Eisenhower i tajni pakt sa vanzemaljcima

U noći 20. februara 1954. godine, dogodilo se nešto nezamislivo. Dwight D. Eisenhower, 34. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država i u tom trenutku najmoćniji čovjek na svijetu, nestao je bez traga.

Tokom svog odmora u Palm Springsu u Kaliforniji, čovjek koji je držao sudbinu svijeta u svojim rukama nije bio u svojoj sobi, nije bio na terenu za golf, niti na bilo kojem drugom mjestu gdje bi se očekivalo da bude.

Tajna služba je bila u panici, a kratka, ali šokantna vijest agencije Associated Press obišla je svijet brzinom munje: “Predsjednik Eisenhower preminuo je večeras od srčanog udara.”

Nekoliko minuta kasnije, vijest je povučena. Bijela kuća je sazvala hitnu konferenciju za štampu i ponudila naizgled benigno objašnjenje: predsjednik je okrznuo zub jedući pileće krilce i morao je hitno posjetiti lokalnog zubara.

Priča je bila dovoljno uvjerljiva da umiri javnost, ali za uporne novinare, nešto se nije slagalo. Niko nije mogao pronaći zubara, njegovu ordinaciju, niti bilo kakav službeni zapis o toj posjeti.

Razlog je bio jednostavan: priča je bila laž.

Predsjednik Eisenhower te noći nije bio kod zubara. Bio je u vazdušnoj bazi Edwards, tada poznatoj kao Muroc, mjestu najtajnijeg i najsudbonosnijeg sastanka u ljudskoj istoriji.

Sastanka koji će, prema jednoj od najsloženijih i najtrajnijih teorija zavjere, sklopiti pakt sa silama koje nisu sa ovog svijeta i zauvijek promijeniti kurs čovječanstva.

Mir ili moć?

Te večeri, vazdušna baza Edwards bila je pod opsadom. Perimetar su čuvali vojnici bez imena i bez bilo kakvih obilježja i oznaka na uniformama.

Eisenhower je čekao u društvu probrane grupe ljudi – najviših generala, vodećih naučnika i savjetnika.

Ta grupa će kasnije postati poznata pod kodnim imenom Majestic 12 (MJ-12), tajna vlada unutar vlade, zadužena za upravljanje vanzemaljskim pitanjem.

U vazduhu se osjećala ogromna nervoza koja se mogla rezati nožem.

Onda, nešto iza ponoći, na nebu su se pojavila svjetla. Dva objekta su se nečujno približavala.

Nisu to bili avioni ni helikopteri. Bili su to savršeno okrugli diskovi, napravljeni od metala koji je izgledao kao polirano srebro, bez ijednog šava, zakovice ili prozora.

Lebdjeli su trenutak iznad piste prije nego što su se bešumno spustili na tlo.

Iz letjelica su izašla bića, koja su bila gotovo ljudska, ali nisu bila ljudi. Visoki, vitki, blijede puti i duge, plave kose, nosili su jednostavna, jednodijelna srebrna odijela. Vojni vrh im je dao ime: Nordijci.

Nisu govorili, ali svi prisutni su ih čuli. Telepatska komunikacija je u početku bila zapanjujuća, gotovo bolna, ali ljudski umovi su se brzo prilagodili.

Nordijci su došli sa ponudom. Nudili su tehnologiju o kojoj je čovječanstvo moglo samo sanjati: neograničenu čistu energiju, lijek za sve bolesti i produženje ljudskog životnog vijeka na preko 300 godina.

Obećali su da će voditi čovječanstvo u zlatno doba, svijet bez siromaštva, gladi i rata.

Ali postojao je uslov. Za pretvaranje Zemlje u raj, tražili su ono što je njima izgledalo kao mala cijena: potpuno i bezuslovno uništenje cjelokupnog nuklearnog oružja na planeti.

Upozorili su Eisenhowera da je čovječanstvo poput djeteta koje se igra napunjenim pištoljem i da je samo pitanje vremena kada će se samouništiti.

Uz ponudu, stiglo je i mračno upozorenje. Nordijci su rekli da na Zemlji već djeluje druga vanzemaljska rasa, parazitska vrsta koja se hrani svjetovima u razvoju. Preklinjali su Eisenhowera da se ih se kloni.

Ta druga rasa će, rekli su, također ponuditi tehnologiju – napredne pogone, antigravitaciju, oružja – ali za razliku od njih, dozvolit će Americi da zadrži svoj nuklearni arsenal.

Njihovi darovi, upozorili su Nordijci, bili su zamka.

Eisenhower je bio pred izborom koji nijedan svjetski lider nikada nije imao. Dok je vagao opcije, stigla je i druga rasa.

Njihova letjelica bila je antiteza nordijskoj. Nije bila srebrna i sjajna, već zagasito siva, matirana i upijala je svjetlost poput stealth aviona.

Dok je nordijski brod izgledao miroljubivo, ovaj je odisao prijetnjom i sirovom snagom. Iz njega se nije spustila rampa, niti su izašla bića.

Ali, kao i ranije, glasovi su prodrli u umove prisutnih. Bili su hladni, klinički i lišeni svake emocije. Ovo nije bila posjeta, već poslovna transakcija.

Eisenhower i njegov tim pozvani su unutra. Zvuk je bio prigušen, kao u vakuumu, a vazduhom je strujao miris ozona i bakra.

A onda su se u centralnoj komori pojavila mala bića, visoka jedva metar i dvadeset, sa sivom kožom, ogromnim, neproporcionalnim glavama i velikim, bademastim crnim očima.

Imali su tanke udove i duge prste, bez vidljivog otvora za usta. Danas ih znamo kao Sive (Grays).

I oni su imali ponudu. Znali su za Hladni rat, za strah od nuklearnog uništenja i za ponudu Nordijaca. Ali njihov pristup bio je drugačiji.

Nisu nudili spas cijelom čovječanstvu, već dominaciju jednoj naciji. Ponudili su Americi tehnologiju koja bi je stavila stotinu godina ispred bilo kojeg rivala: oružja sa snopom čestica, energiju nulte tačke, napredne metalne legure, stealth tehnologiju i antigravitacijski pogon.

Amerika ne samo da bi pobijedila u Hladnom ratu, već bi dominirala planetom generacijama.

Cijena? Dozvola Sivim da tajno operišu na Zemlji, da grade podzemne baze daleko od očiju javnosti i pristup ljudskoj populaciji za, kako su rekli, “biološko proučavanje”.

Uvjeravali su da će otmice biti bezopasne, da će se ljudi uzimati dok spavaju, da će eksperimenti biti bezbolni i da će se subjekti vraćati bez sjećanja na događaj.

Kao znak transparentnosti, obećali su da će vladi SAD-a dostavljati potpunu listu svih otetih osoba.

Sve oči bile su uprte u predsjednika. Generali, naučnici, pa čak i kardinal McIntyre iz Vatikana, koji je navodno bio prisutan, čekali su.

S jedne strane, idealistički put ka svjetskom miru koji je zahtijevao odricanje od najvećeg oružja. S druge, pragmatični put ka opstanku i dominaciji kroz tehnološku superiornost.

U kontekstu eskalirajućeg Hladnog rata, sa sovjetskim nuklearnim glavama uperenim u američke gradove, ponuda Nordijaca zvučala je naivno i opasno. Eisenhower je napravio izbor. Izabrao je moć.

Dogovor sa đavolom

Te noći, u hladnoj, sivoj unutrašnjosti vanzemaljskog broda, sklopljen je nezvanični pakt.

Nije bilo dokumenata, potpisa ni ceremonije. Dogovor je zapečaćen telepatski. SAD će dobiti tehnologiju, a Sivi će dobiti pristup Zemlji i njenim stanovnicima.

Dobili su savezno zemljište za izgradnju svojih baza duboko pod zemljom, skriveno od Kongresa, od javnosti, pa čak i od budućih predsjednika.

Znanje o paktu bilo je ograničeno isključivo na članove MJ-12.

Posljedice su bile gotovo trenutne. Tehnologija je počela da napreduje brzinom koja je prkosila logici.

U deceniji nakon sporazuma, kompjuteri su se smanjili sa veličine sobe na desktop mašine. Pojavila su se optička vlakna, tranzistori, integrisana kola i noćni vid.

Stealth avioni, sposobni da nestanu sa radara, postali su stvarnost. Materijali koji pamte oblik, baš kao oni opisani u incidentu u Roswellu 1947. godine, počeli su da se pojavljuju u tajnim projektima.

Činilo se da je Amerika dobila sve što joj je obećano.

Ali postojao je i drugi, mračniji dio sporazuma. Otmice su počele. Ljudi su nestajali iz svojih automobila na pustim putevima i iz svojih kreveta usred noći.

Liste imena su, kako je dogovoreno, stizale do MJ-12. Međutim, brojevi se nisu poklapali.

Obavještajni izvještaji su sugerisali da na svako ime sa liste dolazi desetine drugih, neprijavljenih nestanaka.

A rijetki oteti koji su se nekim čudom sjećali fragmenata iskustva, nisu opisivali bezbolne preglede, već zastrašujuće i bolne procedure.

Sivi su lagali. Pakt je prekršen, ali bilo je prekasno. Majestic 12 je bio saučesnik, a otkrivanje istine bi izazvalo globalnu paniku i kolaps društvenog poretka. Bili su zarobljeni u dogovoru sa đavolom.

Glasovi iz tame

Decenijama je ova nevjerovatna priča ostala skrivena u najdubljim arhivama nacionalne sigurnosti. A onda su se pojavili ljudi koji su odlučili da progovore, svjesni da ih to može koštati života.

Phil Schneider nije bio teoretičar zavjere. Bio je geolog i strukturni inženjer sa visokim sigurnosnim ovlaštenjima, koji je radio na izgradnji tajnih podzemnih baza za vladu SAD-a.

Tvrdio je da je direktno učestvovao u izgradnji baze Dulce u Novom Meksiku, jedne od navodnih zajedničkih ljudsko-vanzemaljskih postrojenja.

1979. godine, tokom bušenja duboko ispod zemlje, njegov tim je slučajno probio u postojeću podzemnu pećinu – gnijezdo Sivih.

Ono što je tamo vidio, proganjalo ga je do kraja života.

U ogromnim spremnicima, vidio je hiljade bića u inkubaciji, ali i ljudske dijelove kako plutaju. Tvrdio je da Sivi ne proučavaju čovječanstvo, već ga “žanju”.

Izbio je oružani sukob. Schneider je ubio dva vanzemaljca prije nego što ga je pogodio snop plave energije, koji mu je spalio prste na lijevoj ruci i napravio rupu u grudima.

U bici je, prema njegovim riječima, poginulo 66 ljudi, a samo trojica su preživjela. On je bio jedan od njih.

William Cooper, bivši obavještajac američke mornarice, tvrdio je da je vidio dokumente koji potvrđuju sve.

Govorio je o Projektu Sigma, o tome kako su astronomi još 1953. otkrili ogromne objekte koji se kreću prema Zemlji, o podzemnim bazama, tehnološkoj razmjeni i zataškavanju.

Cooper je postao poznat po svojim radio emisijama, a 28. juna 2001. godine, predvidio je da će se uskoro dogoditi veliki teroristički napad na tlu SAD-a i da će za njega biti okrivljen Osama bin Laden, ime koje je tada bilo malo poznato široj javnosti.

Šest sedmica kasnije, dogodio se 11. septembar.

Obojica, i Schneider i Cooper, javno su izjavljivali da im je život u opasnosti i da će biti ubijeni. Obojica su bili u pravu.

1996. godine, Phil Schneider je pronađen mrtav u svom stanu, zadavljen hirurškom cijevi. Zvanični uzrok smrti: samoubistvo.

U novembru 2001. godine, William Cooper je ubijen u pucnjavi sa policijom koja mu je došla uručiti nalog za utaju poreza.

Je li ova priča istinita?

Da li je priča o paktu ljudi i vanzemaljaca istinita? Ne postoje fizički dokazi, niti potpisani dokument.

Sve se zasniva na svjedočenjima zviždača i posrednim dokazima. Ipak, dijelovi slagalice se na zastrašujući način uklapaju.

U svom oproštajnom obraćanju naciji 1961. godine, Eisenhower nije upozorio na Sovjete, već na prijetnju iznutra. Upozorio je na “sticanje neopravdanog uticaja… od strane vojno-industrijskog kompleksa,” sjenovite vlade neizabranih zvaničnika i vojnih kontraktora.

Da li je to bilo samo mudro predviđanje, ili priznanje i očajničko upozorenje čovjeka koji je sklopio pakt koji više nije mogao kontrolisati?

Nekoliko godina nakon navodnog sastanka, Brookings Institution je objavio izvještaj za NASA-u.

U njemu se, između ostalog, razmatraju potencijalne društvene posljedice otkrića vanzemaljskog života, sugerišući da bi takvo otkriće moglo dovesti do društvenog kolapsa i da bi se informacije o tome trebale pažljivo kontrolisati.

Brzina kojom se tehnologija razvijala nakon 1950-ih je bez presedana u ljudskoj istoriji. Da li je to bio samo prirodan napredak, ili rezultat “darova” dobijenih u tajnom dogovoru?

Priča o tajnom paktu sa vanzemaljcima, više je od teorije. To je priča o ljudskoj prirodi.

Ponuđena su nam dva puta: prosvjetljenje ili moć. Izabrali smo moć. I možda bismo, da smo stavljeni pred isti izbor danas, donijeli istu odluku.