Sada čitate: Misterija “svemirskih krijesnica” Johna Glenna
- 01
Misterija “svemirskih krijesnica” Johna Glenna
Misterija “svemirskih krijesnica” Johna Glenna
Hladno jutro 20. februara 1962. godine bilo je sve samo ne obično. Na lansirnoj rampi Cape Canaverala, unutar skučene kapsule Friendship 7, John Glenn se pripremao postati prvi Amerikanac koji će orbitirati oko Zemlje.
U to vrijeme, Misija Mercury-Atlas 6 bila je vrhunac tehnološkog prestiža, trenutak koji je trebao potvrditi ljudsku dominaciju nad orbitom.
Ipak, usred te sterilne preciznosti i hladne matematike putanje, Glenn se suočio s nečim što nauka tog vremena nije mogla predvidjeti.
Dok je jurio brzinom od nevjerovatnih 28.000 kilometara na sat, Glenn nije vidio samo hladnu tamu svemira.
Vidio je i “njih” – hiljade svjetlećih tačaka koje su okružile njegovu letjelicu i pratile je poput inteligentnog, fluorescentnog roja.
Susret sa misterioznim svjetlećim rojem
Misija je tekla po planu sve do trenutka kada je njegova kapsula počela prelaziti sa noćne na dnevnu stranu Zemlje.
Dok se na horizontu pojavljivala blještava plava linija svitanja, Glenn je primijetio nešto što će kasnije biti zapamćeno kao jedna od najčudnijih radio-poruka koje je NASA ikada zabilježila.
“Ovdje Friendship Seven,” odjeknuo je Glennov glas kroz statiku radio-veze.
“Pokušat ću opisati u čemu se nalazim. Nalazim se u velikoj masi nekih vrlo malih čestica koje su jarko osvijetljene, kao da su luminiscentne. Nikada nisam vidio ništa slično.“
Prema Glennovim riječima, izgledale su poput “malih zvijezda” koje su se kretale oko kapsule.
Nisu udarale u brod, već su plesale u nekoj vrsti sinhronizovanog kretanja, održavajući konstantnu udaljenost od otprilike dva do tri metra jedna od druge.
Ignorisanje ili zbunjenost?
Ono što ovaj događaj čini posebno intrigantnim nije samo pojava čestica, već i reakcija – ili nedostatak iste – od strane zemaljske kontrole (CAPCOM).
Dok je Glenn, vidno fasciniran, opisivao hiljade svjetlećih objekata koji se “vrtlože” oko njegovog prozora, odgovori sa Zemlje bili su šturi, gotovo robotski.
Kada je Glenn upitao čuju li ga i shvataju li ozbiljnost onoga što vidi, nastupila je tišina koja je trajala skoro pet minuta.
U svijetu svemirskih misija, pet minuta radio-tišine dok astronaut izvještava o nepoznatim objektima je vječnost.
Kada se CAPCOM konačno javio, pitanje nije bilo o “svemirskim krijesnicama”, već o nivou kiseonika i tehničkim parametrima.
Ova diskrepancija u komunikaciji potaknula je brojne teorije zavjere.
Da li je NASA već znala za ove entitete?
Da li je Glennov izvještaj bio toliko šokantan da su kontrolori morali konsultovati više instance prije nego što mu dozvole da nastavi govoriti u otvorenom eteru?
“Krijesnice” koje odbijaju otići
Glenn nije bio neko ko bi lako donosio neobične zaključke. Bio je vojni pilot i inženjer, naviknut da pažljivo posmatra i opisuje ono što vidi.
Ipak, tokom druge orbite fenomen se ponovio. Čestice su ponovo bile tu, rasute svuda oko kapsule i protezale su se kilometrima u svim pravcima.
“Izgledaju kao mali komadići nečega što blješti,” izvještavao je.
“Imaju drugačije kretanje od mene jer se vrtlože oko kapsule, a zatim odlaze nazad u smjeru iz kojeg gledam.”
Njegov pokušaj da fotografiše ove objekte postao je legenda.
U skučenom prostoru, dok se borio sa G-silama i tehničkim kvarovima (poput problema sa automatskim stabilizatorom), Glenn je pokušavao ovjekovječiti ove “posjetioce”.
Iako su fotografije tog vremena bile zrnaste i nejasne, svjedočanstvo čovjeka koji je bio tamo ostalo je kristalno jasno.
Službeno objašnjenje
Kao i kod svakog fenomena koji prijeti da naruši materijalističku sliku svijeta, uslijedilo je naučno objašnjenje.
NASA-ini naučnici su kasnije zaključili da su objekti zapravo bili čestice leda.
Prema toj teoriji, vlaga iz izduvnog sistema kapsule bi se smrznula na hladnoći svemira, stvarajući kristale koji su se odvajali i reflektovali sunčevu svjetlost.
Ovu teoriju je, činilo se, potvrdio i astronaut Scott Carpenter tokom misije Aurora 7 nekoliko mjeseci kasnije.
Carpenter je izvijestio da je lupanjem o zid kapsule uspio “proizvesti” još više ovih čestica, što je sugerisalo da one dolaze sa samog broda.
Međutim, John Glenn nikada nije bio u potpunosti uvjeren u ovo objašnjenje.
On je isticao da su čestice bile vidljive i prije nego što bi bilo kakva aktivnost na brodu mogla uzrokovati njihovo odvajanje.
Također, način na koji su “vrtložile” i njihova nevjerovatna brojnost – Glenn je govorio o hiljadama – nisu se uklapali u jednostavnu sliku nekoliko smrznutih kapljica vode.
Mitologija ili skrivena stvarnost?
Danas, decenijama nakon što je Friendship 7 pao u vode Atlantika, priča o Glennovim krijesnicama zauzima posebno mjesto u ufologiji.
Za jedne, to je bio klasičan primjer “tehničkog nusproizvoda” prvih svemirskih letova.
Za druge, to je bio prvi dokumentovani susret sa nepoznatim oblikom postojanja – možda ne nužno vanzemaljcima u metalnim brodovima, već nekom vrstom plazmatičnog života ili energije koja naseljava gornje slojeve naše atmosfere.
Zanimljivo je da su i kasniji astronauti, poput onih iz programa Gemini i Apollo, povremeno prijavljivali slične svjetleće fenomene koje su često nazivali “svemirskim smećem” ili “ledenim ljuspicama” kako bi izbjegli kontroverze.
Ali niko to nije opisao s takvom dozom čiste, nepatvorene zapanjenosti kao John Glenn.
Šta je Glenn zapravo vidio?
Ako odbacimo teoriju o ledu, šta preostaje?
Neki istraživači sugerišu da je Glenn svjedočio interakciji letjelice sa jonizovanim česticama u jonosferi, stvarajući vizuelni efekt koji je podsjećao na roj insekata.
Drugi idu korak dalje, tvrdeći da su ovi objekti pokazivali znakove inteligentnog praćenja, reagujući na prisustvo ljudskog uljeza u njihovom tihom, beskrajnom domu.
John Glenn nas je napustio 2016. godine kao nacionalni heroj i simbol hrabrosti.
Iako je tokom svog dugog života rijetko javno spekulisao o teorijama zavjere, nikada nije povukao svoje riječi iz te sudbonosne februarske večeri 1962. godine.
“Bile su posvuda po nebu… kao male zvijezde.”
