Kozyreva ogledala: Šta se zaista dogodilo na Diksonu?

Naučnici su ga sklopili od zakrivljenih listova poliranog aluminijuma, savijenih u spiralu jedva dovoljno široku za stolicu i jednu osobu.

Instalirali su ga na ostrvu Dikson, duboko u ruskom dijelu Arktika, u decembru 1990. godine.

Nazvali su ga po astrofizičaru čija je decenijama stara teorija o prirodi vremena poslužila kao njegov temelj — danas se ovaj i slični uređaji kolektivno nazivaju Kozyreva ogledala.

Neki od naučnika koji su najviše vremena proveli uz uređaj odbijali su ući u prostoriju sami.

Opisivali su talas nelagode koji je počinjao otprilike tri metra od komore i nestajao čim bi zakoračili nazad preko te granice, kao da je strah imao vlastitu ivicu.

Fizičar odsječen od svijeta

Nikolaj Kozyrev je već sa sedamnaest godina objavio prvi naučni rad, a Pulkovskoj opservatoriji kod Lenjingrada pridružio se 1931.

Imao je dvadeset osam godina i važio je za jednog od najperspektivnijih sovjetskih astrofizičara kada ga je 1936. stigla nevolja.

Staljinove čistke stigle su do Pulkova 1936. i odnijele većinu osoblja opservatorije, uključujući i Kozyreva.

Uhapšen je te godine u novembru i osuđen na deset godina zbog kontrarevolucionarne djelatnosti.

Druga desetogodišnja kazna uslijedila je 1941., ovog puta zbog "neprijateljske propagande".

Iz zatvora je izašao tek krajem 1946., pošto su kolege izdejstvovale njegovo prijevremeno oslobađanje — boravak u logoru koji je kasnije zabilježio i Aleksandar Solženjicin u Arhipelagu Gulag.

Odsječen od svjetske nauke, Kozyrev je propustio veći dio rasprave o opštoj teoriji relativnosti i nuklearnoj astrofizici koja je obilježila sredinu vijeka.

U Pulkovo se vratio već uvjeren da vrijeme samo po sebi djeluje kao oblik energije — da može teći različitom gustinom, ubrzavati se ili usporavati pod određenim fizičkim uslovima i, što će se kasnije pokazati ključnim, da se može reflektovati, na način na koji ogledalo preusmjerava svjetlost.

Ostatak karijere posvetio je razradi te ideje u okvir koji je nazvao Uzročna mehanika.

Nije bio samo ekscentrik bez rezultata.

Godine 1958. prijavio je dokaze o vulkanskoj aktivnosti unutar mjesečevog kratera Alfons, tvrdnju koju je javno osporio američki astronom Gerard Kuiper, u sporu koji je kasnije opisan kao ogledni primjer naučne kontroverze Hladnog rata.

Emisija gasa koju je Kozyrev zabilježio — ugljenik, u takozvanim C2 Swan trakama — danas se smatra stvarnom, ali njegovo tumačenje da je riječ o vulkanskoj aktivnosti ostalo je sporno.

Za teoriju o vremenu nikakva slična rehabilitacija nije uslijedila: u januaru 1960. Akademija nauka SSSR-a sazvala je komisiju da ispita Uzročnu mehaniku, a zaključak je glasio da teorija ne zadovoljava dokazne i logičke standarde koje fizička teorija mora imati.

Kozyrev je na njoj ipak nastavio raditi, sve do svoje smrti 1983.

Ogledalo na Diksonu

Uređaj na Diksonu potekao je od drugog naučnika.

Vlail Kaznacheev bio je odlikovani sibirski doktor, ne fizičar — akademik koji je sedamdesetih i osamdesetih godina proučavao kako se ljudsko tijelo prilagođava Arktiku i koji je 1980. osnovao novosibirski Institut kliničke i eksperimentalne medicine.

Do kraja osamdesetih, duboko u već uglednoj karijeri, okrenuo se neobičnijem pitanju: može li se energija vremena, kako ju je opisao Kozyrev, fokusirati na način na koji konkavno sočivo fokusira svjetlost, i iskoristiti za prenošenje informacija između umova.

Kaznacheev je usmjeravao istraživanje, dok je mlađi kolega Aleksandar Trofimov gradio opremu i vodio eksperimente na terenu.

Tim se odlučio za polirani aluminijum savijen u spiralu od otprilike jednog i po zavoja, s dovoljno prostora unutra za stolicu i niz instrumenata.

Možda vas zanima: Kako se život na Zemlji obnavlja nakon razornog masovnog izumiranja

Prva radna verzija testirana je u decembru 1990.

Dikson su izabrali zbog konkretnog, mjerljivog razloga.

Kozyrev je tvrdio da je iznad otprilike 73 stepena sjeverne geografske širine zabilježio promjenu u ponašanju rotirajućeg tega, promjenu koju je povezivao s pomjeranjem u lokalnom toku energije vremena.

Dikson se nalazi na 73°30' sjeverno — dovoljno blizu toj liniji da ga je tim Kaznacheeva i Trofimova tretirao kao prirodnu laboratoriju, a ne proizvoljnu ispostavu.

Šta su dobrovoljci tvrdili

Kaznacheev i Trofimov objavili su rezultate 1992., u knjizi pod naslovom Kosmička svijest čovječanstva.

Knjiga opisuje istraživanje na nivou cijele zemlje u kojem je nekoliko hiljada dobrovoljaca pokušavalo mentalno primiti zajednički niz simbola koje je odašiljala jedna osoba smještena unutar diksonskog ogledala.

Prema knjizi, stopa uspješnog prijema porasla je sa 14,8 posto bez uređaja na 69 posto s njim. Nijedna laboratorija izvan projekta nikada nije ponovila te brojke.

Ljudi koji su zaista sjedili unutar ogledala prijavljivali su nešto neposrednije.

U jednoj fazi projekta kroz komoru je prošlo 47 dobrovoljaca, a knjiga navodi da je 83 posto njih doživjelo ono što su istraživači nazvali neobičnim psihofizičkim fenomenima: izmijenjenu percepciju oblika vlastitog tijela, osjećaj podvojenog identiteta, iznenadna i živopisna sjećanja koja su djelovala kao uspomene iz djetinjstva ili, prema pojedinim navodima, iz prošlih života.

Dio ovih svjedočenja zabilježen je odmah nakon seanse.

Dio je izašao na vidjelo tek pod hipnotičkom regresijom — tehnikom koja se danas u mejnstrim psihologiji smatra nepouzdanom, jer podjednako lako proizvodi lažna sjećanja koliko i otkriva stvarna.

Mnogi učesnici opisivali su i ponavljajuću ljudsku figuru, odjevenu u bijelo, koju su istraživači i sami dobrovoljci počeli nazivati "bijelim strancem".

Prema izvještajima, figura je barem jednom dobrovoljcu progovorila, izgovorivši samo: "dobro jutro, to sam ja" — a opisivana je kao smirena, ne prijeteća.

Drugi su prijavljivali konkretne simbole — krugove, spirale, oko upisano u krug — koji su im se pojavljivali u mislima, pri čemu je nekoliko učesnika nacrtalo gotovo identične oblike iako prethodno nisu razgovarali jedni s drugima.

Možda vas zanima: Divovi koji su nestali, kamen koji je ostao

Tokom nekoliko decembarskih dana te godine istraživači i stanovnici Diksona prijavljivali su i neidentifikovane objekte kako se kreću nebom, uz neuobičajeno intenzivnu auroru.

Ništa od toga nije ostavilo trag ni u jednom nezavisnom zapisu — postoji jedino unutar izvještaja samog tima.

Trofimov je kasnije otišao i korak dalje.

U jednom ruskom intervjuu opisao je seanse u kojima su dobrovoljci naizgled primali simbole satima prije nego što bi ih računar uopšte nasumično generisao, što je ponudio kao dokaz da na dalekom sjeveru "budućnost postoji u Sadašnjosti".

Nikada nije objavio stopu tačnosti za taj konkretan rezultat, niti objasnio šta je isključilo jednostavniju mogućnost: da je kasni pokušaj, dat tokom emitovanja koje je trajalo satima, naknadno jednostavno upoređen s prenosom kojem je najviše ličio.

Trag u Moskvi i Vašingtonu

Kozyrevljeva tvrdnja da vrijeme nosi energiju nikada nije našla uporište u mejnstrim fizici, a srodna, poznatija linija sovjetskih istraživanja prošla je i gore.

Zasebnu grupu koja je promovisala takozvane torzione uređaje istražila je Ruska akademija nauka početkom devedesetih i zvanično je proglasila prevarom, a državno finansiranje joj je ukinuto vladinom uredbom 1991.

Ogledalo Kaznacheeva i Trofimova nikada nije bilo dio te konkretne istrage, ali se oslanjalo na istu odbačenu fiziku, a nijedna mejnstrim fizička institucija ga otad nije samostalno vrednovala.

Neko u Vašingtonu je, ipak, obraćao pažnju. CIA-in izvještaj iz aprila 1991., objelodanjen 2020. nakon zahtjeva prema američkom Zakonu o slobodi informacija koji je podnio istraživač John Greenewald, spominje obojicu naučnika.

Kaznacheeva opisuje kao "poznatog autoritativnog stručnjaka za ESP" čiji su dobrovoljci u Novosibirsku i Lenjingradu pokušavali prenositi geometrijske oblike jedni drugima, isključivo umom.

Metoda zasnovana na ogledalu koju izvještaj opisuje, međutim, pripadala je drugom istraživaču, Konstantinu Buteyku, koji je dobrovoljce smještao između dva konkavna ogledala za koja se vjerovalo da fokusiraju psihičku energiju.

Dokument ne donosi nikakav sud o tome je li istraživanje funkcionisalo.

On jednostavno potvrđuje da je američka obavještajna zajednica u jednom trenutku smatrala vrijednim pratiti sovjetske naučnike koji su vjerovali da mogu obuzdati um — i, u slučaju Kaznacheeva, saviti vrijeme.

Institut koji je Trofimov izgradio oko Kaznacheevljevog imena i dalje je aktivan.

U međuvremenu je svoje uređaje preimenovao u "MNIIKA ogledala", iako ih javnost i dalje najčešće naziva Kozyreva ogledala.

Prema Trofimovljevim riječima, tim je 2018. predstavio podatke na međunarodnom kongresu za prognoziranje katastrofa u Melburnu, tvrdeći da mogu predvidjeti zemljotrese sedmicu unaprijed.

Ta tvrdnja, kao i ostale, nikada nije nezavisno potvrđena.

Dodatak knjige ne nudi nijednu jedinstvenu brojku koja bi razriješila pitanje — ali nudi ovo: među simbolima koje su dobrovoljci navodno percipirali unutar ogledala, ponuđenim u knjizi kao dokaz da se prenosi nešto stvarno, a ne umišljeno, bio je i dizajn od tri kruga upisana u veći prsten.

Istraživači su ga nazvali barjakom mira.

To je bila i tačna slika koju su postavili na list papira unutar ogledala prije nego što je eksperiment uopšte počeo.

Drugim riječima, najuvjerljiviji 'dokaz' da ogledala prenose misli bio je — običan list papira koji su istraživači sami unijeli u komoru.

IZVORI

• EOM-2019-01044 — deklasifikovani CIA dokument, 24. april 1991., odobren za objavljivanje 4. novembra 2020. (The Black Vault / John Greenewald Jr., FOIA)
• Kozyrev, Nikolai Alexandrovich — Biographical Encyclopedia of Astronomers, Springer.
• Chigarev, B.N., N.A. Kozyrev's Causal Mechanics Seen by an Orthodox Physicist, u: On the Way to Understanding the Time Phenomenon, World Scientific, 1996. DOI: 10.1142/9789812797292_0004
• Rubakov, V.A., "The Theory of Physical Vacuum. Theory, Experiments, and Technologies by G I Shipov" (recenzija), Physics-Uspekhi 43, 309–310, 2000.
• Cohen, A.J., Source of Evolution of Gas from the Lunar Crater Alphonsus, Nature 201, 626, 1964.
• Wills, M., "The Case of the Volcano on the Moon", JSTOR Daily.
• Neustroeva, T.S., "Academician of the RAS V.P. Kaznacheev", Sibirske istraživanja (Siberian Research), 2019.
• Kaznacheev, V.P. i Trofimov, A.V., Cosmic Consciousness of Humanity, Novosibirsk, 1992.
• Kozyrev Mirrors, Psychics, Time Travel, and the CIA — prevedeni intervju s Aleksandrom Trofimovom
• Kozyrev's Mirror: Reflections on "Cosmic Consciousness"
• Podaci stanice na ostrvu Dikson — Network for the Detection of Atmospheric Composition Change (NDACC).
• Trofimov, A.V., konferencijski rad, OMICS International Conference Proceedings, Melbourne, 2018. (Izdavač OMICS je 2019. razotkriven zbog netačnog prikazivanja procesa recenzije — ovaj izvor potvrđuje samo da je tvrdnja iznesena, ne da je i potvrđena.)