Zagonetno porijeklo Baska: Jezik bez srodnika, neobična krv i legenda o Atlantidi
U genima baskijske populacije varijanta koja potpuno briše gen RHD dostiže učestalost od 47,2 posto – najvišu ikada izmjerenu kod bilo koje populacije na svijetu, prema analizi objavljenoj 2018. u časopisu European Journal of Human Genetics.
To nije isto što i procenat ljudi koji su stvarno Rh negativni: osobina je recesivna i ispoljava se samo kod onih koji su varijantu naslijedili od oba roditelja.
Starija istraživanja krvi pokazuju da je među Baskima udio Rh-negativnih između četvrtine i trećine stanovništva – znatno više nego u ostatku Evrope, gdje taj udio iznosi oko 15 posto, ali ipak daleko manje od često spominjanih 47 posto.
Isti taj narod govori jezikom koji lingvisti ne uspijevaju povezati ni s jednim drugim jezikom na Zemlji.
Baskijski, ili euskara, preživio je dolazak Rimljana, Vizigota, Franaka i Kastiljaca, a porijeklo mu i dalje nije razjašnjeno uprkos više od vijekova pokušaja.
Uz tu zagonetku godinama se vezuje i jedna privlačna priča – legenda o potopljenom ostrvu Atlaintika, navodnoj domovini predaka Baska prije nego što ga je progutalo more.
Koliko je ta legenda zaista drevna i baskijska, pokazat će se mnogo složenijim pitanjem nego što izgleda na prvi pogled.
Ipak, arhive i laboratorije nude drugačiju, mnogo slojevitiju sliku.
Dio te priče pokazao se tačnim, dio izmišljenim, a dio i dalje nema odgovora.
Jezik bez rodbine
Euskara pripada takozvanim jezičkim izolatima – jezicima za koje nauka nije pronašla nijednog dokazanog srodnika, ni živog ni izumrlog.
Prema Enciklopediji Britanici, euskara je ostatak jezika koji se na jugozapadu Evrope govorio prije rimske vladavine, a opstao je dijelom zahvaljujući planinskom terenu koji je usporio širenje latinskog jezika.
Prije nalaza u Irulegiju, najstariji trag jezika predaka euskare bili su akvitanski natpisi iz rimskog doba, uglavnom lična imena poput Nescato (djevojka), što je veoma blisko savremenom baskijskom neskato.
Pokušaji da se euskara poveže s kavkaskim, sjevernoafričkim ili bilo kojim drugim poznatim jezikom do sada nisu dali čvrst dokaz.
Danas njom govori otprilike svaka treća osoba u samoj Baskiji – prema popisu iz 2021. godine, oko 806.000 ljudi, odnosno nešto manje od milion.
Ali njegov opstanak nije bio zagarantovan.
U dvadesetom vijeku euskara je platila visoku cijenu svoje izdvojenosti.
Kad su frankističke snage 1937. zauzele Baskiju, počela je i javna represija jezika – vojna komanda u San Sebastiánu 29. maja te godine naredila je da se prijavljuje svako ko na javnom mjestu govori jezikom različitim od kastiljskog, a slična ograničenja u školama, sudovima, pa čak i na nadgrobnim spomenicima proširila su se na ostatak Baskije kako su frankističke snage napredovale, i trajala su sve do Frankove smrti 1975.
Jezik ipak nije nestao: roditelji su ga tiho prenosili djeci kod kuće, van dometa države, a nakon obnove autonomije udio učenika u nastavi na baskijskom jeziku snažno je porastao – do školske 2018/2019. godine oko 80 posto učenika osnovnih i srednjih javnih škola u Baskijskoj autonomnoj zajednici pohađalo je nastavu potpuno na baskijskom (takozvani model D).
Krv koja odbija pravila
Rh sistem otkrili su Karl Landsteiner i Alexander Wiener oko 1940, dok su ispitivali krv kunića imuniziranih ćelijama rezus majmuna.
Kod osobe bez tog proteina, tijelo majke tokom trudnoće može stvoriti antitijela protiv krvi vlastitog djeteta ako je ono od oca naslijedilo Rh pozitivan faktor.
To stanje, poznato kao hemolitička bolest novorođenčeta, opasno je prije svega za drugu i svaku sljedeću trudnoću.
Kod Baska varijanta koja uzrokuje Rh negativnost dostiže učestalost od 47,2 posto u samom genskom fondu.
Budući da je riječ o recesivnoj osobini, procenat gena i procenat stvarno Rh negativnih ljudi nisu ista brojka: prost statistički račun bi iz te učestalosti gena izveo da je Rh negativno oko petine populacije, dok stariji direktni serološki popisi kod Baska bilježe nešto više – negdje između četvrtine i trećine, a jedna molekularna reanaliza francuskih Baska iz 2004. godine izmjerila je fenotipsku učestalost do 29 posto.
Razlika između tih brojki obično se pripisuje tome što brakovi unutar relativno male, zatvorene zajednice povećavaju šansu da oboje roditelja nezavisno nose istu rijetku varijantu, što stvarni broj Rh negativnih ljudi gura iznad onoga što bi predvidio čist račun s učestalošću gena.
Dokle god medicina nije znala prepoznati i liječiti sukob krvnih grupa majke i djeteta, ta izolacija nosila je stvaran, opipljiv rizik.
Zašto se osobina koja ugrožava porod uopšte održala u tolikoj mjeri, i dalje nema opšteprihvaćenog objašnjenja.
Postoje noviji, još nerecenzirani radovi koji predlažu da je gen za Rh negativan faktor mogao biti povezan s nekom drugom, korisnom osobinom koja se prenosila zajedno s njim, ali ta hipoteza za sada ostaje samo jedna od mogućnosti, ne i utvrđen zaključak.
Ruka koja je promijenila istoriju pisma
Do otkrića u Irulegiju nije postojao nesumnjiv dokaz da su preci današnjih Baska koristili vlastiti sistem pisanja za zapisivanje svog jezika.
Te godine, tim Naučnog društva Aranzadi istraživao je ostatke naselja iz gvozdenog doba kod dvorca Irulegi u Navari, na sjeveru Španije.
Iz zemlje su tada izvukli tanku bronzanu ploču u obliku otvorene desne šake – vjerovatno amajliju koja je nekada visila na vratima neke kuće.
Predmet je datiran između 80. i 72. godine prije nove ere, u vrijeme rimskih ratova na Iberijskom poluostrvu.
Naselje je tada stradalo u požaru, a sloj pepela zapečatio je kuću i sačuvao nalaz sve do danas.
Tek mjesecima kasnije, tokom čišćenja, restauratori su primijetili urezane znakove na poleđini šake.
Filolog Joaquín Gorrochategui i njegov tim ponudili su tumačenje za prvu od pet riječi, ali ni tu stvar nije jednostavna.
Prema radu objavljenom 2024. u časopisu Antiquity, riječ je urezana na dva različita načina – kao "sorioneke" u finijem zagrebanom tekstu i kao "sorioneku" u odvojenoj, tačkicama označenoj verziji – a oba oblika su bliska savremenom baskijskom izrazu zorioneko, "sretan" ili "od dobre sreće".
Sami autori priznaju da je razlika u završetku neočekivana i da se o njenom značenju i dalje raspravlja.
Isti rad nudi i uslovno čitanje posljednje riječi, "eraukon", moguć oblik starog baskijskog glagola u značenju dati ili ponuditi, mada i to ostaje hipoteza, a ne utvrđena činjenica.
Natpis pripada takozvanom vaskonskom jeziku i predstavlja, prema autorima rada, najstariji i dosad najduži poznati primjer pisma povezanog s precima baskijskog jezika.
Preostale riječi Gorrochateguijev tim još nije uspio razriješiti, što otkriće čini potvrđenim, ali djelimično nijemim.
Za baskijsku istoriju pisma to je bio preokret.
Profesor Univerziteta u Barceloni Javier Velaza otkriće je opisao kao prvi nesumnjivi dokument napisan vaskonskim jezikom – nalaz koji mijenja sliku o narodu za koji se dugo mislilo da je ostao isključivo usmen.
Legenda koja možda nije njihova
Priča o Atlantidi potiče od Platona, koji je oko 360. godine prije nove ere zapisao kako je grčki državnik Solon čuo za nestalo ostrvo od egipatskih svećenika – naprednu pomorsku silu iza Herkulovih stubova, potopljenu u jednom danu i jednoj noći.
Većina stručnjaka za klasičnu antiku danas smatra da je Platon tu priču osmislio kao upozorenje na oholost i zloupotrebu moći, a ne kao zapis o stvarnom događaju.
Ni predloženi kandidati za njenu lokaciju, od Biminijevog puta na Bahamima do struktura Rišat u Sahari, ne odgovaraju u potpunosti Platonovoj geografiji, a arheolozi nisu pronašli fizičke dokaze napredne civilizacije potopljene u Atlantskom okeanu.
Priča da su Baski potomci preživjelih sa "Zelenog ostrva" zvanog Atlaintika kruži već decenijama, ali su njeni tragovi u dokumentovanoj baskijskoj usmenoj tradiciji vrlo oskudni.
Istraživač koji vodi bazu podataka Atlantipedia prati porijeklo priče do pjesme iz devetnaestog vijeka i primjećuje da se najviše širila među autorima poznatim po teorijama o Atlantidi, a ne po baskijskoj etnografiji.
Nezavisno potvrđen, stariji izvor te legende do sada nije pronađen.
Genetika dodatno komplikuje sliku o "nedirnutom narodu od pamtivijeka".
Studija objavljena 2015. u časopisu PNAS analizirala je osam kostura starih između 3.500 i 5.500 godina iz pećine El Portalón kod Atapuerce i utvrdila da su ti ljudi – rani neolitski zemljoradnici pomiješani s lokalnim lovcima-sakupljačima – genetski najbliži današnjim Baskima.
Prema autorima studije, taj nalaz zapravo pobija raniju pretpostavku da su Baski izolovani ostatak paleolitskog stanovništva; oni potiču iz iste seobe koja je poljoprivredu donijela u ostatak Evrope i tek su se kasnije genetski odvojili od susjeda.
Slična promjena dogodila se i u antropologiji.
Mjerenja lobanja u prvoj polovini dvadesetog vijeka, ojačana nalazom kostiju iz Urtiage tridesetih godina, dovela su do teze da su Baski direktni potomci kromanjonaca.
Kasnije radiometrijsko datiranje pomjerilo je te iste kosti u bronzano doba, čime je kromanjonska hipoteza izgubila glavni oslonac.
Priča o baskijskim ribarima koji navodno čuvaju imena potopljenih dolina na dnu Biskajskog zaljeva, imena koja bi se poklapala s kasnijim sonarskim mapiranjem morskog dna, ostaje u istoj kategoriji kao i sama Atlaintika – privlačna, ali bez traga u izvorima nezavisnim od same priče o Atlantidi.
Jedno jezgro te priče ipak počiva na čvrstom terenu.
Tokom posljednjeg ledenog doba, kada je nivo mora bio i do 120 metara niži nego danas, dio današnjeg Biskajskog zaljeva bio je kopno, pa se između današnje Španije i Francuske moglo putovati pješice.
Prije oko 14.600 godina, u epizodi koju geolozi zovu Meltwater Pulse 1A, more je za samo nekoliko vijekova naraslo između 16 i 25 metara, gutajući obalu koju su tadašnji stanovnici poznavali tokom cijelog života.
Da su zajednice u tom kraju preživjele plavljenje takvih razmjera, geološki je potvrđeno; da su o njemu ostavile priču koja je stigla do danas, zasad ostaje samo mogućnost.
Ostaje, ipak, jedan detalj koji ni genetika ni arheologija još nisu razriješile.
Studija iz 2015. pokazala je da baskijsko porijeklo nije toliko drevno i netaknuto kako legenda tvrdi, a ipak euskara i dalje nema nijednog dokazanog srodnika, ni među jezicima susjeda, ni među jezicima bilo koje poznate seobe.
Zašto je baš jezik ostao bez traga porijekla, dok su krv, lobanje pa i sam mit o potopu dobili, makar djelimično, svoje objašnjenje, za sada nema odgovora.
IZVORI
- A Vasconic inscription on a bronze hand: writing and rituality in the Iron Age Irulegi settlement in the Ebro Valley, Antiquity, 2024.
- Words Etched Into an Ancient Bronze Hand Hint at the Mysterious Origins of the Basque Language, Smithsonian Magazine.
- Basque language, Encyclopaedia Britannica.
- In 2021, 62.4% of people residing in the Basque Country had some knowledge of Basque, Eustat (Basque Statistics Office).
- Flores-Bello, A., et al., "Sequence diversity of the Rh blood group system in Basques," European Journal of Human Genetics, 2018.
- Touinssi, M., et al., "Distribution of Rhesus Blood Group System in the French Basques: A Reappraisal Using the Allele-Specific Primers PCR Method," Human Heredity, 2004 — summary via ResearchGate.
- "La persecución al euskera durante el franquismo," Sabino Arana Fundazioa (izvorni tekst vojne naredbe od 29. maja 1937).
- Ancient genomes link early farmers from Atapuerca in Spain to modern-day Basques, PNAS, 2015.
- Aranzadi, T., i Barandiarán, J.M., "Exploración de la cueva de Urtiaga (Itziar, Guipúzcoa) II," 1948; redatiranje obrađeno u "Revisión de los cráneos prehistóricos de Urtiaga," Munibe.
- Atlaintika, Atlantipedia.
- New research helps reconstruct sudden, dramatic sea level rise after last ice age, Brown University.
Aquarius
Istraživač nepoznatog koji voli dobru priču. Neću ti prodati senzaciju samo zbog klika. Ako ti se sviđaju moji tekstovi, tvoja podrška bi mi mnogo značila da nastavim dalje.