Dva NLO slučaja koja istraga nikada nije zatvorila
Nešto malo poslije jedan sat ujutro, 30. septembra 1980. godine, Georgea Blackwella je iz sna trgla uznemirena stoka.
Na imanju White-Acres kod mjesta Rosedale, u australijskoj državi Viktorija, krave su mukale i udarale kopitima kao da ih nešto tjera u mraku.
Blackwell, tada 54-godišnji čuvar imanja, izašao je u noćnoj odjeći na drveni trijem da vidi o čemu je riječ.
Ono što je ugledao nije ličilo ni na avion ni na kamion stokokradica, kojih je te jeseni bilo u okolini.
Na jedva stotinu pedeset metara od kuće, kupolasta letjelica u obliku diska kretala se poljem na visini od svega tri metra, trepereći narandžastim i plavim svjetlima koja su, kako je primijetio, obasjavala samo nju, a ne i tlo ispod nje.
Blackwell je pretpostavio da mu neko krade stoku, uskočio je na svoj motocikl Suzuki i krenuo za njom preko pašnjaka.
Kad je na trenutak sišao s motocikla da otvori kapiju, naišao je na jednu od krava, potpuno ukočenu od straha, s pjenom oko usta.
Letjelica je u međuvremenu stigla do betonskog rezervoara za vodu od 10.000 galona (oko 45.000 litara) i zaustavila se tačno iznad njega.
Blackwell je nastavio prema njoj i zaustavio se na nekih pedesetak metara udaljenosti.
Tijelo mu je, kako je kasnije opisao, popustilo, kao da mu se mišići pretvaraju u žele.
Zvižduk koji je pratio letjelicu prešao je u oštar vrisak, a iz donjeg dijela objekta izronila je crna cijev.
Uslijedio je prasak i talas vrućeg zraka koji je bio dovoljno jak da ga umalo obori s nogu.
Letjelica se zatim podigla, cijev se povukla, a na tlo su popadali kamenje, busenje trave i ostaci koje je, po svemu sudeći, prethodno usisala.
Na mjestu gdje je stajala ostao je taman prstenast trag, a trava unutar njega bila je polegnuta u smjeru suprotnom od kazaljke na satu.
Blackwell se vratio kući u 1:50 i primijetio da mu je ručni sat stao u 1:10 — otprilike u trenutku kad je bio najbliže letjelici.
Sat je nastavio zastajkivati i ponovo se pokretati još nekoliko narednih dana.
U pet ujutro vratio se na livadu.
Prsten je i dalje bio vidljiv, a unutar njega nalazilo se šest urezanih tragova nalik krakovima, koji su se, prema njegovom opisu, poklapali sa žbicama primijećenim na donjoj strani letjelice.
Rezervoar, koji je uvečer bio pun, ujutro je osvanuo potpuno prazan, a uz unutrašnje ivice i na "krovu" ostale su nataložene alge, kao da je nešto razdvojilo vodu od nečistoća prije nego što ju je iscrpilo.
Za ispumpavanje tolike količine vode inače bi bila potrebna gotovo tri dana; te noći nestala je za manje od sat vremena.
Blackwell nije bio jedini koji je te noći nešto primijetio.
Vozač kamiona koji se zatekao na obližnjem putu kasnije je ispričao da ga je slično svjetleće tijelo pratilo prije nego što je skrenulo prema polju, a jedna susjeda je, prema istraživačici koja je slučaj proučavala decenijama kasnije, prijavila identična svjetla iste te noći.
Vlasnik imanja stigao je oko devet sati i istog dana prijavio događaj listu Gippsland Times.
Novine su slučaj objavile na naslovnici 1. oktobra 1980, uz Blackwellov opis naprave visoke tri do četiri i po metra, s nizom svjetala nalik brodskim prozorčićima.
Viktorijansko društvo za istraživanje NLO fenomena (VUFORS) uključilo se već narednih dana, pod vodstvom istraživača Paula Normana, koji se u redakciji novina pojavio u tamnozelenom odijelu — dovoljno upadljivom da mu skeptičniji novinari u šali prišiju nadimak "mali zeleni čovjek".
Njegovi terenski testovi nisu pronašli tragove radijacije, ali su otkrili opečeni prsten trave i izvrnute pogače stajskog gnojiva raspoređene oko njega.
Dva mjeseca kasnije, na lice mjesta došli su i Bill Chalker i Keith Basterfield, dvojica australijskih istraživača čiji objavljeni radovi o NLO fenomenu spadaju među najozbiljniju literaturu iz te oblasti u zemlji.
Chalker je kasnije na svom blogu napisao da se, zajedno s Basterfieldom, u potpunosti složio s Normanovom ocjenom: slučaj Rosedale smatra se jednim od najbolje dokumentiranih primjera takozvanog bliskog susreta druge vrste u Australiji — kategorije koja, prema Hynekovoj klasifikaciji, podrazumijeva fizičke tragove na tlu, ali ne i direktan kontakt s bićima.
I sam Basterfield, inače poznat po skeptičnom pristupu, decenijama je u svom radu ponavljao procjenu koja u struci kruži odavno: da tek oko pet posto prijavljenih NLO fenomena ostane neobjašnjeno i nakon detaljne provjere.
Slučajevi poput ovog stoga predstavljaju rijetkost i po mjerilima same struke.
Istoričar David Waldron, koji na Univerzitetu Federation decenijama proučava obrasce ovakvih prijava, podsjeća da fenomen nije nov, već samo mijenja ime iz generacije u generaciju: krajem 19. vijeka nazivan je "tajanstvenim letjelicama", tokom Drugog svjetskog rata "foo fighterima", a nakon incidenta kod Roswella 1947. ustalio se naziv "leteći tanjiri", da bi danas preovladao skraćeni izraz NLO.
Blackwell nikad nije uživao u pažnji koju je slučaj privukao.
Prema lokalnim novinarima koji su priču obradili decenijama kasnije, susjedski podsmijeh ga je na kraju natjerao da napusti taj kraj Gippslanda.
Već u decembru 1980, u obližnjem mjestu Bundalaguah, zabilježen je gotovo identičan kružni trag na tlu — što je pojedine istraživače navelo da posumnjaju u zajednički uzrok, bio on prirodnog porijekla ili ne.
Ono što nikad nije objašnjeno jeste sama brzina pražnjenja.
Isušivanje 45.000 litara vode kroz cijev takvog prečnika inače bi trajalo gotovo tri dana.
Te noći je, prema svim raspoloživim svjedočanstvima, potrajalo manje od sat vremena.
Vrijedi ipak primijetiti da niko osim Blackwella nije prišao dovoljno blizu da potvrdi detalje o cijevi, zvuku ili vlastitoj tjelesnoj reakciji — posredni svjedoci te noći vidjeli su samo svjetla u daljini.
Laxou, Francuska — 21. oktobar 1982.
Dvije godine kasnije, na drugom kraju svijeta, francuska državna agencija za istraživanje neidentifikovanih zračnih pojava GEPAN, u sastavu svemirske agencije CNES, dokumentirat će slučaj koji dijeli neobičan broj zajedničkih crta sa onim u Rosedaleu: fizičke tragove, ozbiljnu institucionalnu istragu i, na kraju, formalnu oznaku "neobjašnjeno" u službenom spisu.
Sam GEPAN će ga kasnije uporediti s još jednim sletanjem iz prethodne godine, u mjestu Trans-en-Provence, jedinim drugim slučajem u njegovoj arhivi koji je ostavio jednako jasne fizičke tragove.
Malo poslije podneva, muškarac koji se u GEPAN-ovim dokumentima vodi pod pseudonimom "Henri" čistio je kamene posude za cvijeće u svom vrtu u Laxouu, predgrađu Nancyja u sjeveroistočnoj Francuskoj.
Imao je 30 godina i radio je kao istraživač u oblasti ćelijske biologije, u toksikološkom odjeljenju instituta INRS u obližnjem Vandœuvre-lès-Nancyju.
Vrt je bio malen, oko deset kvadratnih metara, ograđen zidovima i živicom, te dostupan samo uskom stazom širokom osamdeset centimetara.
Henri je podigao pogled prema nebu i ugledao sjajnu tačku za koju je isprva pomislio da je avion.
Tačka je promijenila putanju, počela mu se približavati i poprimati ovalni oblik kako se uvećavala.
Prema njegovom opisu, isprva je djelovalo kao da će letjelica proći iznad kuće, ali je u posljednji čas skrenula i zaustavila se tačno iznad vrta, na oko metar iznad tla.
Bila je ovalnog oblika, prečnika otprilike metar i po.
Donja polovina imala je metalik sjaj, koji je Henri kasnije uporedio s poliranim berilijem, dok je gornja bila providna, plavo-zelene boje, opisana kao ispunjena nečim što nije mogao tačno odrediti.
Letjelica nije proizvodila nikakav zvuk, toplotu ni miris.
Sljedećih dvadesetak minuta, koliko je prema njegovim riječima trajao susret, Henri se nekoliko puta primicao objektu, jednom navodno na manje od pola metra, pokušavajući mu se obratiti na nekoliko jezika.
Odgovora nije bilo.
Otrčao je po fotoaparat, koji mu se — po vlastitom priznanju već sklon kvarovima — zaglavio pri pokušaju da snimi fotografiju.
Kad se letjelica konačno podigla i nestala pravo uvis, bez zvuka, Henri je primijetio da se busen trave tačno ispod nje naglo uspravio, samo na tren, iako je trava bila mokra.
Suprugu je o događaju obavijestio tek predveče, kad se vratila s posla.
Ona je u kasnijem upitniku za GEPAN vlastitu reakciju opisala kao veliko iznenađenje, snažnu zabrinutost za muža i blagu nesigurnost zbog toga što se sve odigralo tako blizu njihove kuće.
Zajedno su otišli u žandarmeriju i podnijeli prijavu, iako su, prema kasnijem izvještaju, žandarmi isprva izrazili sumnju u iskaz.
Sutradan ujutro, Henri je primijetio da je nekoliko grozdova cvjetova amaranta, koji su rasli tik uz mjesto gdje je letjelica lebdjela, uvenulo.
Žandarmerija je o slučaju telegrafski obavijestila GEPAN isti dan.
Agencija je odlučila intervenirati tek 27. oktobra, a teren je pregledan 29. oktobra — osam dana nakon događaja.
Uzorci koji su prikupljeni ranije čuvani su u frižideru umjesto da budu zamrznuti, što je, prema kasnijim primjedbama analitičara, otežalo pouzdanu biohemijsku analizu.
Psiholog Manuel Jimenez, koji je za GEPAN analizirao iskaz, zaključio je da se u Henrijevim navodima ne uočavaju unutrašnje kontradikcije niti znaci sklonosti izmišljanju.
Sam Henri je, doduše, bio nedosljedan oko trajanja susreta: u jednom trenutku je tvrdio da je posmatranje počelo u 12:33, a u drugom u 12:35, ali je uporno ponavljao da je trajalo tačno dvadeset minuta, ni minutu više ni manje.
Tehnička bilješka broj 17, koju je 1983. potpisao tadašnji šef GEPAN-a Jean-Jacques Velasco, zabilježila je jasnu razliku: cvjetovi amaranta najbliži mjestu događaja, na udaljenosti od dvadesetak centimetara, imali su sadržaj vode od svega 40 posto, naspram 80 posto kod kontrolnih cvjetova koji su bili udaljeniji od letjelice.
Boja im se promijenila iz crvene u smeđu, dok korijenje nije pokazivalo nikakve promjene.
GEPAN je slučaj, poput onog u Rosedaleu, opisao kao bliski susret druge vrste i naposlijetku ga svrstao u kategoriju D — oznaku koju je agencija rezervirala za dobro dokumentirane prijave koje, uprkos temeljitoj istrazi, ostaju neobjašnjene.
Njen današnji nasljednik, GEIPAN, do sada nije objavio noviju, javno dostupnu ocjenu slučaja.
Na Velascov zahtjev, fizičar Serge Chauzy sa Univerziteta Paul Sabatier u Toulouseu pokušao je u laboratoriji reproducirati uspravljanje trave.
Efekat se pojavio tek kad je jačina električnog polja prešla 30 kilovolti po metru — nalaz koji je Velasco godinama kasnije, u televizijskom intervjuu za ARTE, naveo kao dokaz da je nešto na tom mjestu proizvelo snažno elektromagnetno polje.
U tom istom intervjuu otišao je i korak dalje od izvještaja iz 1983. godine: tvrdio je da su čahure ploda amaranta bile popucale, a sjemenke unutra "skuhane" — detalj koji se uopće ne pominje u samoj tehničkoj bilješci i koji istraživači poput Maillota navode kao primjer opisa koji se uljepšavao s protokom vremena.
Ništa od ovoga, međutim, nije prošlo bez osporavanja.
Kada su istraživač Éric Maillot i koautori David Rossoni i Éric Déguillaume ponovo prošli kroz cijeli spis za knjigu o tri decenije službenih istraga CNES-a, pronašli su niz nedosljednosti koje GEPAN nikad nije razriješio.
Henri je, na primjer, dvije godine kasnije u televizijskom istupu opisao letjelicu prečnika svega 30 centimetara — više nego pet puta manju od dimenzije zabilježene u službenoj bilješci.
Berilij, metal s kojim je uporedio donju polovinu letjelice, u stvarnosti je lakši od aluminija — što, kako ističe Maillot, ne ide u prilog viđenju "teške" metalne letjelice kakvu opisuje iskusni naučnik.
Grad Nancy s okolinom broji nekoliko stotina hiljada stanovnika, a sam Laxou oko petnaest hiljada.
No, iako je letjelica navodno stajala usred dana iznad naseljenog predgrađa, nijedan drugi svjedok se nije javio.
GEPAN nikad nije uputio javni poziv za dodatne posmatrače, niti je obišao susjedstvo.
Istraživači tada nisu razmatrali ni moguća medicinska objašnjenja, poput migrenske aure, koja zna trajati tačno dvadesetak minuta i izazvati postepeno pojavljivanje i nestajanje vizualnih formi — iako je upravo takav obrazac Henri opisao.
Nikakav oftalmološki ili neurološki pregled nikad nije obavljen, niti je iko provjerio takozvanu sklonost fantaziranju, osobinu prisutnu kod svega nekoliko posto opće populacije kod koje osoba vrlo živopisne unutrašnje slike teško razlikuje od stvarnih događaja.
Maillot je slučaj kasnije, u posebnom radu, označio kao moguću veliku vizualnu iluziju.
Prema toj hipotezi, objekt koji je Henri opisao mogao je biti običan dvobojni balon od mylara — aluminizirane folije — otkinut s neke proslave i koji je vjetar donio u njegov vrt; Henri bi u njemu, iskreno uvjeren u svoje viđenje, prepoznao letjelicu.
Dodatnu sumnju unosi i podatak da je Henri, dva dana prije GEPAN-ove posjete, sam iščupao uvenule biljke i pokosio travnjak, navodno iz estetskih razloga — prilično neobičan potez za istraživača koji tvrdi da čuva dokaze.
Kasno uvenuće amaranta krajem oktobra je, uostalom, uobičajena pojava, pogotovo poslije mraza zabilježenog 20. oktobra, dan prije susreta; fotografija iz jednog vrta u Nancyju iz 2005. godine pokazuje gotovo identičan prizor osušenih cvjetova pored onih potpuno zdravih, bez ikakvog NLO-a u blizini.
Kad su ga dvojica nezavisnih istraživača 1984. godine pronašli zahvaljujući detaljima iz same GEPAN-ove bilješke, Henri ih je dočekao neprijateljski i zaprijetio tužbom.
Tom prilikom je tvrdio da je njegov iskaz prošao "trostruki test" koji navodno nikad nije pao kod svega troje svjedoka NLO fenomena u Evropi — tvrdnju koju niko, ni pristalice ni kritičari, nije uspio nezavisno provjeriti.
Jedan broj, ipak, ostaje u spisu nerazriješen.
Ako je uspravljanje trave — busen udaljen metar od pretpostavljenog izvora — zaista zahtijevalo polje od najmanje 30 kilovolti po metru, onda bi, prema istoj logici, polje na mjestu amaranta, udaljenog svega dvadesetak centimetara, moralo iznositi i više stotina kilovolti po metru.
Henri tvrdi da je tog dana letjelici prišao na udaljenost od pola metra i da nije osjetio ni strujni udar, ni pucketanje, ni dašak vjetra.
Tu neusklađenost GEPAN nikad nije objasnio.
IZVORI
- Jean-Jacques Velasco i saradnici, Note Technique n° 17: "L'Amarante", CT/GEPAN n° 00017, CNES, Toulouse, 1983. — zvanični PDF, CNES/GEIPAN
- David Rossoni, Éric Maillot, Éric Déguillaume, Les OVNI du CNES: 30 ans d'études officielles, poglavlje o slučaju "L'Amarante" — dostupno kod Observatoire Zététique
- Éric Maillot, "The PAN D of October 21, 1982, called 'L'amarante': a great illusion?"
- Éric Maillot, "AMARANTE OVNI — bilan final", 2018.
- Robert Roussel, OVNI: les vérités cachées de l'enquête officielle, Albin Michel, 1994.
- Jean-Jacques Velasco, Chercheurs d'ovnis, ARTE, 17. 3. 1996.
- Gilles Munsch i Didier Schreiner, Cas "L'Amarante" F/15/54821021 (021), 10. 10. 1984 (neobjavljeno).
- Keith Basterfield i Bill Chalker, "Australian UFO Physical Trace Cases" (katalog), Project 1947 — slučaj Rosedale, 30. 9. 1980.
- Bill Chalker, The OZ Files — the Australian UFO Story, 1996.
- Jerome Clark (ur.), The UFO Encyclopedia.
- Gippsland Times, 1. 10. 1980. (primarni izvor)
- Bill Chalker, "Paul Norman (1916-2012), veteran UFO researcher left a significant legacy", theozfiles, 2012.
- Mim Hook, "The Rosedale incident", Gippslandia, 2020.
Aquarius
Istraživač nepoznatog koji voli dobru priču. Neću ti prodati senzaciju samo zbog klika. Ako ti se sviđaju moji tekstovi, tvoja podrška bi mi mnogo značila da nastavim dalje.