1982. godine, zauvijek je promijenilo život jednog petnaestogodišnjaka i ostavilo nerazjašnjenu zagonetku u analima danske ufologije.

Bila je to priča koja je počela zvukom guma na vlažnom šljunku i mirisom pokošene trave, a završila se pitanjima koja i danas odzvanjaju poljima u blizini malog mjesta Broby.

Bilo je oko 4:30 ujutru, u onom magičnom intervalu kada noć nevoljko prepušta vlast danu. Nebo je bilo blijedo, boje bisera, a polja su se kupala u sablasnoj svjetlosti praskozorja.

Petnaestogodišnji dječak, čije ime ostaje zaštićeno u arhivama, vozio je bicikl prema svom ljetnom poslu u vrtlarskoj kompaniji.

Bio je to rutinski put koji je prelazio desetinama puta, poznavao je svaku krivinu i svaki kamen. Ali to jutro, iza jedne blage okuke, rutina se raspala u komadiće.

Pred njim, na nekih pedesetak metara udaljenosti usred polja ražene trave, lebdjela je svjetlost. Nije to bila svjetlost farova automobila, niti odsjaj sunca.

Ova svjetlost je bila živa; činilo se kao da ne obasjava vazduh, već da jeste vazduh. Zračila je intenzivnom, ali hladnom bjelinom koja je tjerala na žmirkanje.

Dječakove noge, do tada vođene automatizmom, usporile su. Pedale su postale teške, kao da se okreću kroz neku gustu ljepljivu masu.

Zaustavio je bicikl, nespretno ga naslonio na travnati nasip i, kao u transu, zakoračio prema polju.

Vlažna zemlja gutala je njegove cipele dok je koračao naprijed, a srce mu je udaralo u grudima.

Kako se približavao, na desetak metara od objekta, nevjerica se pretvorila u šok. Svjetlost je izvirala iz masivnog, zaobljenog objekta koji je podsjećao na dva ogromna, spojena tanjira.

Prečnik letjelice, kako će kasnije procijeniti, bio je skoro tri metra. Ali nije letjelica bila ono što ga je zaledilo u mjestu. Oko nje kretalo se pet figura.

Bile su humanoidnog oblika, ali neskladnih proporcija koje su prkosile ljudskoj anatomiji.

Visoki jedva 60 centimetara, imali su neproporcionalno velike glave i široka prsa koja su se naglo sužavala u krhke bokove i tanke noge.

Četiri bića su se kretala oko letjelice, skupljajući nešto s tla jednom rukom, dok su u drugoj držali predmete nalik na torbe.

Njihovo kretanje bilo je najčudnije od svega – nisu gazili travu, već su se kretali po samim vrhovima vlati, kao da lebde na nevidljivom jastuku, ostavljajući travu netaknutom.

Peto biće stajalo je mirno, nadgledajući ostale.

A onda se to biće okrenulo i pogledalo pravo u njega. Nije bilo zvuka, nije bilo prijetnje, ali dječak je osjetio talas hladnoće.

U tom djeliću sekunde, nevidljiva veza između posmatrača i posmatranog je uspostavljena i odmah prekinuta.

Svih pet stvorenja, u savršeno sinhronizovanom pokretu, pojurilo je prema letjelici i nestalo unutar otvora koji se pojavio niotkuda.

Gotovo istog trenutka, letjelica se bešumno podigla. Jedini zvuk bio je tiho zujanje ili šum, poput naleta vjetra.

Istovremeno, svjetlost koju je emitovala postala je toliko zasljepljujuća da je dječak instinktivno podigao ruke da zaštiti oči.

Kroz proreze među prstima, vidio je kako objekat strelovitom brzinom nestaje na jugu, u pravcu grada Odense.

Kada je svjetlost iščezla, ostala je samo tišina jutra, prekinuta njegovim ubrzanim disanjem.

Na mjestu gdje je stajala letjelica, trava je bila pritisnuta u savršen krug, ali nije bilo drugih tragova – ni gareži, ni udubljenja u tlu.

Samo polegnute vlati trave kao nijemi svjedok nemogućeg događaja.

Šokiran, ali pribran, dječak je sjeo na bicikl i nastavio put ka poslu. Prva osoba kojoj je ispričao šta je vidio bio je njegov poslodavac.

Očekivao je bilo kakvu reakciju – čuđenje, strah, možda čak i nevjericu – ali dobio je samo patronizirajuće slijeganje ramenima.

“Vjerovatno se još nisi ni razbudio kako treba”, rekao mu je šef i nastavio sa svojim poslom. Taj hladan tuš ravnodušnosti bio je možda bolniji od samog straha koji je osjetio u polju. Dječak je zašutio.

Ako mu prva osoba kojoj je vjerovao nije povjerovala, zašto bi iko drugi? Godinama je priču držao za sebe, zaključanu duboko unutra, pitajući se da li je sve samo sanjao.

Tek mjesecima kasnije, na predavanju koje je organizovalo udruženje za proučavanje neidentifikovanih letećih objekata (FUFOS), osjetio je da je u prostoriji sa ljudima koji ga možda neće ismijati.

Ispričao je svoju priču. Slučaj je ubrzo predat glavnoj danskoj istraživačkoj grupi, SUFOI (Skandinavske NLO Informacije), i istraga je konačno mogla početi.

U maju 1983. godine, tim istražitelja na čelu sa Ingvarom Vanom posjetio je sada već mladića. Pažljivo su saslušali njegovu priču.

Bio je smiren, elokventan i opisivao je događaj bez oklijevanja i uljepšavanja. Njegova priča bila je gotovo identična onoj koju je zapisao u prvom upitniku, sa izuzetkom dvije sitne, ali značajne devijacije.

Prva je bila vezana za stanje trave. U prvobitnom izvještaju stajalo je da je trava bila “spržena”.

Sada je tvrdio da je to bila greška onoga ko je zapisivao, insistirajući da je bila samo “pritisnuta” i možda je izgledala tamnije zbog rose.

Druga nejasnoća bio je tačan datum. Nije se mogao sjetiti da li se sve odigralo u junu ili julu.

Istražitelji i svjedok su se odvezli do lokacije. Polje više nije bilo prekriveno raženom travom; sada je na njemu raslo žito visoko tridesetak centimetara.

Ipak, dječak je bez imalo sumnje pokazao tačno mjesto. Kao orijentir mu je poslužio stub za vodu koji se nalazio tik uz polje. Počela je pedantna rekonstrukcija.

Izmjerili su udaljenosti: pozicija letjelice bila je 52 metra od puta. Najbliže što joj je prišao bilo je 12 metara.

Sa te udaljenosti, istražitelji su ga zamolili da procijeni veličinu objekta. Tri člana tima su formirala krug, šireći ga prema njegovim uputama.

Zaustavio ih je kada je obim kruga dostigao 9 metara, što je davalo prečnik od 2.86 metara. Zatim su mjerili visinu bića.

Jedan istražitelj je polako podizao ruku uz svoju nogu, a svjedok je, sa udaljenosti od 12 metara, rekao “stop” kada je ruka dostigla visinu od 60 centimetara.

Smjer odlaska letjelice bio je tačno 180°, prema jugu.

Kasnije, u razgovoru sa njegovim roditeljima, isplivao je ključan detalj za datiranje događaja. Roditelji su bili sigurni da se sve moralo desiti između 15. i 25. jula 1982. godine, jer je u tom periodu počeo toplotni val.

Zbog toga je njihov sin morao počinjati sa poslom tako rano ujutro, jer bi rad u staklenicima kasnije tokom dana bio neizdrživ.

Opisali su ga kao ozbiljnog i odgovornog mladića, koji nije sklon fantaziranju niti traženju pažnje. Podržavali su njegovu priču bez rezerve.

Provjera meteoroloških podataka otkrila je da je u tom desetodnevnom periodu samo jedan dan imao kišu u ranim jutarnjim satima – 16. juli. Ovo se poklapalo sa dječakovim opisom vlažnog tla.

Međutim, policijska provjera nije dala rezultate; nikakvi slični fenomeni nisu prijavljeni u tom periodu.

Istražitelji su se našli pred dilemom. S jedne strane, imali su izuzetno kredibilnog svjedoka. Njegov iskaz je bio konzistentan, detaljan i lišen dramatičnosti.

Nije imao nikakav prethodni interes za NLO-e, niti je imao motiv da izmisli takvu priču. Njegova zrelost i iskrenost ostavile su snažan utisak na cijeli tim.

S druge strane, postojale su objektivne slabosti slučaja. Prva je bila promjena iskaza o travi (spržena naspram pritisnute).

Druga je bila početna nesigurnost oko datuma. Ali najproblematičniji detalj bio je njegova uporna nevoljkost da im da ime poslodavca.

Nije im izričito zabranio, ali je ponavljao da od toga “ne bi bilo nikakve koristi”. Zašto je štitio čovjeka koji ga je prvi ismijao?

Da li se plašio da će poslodavac ispričati drugačiju priču? Ili je motiv bio nešto sasvim drugo? To je ostala najveća mrlja na inače čistom svjedočenju.

Bez materijalnih dokaza, bez drugih svjedoka i sa ovim sumnjama, slučaj nije mogao biti potvrđen. Ali isto tako, ništa ga nije moglo ni opovrgnuti. Konačna presuda SUFOI-a bila je: “Neobjašnjeno”.

Godinama kasnije, danska web stranica hiddenmark.dk, posvećena analizi klasičnih NLO slučajeva, ponudila je moguću alternativnu hipotezu.

Ističući činjenicu da je tog jutra padala kiša, sugerisali su mogućnost da je dječak svjedočio rijetkom atmosferskom električnom fenomenu, poput loptaste munje, koja je poznata po tome da može uticati na ljudsku percepciju i stvarati zvučne i vizuelne halucinacije.

Čudan zvuk “zujanja” mogao bi se uklopiti u tu teoriju.

Pa ipak, da li električni fenomen može stvoriti tako detaljnu i koherentnu viziju pet malih bića koja skupljaju uzorke i bježe u letjelicu?

Slučaj iz Brobyja ostaje savršen primjer zašto je ufologija tako frustrirajuće, ali i fascinantno polje. To je priča svedena na jednu jedinu stvar: vjerujete li petnaestogodišnjaku koji tog jutra nije imao šta da dobije, a mogao je da izgubi sve – svoj kredibilitet i mir?

Da li je to bio susret sa nepoznatim, kompleksna obmana prirode ili samo bujna mašta dječaka probuđenog prije zore?

Odgovor je, čini se, ostao tamo negdje, u tišini polja nad kojima se tog davnog julskog jutra rađao još jedan običan dan. Ili možda, nimalo običan.