Nacističko zvono i otrovna živa: šta je stvarno iza priče o 'Projektu Kronos'?
Kada su sovjetske jedinice u maju 1945. probile odbranu oko rudnika Wenceslas u Donjoj Šleziji, zatekle su prazne tunele. Kompleks poznat pod imenom Der Riese, izgrađen prisilnim radom zatvorenika iz koncentracionog logora Gross-Rosen, trebao je sakriti jedan od posljednjih velikih projekata SS-a.
Osoblje je nestalo, a s njim, prema kasnijim tvrdnjama, i uređaj kodnog imena Die Glocke – Zvono.
Do proljeća 1945. Treći Rajh je bio opkoljen sa svih strana, a njegovi najambiciozniji naučni projekti gubili su i posljednji smisao.
Upravo u toj atmosferi raspada nastale su priče o tajnom oružju koje je trebalo preokrenuti rat – oružju za koje danas nema nijednog nespornog dokaza da je uopšte postojalo.
Decenijama kasnije ta priča se pretvorila u jednu od najupornijih legendi o "čudo-oružju" Trećeg Rajha.
Na internetu se danas najčešće pojavljuje pod nazivom "Projekt Kronos" – imenom koje ne potiče iz ratne dokumentacije, nego iz savremenih video-narativa o navodnoj mašini za putovanje kroz vrijeme.
Ali stvarna istorija koja se krije iza ove priče duboko je utemeljena u stvarnosti – i, mjestimično, daleko manje nevjerovatna.
Zvono kao mit
Prema opisu koji je 2000. godine objavio poljski novinar Igor Witkowski, Zvono je bilo metalna konstrukcija u obliku crkvenog zvona, visoka nekoliko metara, sa dva cilindra koji su se okretali u suprotnim smjerovima i sadržavali ljubičastu tekućinu sličnu živi kodnog naziva Xerum 525.
Witkowski je tvrdio da je do priče došao čitajući prepis saslušanja SS oficira Jakoba Sporrenberga, koji mu je 1997. omogućio neimenovani poljski obavještajni kontakt.
Prepis nikada nije bio dostupan nikome drugom niti je pohranjen u bilo kojem javnom arhivu.
Britanski novinar Nick Cook, dugogodišnji urednik lista Jane's Defence Weekly, priču je dodatno popularizirao u knjizi o klasifikovanim istraživanjima antigravitacije iz 2001. godine, povezujući Zvono sa SS generalom Hansom Kammlerom i tvrdnjom da je uređaj poslije rata tajno predat Sjedinjenim Državama.
Naziv Xerum 525 kasnije su neki autori povezali i s "crvenom živom" (red mercury) – još jednom mitskom supstancom bez dokazane naučne osnove koja se decenijama pojavljuje u pričama o crnom tržištu oružja.
Šta ostaje kad se ukloni legenda
Istorijska građa o Sporrenbergu ne podržava tu verziju događaja. Sporrenberg je zaista suđen i pogubljen, ali ne zbog Zvona.
Poljski sud ga je 1950. osudio zbog nadgledanja pogubljenja između 40.000 i 43.000 Jevreja tokom Akcije Erntefest u novembru 1943, a kaznu su izvršili vješanjem krajem 1952 – godinama nakon rata, ne istog dana kako neke verzije priče tvrde.
U sačuvanim dokumentima njegovog slučaja Zvono se ne pominje.
Ni takozvani "Henge", kružna betonska konstrukcija u blizini rudnika koju entuzijasti navode kao postolje za testiranje uređaja, ne nudi potvrdu.
Inženjeri i arheolozi industrijske baštine je prepoznaju kao temelj rashladnog tornja, uobičajene građevine uz rudnike i fabrike tog perioda.
Nijedan nacistički dokument, fotografija niti trag Xeruma 525 nikada nije pronađen.
I sam Cook je 2021. izjavio da danas smatra vjerovatnijim da je Zvono bilo dio njemačkog nuklearnog programa – neka vrsta uređaja za obogaćivanje uranijuma – a ne mašina za antigravitaciju ili putovanje kroz vrijeme.
Čovjek koji je zaista nestao
Ono što jeste stvarno jeste sudbina Hansa Kammlera, visokog SS generala koji je nadgledao program raketa V-2, nacističku mlaznu avijaciju i mrežu podzemnih tunela izgrađenih robovskim radom.
Prema različitim svjedočenjima, posljednji put je pouzdano viđen u prvim danima maja 1945, negdje između Praga i Austrije, nakon čega slijedi zvanična, ali sporna, priča o samoubistvu.
Njemački sud je krajem 1940-ih na osnovu izjave njegovog vozača proglasio da je preminuo 9. maja 1945.
Ta priča se, međutim, sudara s američkim obavještajnim dokumentima koji ga smještaju na saslušanjima kod savezničkih istražitelja u novembru te godine, mjesecima nakon navodne smrti.
Ta nesuglasica hrani teoriju da je Kammler razmijenio informacije za novi identitet, na način sličan onome što se dogodilo raketnom inženjeru Werneru von Braunu.
Von Braun je kroz Operaciju Paperclip prebačen u Sjedinjene Države, gdje je njegov rad na V-2 raketi kasnije doveo do razvoja rakete Saturn V, koja je odvela ljude na Mjesec.
Kammlerov slučaj, za razliku od von Braunovog, nikada nije zvanično razjašnjen.
Prava priča o živi u raketama
Dio legende koji najviše podsjeća na stvarnost jeste veza između žive i pogona svemirskih letjelica – samo što ta veza nema nikakve dodirne tačke sa Zvonom.
Inženjer Harold Kaufman razvio je krajem 1950-ih u NASA-inom Lewis centru jonski motor koji je koristio isparenu i naelektrisanu živu za stvaranje potiska.
Prvi orbitalni test, SERT-1, izveden je 1964. i trajao je samo 31 minutu, ali je dokazao da koncept funkcioniše u vakuumu svemira.
Nasljednik, SERT-2, lansiran je 1970. i trebao je raditi šest mjeseci. Umjesto toga, motor je povremeno radio sve do 1981. godine, akumulirajući hiljade sati rada i stotine ponovnih pokretanja, a satelit i danas kruži Zemljom.
NASA je ideju živinog pogona na kraju napustila ne zbog kvara motora, nego zbog otrovnosti goriva: jedna nesreća na lansirnoj rampi mogla je kontaminirati čitavo postrojenje, pa je agencija prešla na inertne plinove poput ksenona.
Kada je otrov postao poslovni prijedlog
Ideja se vratila 2018. godine, kada je kalifornijski startup Apollo Fusion, koji je osnovao bivši potpredsjednik Googlea Michael Cassidy, počeo nuditi proizvođačima satelita živine jonske motore kao jeftiniju alternativu ksenonu.
Ekološke grupe upozorile su da bi hiljade satelita s takvim motorima godišnje mogle ispustiti desetine tona žive u atmosferu, koja bi se vremenom slegla u okeane i lanac ishrane.
Sjedinjene Države su 2013. bile prva zemlja koja je potpisala Konvenciju iz Minamate o živi, međunarodni sporazum imenovan po japanskom gradu čije je stanovništvo decenijama trpjelo trovanje živom iz obližnje fabrike.
Sporazum prvobitno nije regulisao svemirsku primjenu žive, ali su Ujedinjene nacije 2022. godine tu rupu zatvorile, usvajajući odluku o postepenoj zabrani žive kao raketnog goriva do 2025. godine.
Vojni patenti koji podsjećaju na Zvono
Paralela sa savremenošću ne završava se živom.
Između 2016. i 2019. inženjer američke Ratne mornarice Salvatore Pais prijavio je pet patenata koje su mediji nazvali "NLO patentima": uređaj za smanjenje inercijske mase letjelice, generator gravitacionih talasa visoke frekvencije, superprovodnik na sobnoj temperaturi i kompaktni fuzijski reaktor.
Patentni ured je prvobitno odbio patent za letjelicu koja koristi uređaj za smanjenje inercijske mase, ali ga je odobrio nakon što je glavni tehnološki direktor mornaričkog vazduhoplovnog centra u pismu upozorio da Kina razvija sličnu tehnologiju.
Nikakav radni prototip nikada nije izgrađen, a fizičari su teorijsku osnovu patenata – takozvani "Paisov efekat" – ocijenili kao naučno neutemeljenu.
Živa koja je stara hiljadu godina
Ideja da se metalna tečnost može pretvoriti u pogon nije ni nacistička ni američka izmišljotina.
Samarangana Sutradhara, traktat o arhitekturi i mehanici koji je u 11. vijeku napisao indijski vladar Bhoja iz dinastije Paramara, u više od dvjesto stihova opisuje "vimane" – letjelice pokretane zagrijanom živom u posudama unutar drvenog trupa.
Bhoja je bio poznat kao vladar-učenjak kojem se pripisuju djela iz brojnih oblasti znanja.
Sanskritolozi tekst smatraju autentičnim istorijskim dokumentom o tadašnjoj mehaničkoj misli, ali ne dokazom da su takve letjelice zaista bile izgrađene ili da su letjele.
Opisi su dio šireg žanra sanskritske književnosti koji stvarno inženjersko razmišljanje kombinuje s mitološkom imaginacijom o božanskim kočijama, poznatim kao vimane, koje se pojavljuju i u epovima Ramajana i Mahabharata.
Rukopisi Samarangane Sutradhare su, uz to, mjestimično oštećeni i nepotpuni, što ostavlja dovoljno praznina da ih savremeni entuzijasti tumače kao dokaz o naprednoj drevnoj tehnologiji, iako za takvo tumačenje ne postoji arheološki dokaz.
Šta je dokazano, a šta nije
Zvono kao antigravitacijska ili vremenska mašina ostaje nepotvrđena legenda bez ijednog fizičkog dokaza, oslonjena na jedan neprovjerljiv izvor.
Kammlerova sudbina i dalje je otvoreno pitanje, dokumentovano stvarnim, ali kontradiktornim izvorima.
Istorija žive kao raketnog goriva, od Kaufmanovog motora do Paisovih patenata i sporazuma iz Minamate, dobro je dokumentovana i pokazuje isti obrazac koji se ponavlja generacijama: tehnologija koja djeluje, ali čiju cijenu – zdravstvenu, ekološku ili naučnu – rijetko je ko spreman platiti unaprijed.
IZVORI
- SERT II: A Genuine Space Success Story – NASA Glenn Research Center
- Craft Using an Inertial Mass Reduction Device – patent US10144532B2, Google Patents
- U.N. Kills Any Plans to Use Mercury as a Rocket Propellant – IEEE Spectrum
- Mechanical Contrivances and Dharu Vimanas described in "Samarangana Sutradhara" of Bhojadeva – IOSR Journal of Humanities and Social Science
- Nick Cook, The Hunt for Zero Point: Inside the Classified World of Antigravity Technology, Century, 2001.
- Igor Witkowski, Prawda o Wunderwaffe ("Istina o čudo-oružju"), 2000.
- Dean Reuter, The Hidden Nazi: The Untold Story of America's Deal with the Devil, Regnery History, 2019.
Aquarius
Istraživač nepoznatog, web inženjer i mr. sigurnosnih studija. Ako ti se sviđaju tekstovi na mojoj stranici, možeš me podržati simboličnom mjesečnom pretplatom ili jednokratnom donacijom.
I bez toga, drago mi je što si tu i što me čitaš.