29 sati do smrti: Nemogući nestanak Davida Lewisa

Hladni vjetar zavijao je kroz široke, prašnjave ulice Amarilla te nedjelje, 31. januara 1993. godine. Bio je to dan koji je u američkoj kulturi rezervisan za spektakl, dan kada nacija zastaje, okuplja se oko televizora i diše kao jedno – Super Bowl nedjelja.

Dallas Cowboysi, ponos Teksasa, pripremali su se za istorijski okršaj protiv Buffalo Billsa, a atmosfera u državi bila je naelektrizirana iščekivanjem trijumfa.

Za Karen Lewis i njenu kćerku Lauren, povratak kući iz Dallasa trebao je biti završetak savršenog vikenda, povratak u sigurnost porodičnog doma gdje bi ih dočekao miris večere i uzbuđeni David, spreman da navija za svoj tim.

Kada su u 20:00 sati skrenule na prilaz svoje kuće, sve je djelovalo varljivo normalno. Svjetla su gorjela, bacajući tople žute kvadrate na tamni travnjak, a plavičasti odsjaj televizora treperio je kroz prozore dnevne sobe.

Karen je očekivala da će zateći Davida zavaljenog u fotelju, možda već promuklog od vikanja na ekran, u onoj specifičnoj euforiji koja obuzima navijače kada njihov tim pobjeđuje.

Ali kada je otvorila vrata, dočekala ju je tišina. Nije to bila mirna tišina doma koji spava, već ona teška, prisutna tišina koja nagovještava da nešto fundamentalno nije u redu.

Karen je prošla kroz kuću dozivajući njegovo ime, ali odgovora nije bilo. U kuhinji, prizor je bio gotovo forenzički zamrznut u vremenu, svjedočeći o prekinutoj rutini.

Na stolu su stajala dva svježe pripremljena sendviča sa puretinom, spremna za jelo, kao da je neko upravo trebao zagristi u njih.

Pored njih, na hladnom pultu, ležali su Davidov ručni sat i njegova vjenčana burma.

Taj detalj bio je posebno uznemirujući; David je, kao i mnogi muškarci, skidao prsten i sat kada je radio nešto u kuhinji ili prao ruke, ali ih nikada nije ostavljao tek tako.

U sušilici se vrtio veš, a u dnevnoj sobi videorekorder je tiho zujao. David, pedantan kakav je bio, nije ga namjestio na tajmer.

Neko je fizički, svojom rukom, pritisnuo dugme za snimanje tačno u trenutku kada je prijenos utakmice počeo, oko 17:00 sati.

Traka je snimila cijelu utakmicu, sve reklame, slavlje, i nastavila snimati satima sve dok se nije istrošila i automatski izbacila.

Sve je govorilo da je David bio tu, prisutan, planirajući mirno veče, a onda je, u treptaju oka, ispario. Kao da ga je neka nevidljiva sila izvukla iz postojanja između dva otkucaja srca.

Da bi se razumjela dubina šoka koji je uslijedio, mora se razumjeti ko je bio David Glenn Lewis. U svijetu gdje ljudi često kriju mračne tajne, David je bio gotovo anahronizam – čovjek kojeg su svi voljeli i poštovali.

Rođen u Borgeru, odrastao kao lokalna sportska zvijezda i quarterback, bio je otjelovljenje teksaškog uspjeha.

Nije se zaustavio na sportu; njegova intelektualna glad odvela ga je na pravni fakultet Texas Tech univerziteta, gdje je diplomirao sa najvišim ocjenama.

Bio je čovjek zakona, ali ne onaj cinični advokat iz filmova. David je vjerovao u pravdu kao u religiju.

Kao sudija u okrugu Moore, bio je poznat po svojoj empatiji, posebno prema maloljetnicima, pokušavajući spasiti mlade živote prije nego što ih sistem proguta.

Bio je stub zajednice, predsjednik lokalnog United Waya, vođa izviđača, učitelj u nedjeljnoj školi. Bio je čovjek koji je gradio mostove, a ne onaj koji ih ruši.

Ipak, čak i najstabilniji životi imaju svoje pukotine. U mjesecima koji su prethodili nestanku, sjenka se nadvila nad Davidovim profesionalnim životom.

Protiv njega je podignuta tužba za nesavjesno liječenje, teška tri miliona dolara, koja je proizašla iz njegovog rada u prethodnoj advokatskoj firmi.

Iako su ga kolege uvjeravale da je to standardna procedura i da će osiguranje pokriti sve troškove, David, čovjek časti, to je teško podnosio.

Osjećao je teret odgovornosti. Još mračnije, povjerio je Karen da prima prijetnje. Njegove godine na sudijskoj klupi stvorile su mu neprijatelje – ljude koje je poslao u zatvor, kriminalce koji su čekali svoju priliku za osvetu.

Ali David je bio stoik; ako se i bojao, taj strah je nosio duboko u sebi, ne dozvoljavajući da pređe prag njegovog doma.

Dani koji su prethodili toj kobnoj nedjelji bili su ispunjeni nizom bizarnih događaja koji će kasnije postati ključni dijelovi slagalice bez rješenja.

Četvrtak je počeo uobičajeno, ali je David napustio posao ranije žaleći se na mučninu, samo da bi se te večeri pojavio na koledžu gdje je predavao, držeći čas do kasno u noć kao da se ništa nije desilo.

Petak je donio prve prave znakove nečeg zlokobnog. Prijatelj iz crkve ugledao je Davida na aerodromu u Amarillu.

David je žurio, bez prtljage, probijajući se kroz terminal kao čovjek kojeg neko goni ili koji kasni na sastanak od životne važnosti.

Zašto bi bio na aerodromu bez kofera? Kuda je išao? Niko nije znao. Te iste večeri, policajac u patroli primijetio je Davidov crveni Ford Explorer parkiran ispred zgrade suda u centru grada, kasno u noć.

Zgrada je bila zatvorena, mračna i tiha. Šta je David, ili neko ko je vozio njegov auto, tražio tamo u to doba?

Subota je donijela još više konfuzije. Na Davidov bankovni račun misteriozno je leglo pet hiljada dolara.

Nije se znalo porijeklo novca, ali u 1993. godini to nije bila zanemariva suma. Istog dana, David je viđen kako obavlja najobičniju, najljudskiju aktivnost – kupovao je košarkaški obruč za rođendan svoje kćerke.

Razgovarao je sa prodavcem, razgledao opremu i rekao da će se vratiti u ponedjeljak da finalizira kupovinu nakon što se konsultuje sa suprugom.

Ovdje logika počinje pucati. Da li čovjek koji planira nestati, koji planira samoubistvo ili bijeg, kupuje poklon za kćerku i pravi planove za ponedjeljak?

Taj detalj, ta namjera da se vrati, proganjat će istražitelje godinama. U nedjelju ujutro, njegov automobil je ponovo viđen ispred suda, a svjedok je prijavio čovjeka koji je ličio na Davida kako stoji preko puta ulice i fotografiše vozilo.

Da li je dokumentovao gdje ga je ostavio? Ili je neko drugi namještao scenu, stvarajući lažni trag dok je pravi David već bio negdje drugdje?

Kada je svanuo ponedjeljak, 1. februar, a Davida i dalje nije bilo, panika se pretvorila u akciju. Karen je prijavila nestanak.

Policija je brzo reagovala, s obzirom na Davidov ugled. Njegov Explorer je pronađen tačno tamo gdje je viđen tokom vikenda – ispred suda.

Ključevi su bili skriveni ispod otirača, što je imalo smisla jer je auto imao tastaturu za otključavanje na vratima.

Ali unutrašnjost vozila otkrila je zastrašujuću istinu: Davidova vozačka dozvola, kreditne kartice, čekovna knjižica – čitav njegov identitet i sredstva za život – bili su ostavljeni na sjedištu.

Ako je otišao, otišao je kao duh, bez imena i bez novca. Pretresom kuće utvrđeno je da nedostaju samo par zelenih trenerki i teniske patike. Nije bilo spakovanih torbi, pasoša, zaliha novca.

Istraga je ubrzo otkrila još jedan sloj misterije – avionske karte. Kupljene su dvije karte na Davidovo ime, ali njihove rute su bile besmislene.

Prva je bila za let iz Dallasa u Amarillo na nedjelju. Druga je bila za let iz Los Angelesa u Dallas na ponedjeljak.

Zašto bi čovjek koji je u Amarillu kupovao kartu za let prema Amarillu? I kako je planirao stići u Los Angeles da iskoristi drugu kartu, bez dokumenata i novca?

U međuvremenu, taksista u Dallasu je prijavio da je u ponedjeljak ujutro vozio nervoznog čovjeka koji je ličio na Davida do aerodroma, čovjeka koji je vožnju platio bocom novčanica od stotinu dolara.

Ako je to bio David, kako je dospio u Dallas bez automobila? Da li je neko drugi koristio njegov identitet?

Dok je policija u Teksasu tapkala u mraku, pokušavajući povezati nepovezive tačke, hiljadama kilometara daleko, na sjeverozapadu Sjedinjenih Američkih Država, odvijala se paralelna tragedija za koju niko u Amarillu nije znao.

U saveznoj državi Washington, u okrugu Yakima, noć je bila hladna i mračna. Bilo je to oko 22:30 sati u ponedjeljak, 1. februara – samo nešto više od 24 sata nakon što je David pritisnuo dugme za snimanje u svojoj kuhinji u Teksasu.

Na usamljenom dijelu državnog puta 24, blizu malog mjesta Moxee, vozači su primijetili sablasnu figuru.

Muškarac je hodao sredinom ceste, u potpunom mraku. Nije pokušavao da se skloni, nije reagovao na svjetla farova.

Djelovao je dezorijentisano, izgubljeno, kao mjesečar u noćnoj mori.

Nekoliko minuta kasnije, zvuk kočnica i tup udarac prekinuli su tišinu pustinje. Nepoznati vozač, navodno u crvenom Chevrolet Camaru, udario je pješaka i pobjegao u noć, ostavljajući ga da umre na hladnom asfaltu.

Kada je policija stigla, našli su beživotno tijelo muškarca bez ikakvih dokumenata. Njegov identitet bio je enigma, ali njegova odjeća bila je još čudnija.

Nosio je vojničke maskirne hlače i teške radničke čizme – odjeću koja nije odgovarala ni jednom profilu običnog šetača, a kamoli advokata iz Teksasa.

Postao je John Doe, bezimeni broj u mrtvačnici okruga Yakima. Sahranjen je u neoznačenom grobu, daleko od kuće, dok je njegova porodica u Teksasu svake noći lijegala u krevet sa nadom da će se vrata otvoriti i David vratiti.

Jedanaest dugih godina, ta dva događaja – nestanak u Teksasu i smrt u Washingtonu – postojala su u paralelnim univerzumima, razdvojena sa 2.500 kilometara i birokratskim zidovima.

U Teksasu, slučaj je postao hladan. Policija je zaključila da je David vjerovatno izvršio samoubistvo negdje gdje ga nikada neće naći, ili je pobjegao da započne novi život, bježeći od pritiska.

Karen nikada nije povjerovala u to. Znala je da David ne bi ostavio Lauren. Znala je da je otet. Ali bez dokaza, njena uvjerenja bila su samo vapaj u prazno.

Preokret, dostojan najboljih kriminalističkih romana, dogodio se 2004. godine, i to ne zahvaljujući naprednoj forenzici ili novim svjedocima, već zahvaljujući radoznalosti jednog detektiva i tek stasalom internet pretraživaču – Googleu.

Detektiv Pat Ditter iz Washingtonske državne patrole, progonjen slučajem Johna Doea iz 1993. godine, odlučio je isprobati novu taktiku.

Čitao je o problemima u komunikaciji između državnih agencija i pomislio da odgovor možda leži izvan zvaničnih policijskih baza podataka.

Ukucao je fizički opis svog nepoznatog mrtvaca u Google: visina, težina, boja očiju, godina smrti.

Među rezultatima pretrage pojavila se stranica “The Doe Network” i fotografija nestalog advokata iz Amarilla, Davida Glenna Lewisa.

Ditter je gledao u ekran i osjetio onaj rijetki trenutak prepoznavanja koji svaki detektiv sanja. Lice je odgovaralo. Visina je odgovarala. Ali postojao je jedan detalj koji se nije uklapao.

David Lewis je na svim fotografijama nosio debele naočale karakteristične za 80-te i 90-te godine. Bez njih je bio gotovo slijep.

John Doe pronađen na cesti nije imao naočale na licu. Ditter, međutim, nije odustao. Otišao je u skladište dokaza, otvorio prašnjavu kutiju sa stvarima Johna Doea koja nije dirana više od decenije, i počeo prekopavati po krvavoj i prljavoj odjeći. I tu, u džepu vojničkih hlača, pronašao ih je – par naočala.

Kada su uporedili dioptriju i stil naočala sa Davidovim kartonom, poklapanje je bilo savršeno. DNK analiza, koja je uslijedila mjesecima kasnije, potvrdila je nemoguće: čovjek koji je poginuo na cesti u Washingtonu bio je David Lewis.

Ali rješenje misterije identiteta samo je otvorilo vrata u još dublji, mračniji lavirint pitanja. Kako? Kako je David Lewis prešao put od svoje kuhinje u Amarillu do ceste u Washingtonu za manje od 30 sati?

Matematika tog putovanja je zastrašujuća. David je bio u svojoj kući u nedjelju oko 17:00 ili 18:00 sati.

Mrtav je pronađen u ponedjeljak oko 22:30. To ostavlja prozor od najviše 29 sati. Udaljenost je oko 2.600 kilometara.

Vožnja automobilom, bez ijednog stajanja za gorivo, toalet ili hranu, trajala bi najmanje 26 sati. Ali Davidov auto je bio u Amarillu.

Komercijalni letovi u to vrijeme nisu bili direktni; zahtijevali bi presjedanja, čekanja na aerodromima, rent-a-car.

I sve to bez dokumenata? Bez kreditnih kartica? Kako je kupio kartu? Kako je prošao osiguranje, ma koliko labavo bilo?

I ako je nekako uspio preletjeti pola kontinenta, kako je dospio u pustinju Washingtona, daleko od bilo kojeg velikog aerodroma?

I zašto odjeća? Karen je bila kategorična: David nikada nije posjedovao maskirne hlače ni radničke čizme. Iz kuće je izašao u trenerci i patikama.

Gdje se presvukao? Ko mu je dao tu odjeću? Lokacija njegove smrti dodaje još jedan sloj jeze. Područje u kojem je pronađen nalazi se u neposrednoj blizini “Yakima Training Center”, ogromnog vojnog poligona za obuku američke vojske, poznatog po teškom terenu.

Da li je vojna odjeća bila slučajnost ili poruka? Da li je neko želio da David izgleda kao vojnik, možda dezerter, kako bi se njegov identitet teže otkrio?

Najuznemirujući detalj su naočale. Čovjek s Davidovom dioptrijom ne bi dobrovoljno hodao po mračnom, nepoznatom autoputu bez naočala na nosu.

Činjenica da su bile u njegovom džepu sugeriše da on nije bio svjestan svoje okoline, ili da ga je neko tamo postavio, izbacio iz vozila kao neželjeni teret.

Da li je bio drogiran? Toksikologija nije pokazala tragove standardnih droga, ali Karen je sumnjala na egzotičnije supstance, one koje nestaju iz organizma prije nego što se mogu detektovati.

Njena teorija o otmici odjednom je dobila na težini. Da li su ga otmičari prebacili privatnim avionom? Da li je bio žrtva neke sofisticirane osvete povezane s njegovim sudijskim danima?

Postoji i teorija o disocijativnoj fugi – rijetkom psihološkom stanju u kojem osoba, pod ekstremnim stresom, izgubi pamćenje o svom identitetu i krene na putovanje, često usvajajući novu ličnost.

To bi moglo objasniti konfuzno ponašanje, lutanje, možda čak i to kako je stigao tamo (stopiranjem, snalaženjem).

Ali fuga ne objašnjava odjeću. Ne objašnjava ko mu je dao vojnu uniformu. Ne objašnjava kako je prešao toliku udaljenost u tako kratkom vremenu bez novca i dokumenata.

Slučaj je formalno zatvoren, ali suštinski, on zjapi otvoren kao živa rana. Davidovo tijelo je vraćeno u Teksas i sahranjeno kako dolikuje, ali mir nikada nije istinski stigao u porodicu Lewis.

Oni znaju da je David mrtav, ali ne znaju kako je umro, niti zašto.

Priča o Davidu Lewisu ostaje kao mračni podsjetnik na to koliko je naša stvarnost krhka.

To je priča koja nas tjera da se zapitamo šta se dešava u onim praznim prostorima na mapi, na mračnim autoputevima gdje se susreću sudbina i slučajnost, i da li ikada zaista poznajemo ljude s kojima dijelimo život.

David Glenn Lewis je otišao da gleda Super Bowl, a završio je u legendi, kao duh u maskirnoj uniformi na cesti usred ničega, ostavljajući za sobom misteriju koja prkosi vremenu, logici i smrti.