Razumijevanje Svemira doživjelo je značajan skok naprijed u posljednjih nekoliko desetljeća. Sa jedne strane, naučnici znaju dosta, ali sa druge strane ostaju mnoge neistražene misterije za koje se čini da ih je nemoguće riješiti.
Jedna od tih misterija je “Veliki Atraktor” (Great Attractor).
Ovaj misteriozni fenomen predstavlja gravitacijsku anomaliju u tkanju Svemira koja uzrokuje kretanje više od 100.000 galaksija, uključujući i našu Mliječnu stazu, prema jednoj tački.
Nakon Velikog praska, uticaj gravitacije Univerzuma počeo se širiti u svim smjerovima. Do danas, to širenje dobija na brzini i razmak između različitih galaksija povećava se svakog dana.
Trenutno se galaksije udaljavaju jedna od druge brzinom od 2,2 milijuna kilometara na sat.
Gravitacija je temeljna interakcija između tijela koja imaju masu. Što su objekti bliži i što su mase veće, to je gravitacija jača. Međutim, u svakodnevnom životu, pa čak i u fizičkim proračunima, ovaj je model često pojednostavljen.
Na primjer, kažemo da nas Zemlja privlači, iako naša masa također utječe na planet. Slična stvar događa se i u Svemiru, gdje se mase međusobno privlače, pa možemo vidjeti kako se galaksije negdje daleko formiraju u skupine i superklastere1.
Vjeruje se da se Veliki Atraktor nalazi u središtu superklastera Laniakea, u kojem je Mliječna staza samo jedna galaksija među stotinama hiljada drugih.
Šta je Veliki Atraktor?
Postavlja se pitanje, šta je Veliki Atraktor?
Prema jednoj hipotezi, Veliki Atraktor čini ogromna koncentracija tamne materije, nevidljive, ali masivne supstance koja čini oko 95% mase i energije Svemira.
Ova tamna materija ne emituje svjetlost i ne interagira (međudjeluje) sa njom, što otkrivanje prisutnosti Velikog Atraktora čini izuzetno izazovnim.
Druga teorija sugeriše da je Veliki Atraktor kolosalni superklaster galaksija, puno veći od bilo kojeg poznatog, koji je stvorio snažnu gravitacijsku silu koja može privući okolne galaksije, uključujući i Mliječnu stazu.
Neki istraživači vjeruju da bi Veliki Atraktor mogao biti rezultat kosmičkog defekta u velikoj strukturi Svemira. Taj defekt može biti ostatak rane faze razvoja Svemira, manifestujući se kao prostorno-vremenska regija sa neuobičajeno visokom koncentracijom mase koja izaziva snažnu gravitacijsku privlačnost na okolne galaksije.
Veliki Atraktor otkriven je 1970-ih godina, kada su astronomi prvi put počeli stvarati detaljnu kartu kosmičkog mikrovalnog zračenja, svjetla koje je ostalo nakon Velikog praska.
To svjetlo jednolično naseljava svaki dio Svemira, ali unatoč svojoj iznenađujućoj homogenosti, postoji blaga varijacija temperature na jednoj strani Mliječne staze – malo je toplija nego na drugoj strani.
U početku, naučnici nisu mogli objasniti tu razliku u temperaturi.
Od kasnih 1990-ih godina do početka 2000-ih godina, tim naučnika iz Australije počeo je koristiti Parkesov višesmjerni prijemnik instaliran na teleskopu.
Njegova jedinstvena osjetljivost i vidno polje omogućili su neviđeno osjetljivo radio istraživanje neba, pružajući astronomima bolje razumijevanje strukture Mliječne staze.
Otkrivena je gusta regija sa velikim brojem galaksija, upravo tamo gdje se nalazi Veliki Atraktor. Međutim, jedno pitanje ostalo je neriješeno: koliko je Veliki Atraktor zapravo velik?
Opservacije Velikog Atraktora na Parkesovom opservatoriju, donijele su nova otkrića cijelih galaksija, skupina galaksija pa čak i novih kosmičkih niti.
Međutim dodatna promatranja, umjesto da pomognu u rasvjetljavanju ovog specifičnog fenomena, samo su produbila misteriju.
Izazov leži u tome što se između nas i Velikog Atraktora nalazi masivni skup zvijezda, a tu su također mješavina plinova i kosmičke prašine, što sve skupa otežava promatranje i proučavanje.
Ovo područje nazvano je “zona izbjegavanja“, a vjeruje se da se Veliki Atraktor nalazi upravo u središtu te zone.
Rješenje problema došlo je kroz proučavanje skupina galaksija u zoni izbjegavanja, koje su proveli istraživači sa Instituta za astronomiju na Sveučilištu u Havajima.
X-zračenje, koje lako prodire kroz oblake plina i prašine, koristilo se za istraživanje nepristupačnih područja.
Klasteri galaksija su izvori X-zračenja, olakšavajući promatranje. Kao rezultat studije, u predloženom položaju Velikog Atraktora pronađeno je manje masivnih galaktičkih klastera nego što se očekivalo.
Međutim, gravitacijska anomalija blizu središta Velikog Atraktora, klaster Abel 3627, pokazala se dovoljno snažnom da rastrga spiralnu galaksiju ESO 137.
Što se tiče budućnosti, ne može se definitivno odgovoriti na pitanje hoće li slična sudbina dočekati i nas. Jedno je sigurno, sve galaksije koje poznajemo, uključujući one do kojih možemo doći rendgenskim zrakama, se kreću prema Velikom Atraktoru.
Kada će to postati opasno, niko ne zna, ali to neće biti uskoro. Problem je u tome što je nemoguće precizno izračunati trajektorije privlačenja.
Možda će naša Mliječna staza slijediti maksimalnu putanju i biće usisana od strane Atraktora samo na jednom kraju ili bi se tokom privlačenja mogla sudariti sa drugom galaksijom, a propast naše planete mogla bi se dogoditi mnogo ranije.
Cijeli ovaj scenarij dio je Velikog Kolapsa materije, koji neizbježno slijedi Veliki Prasak. Neki naučnici vjeruju da je Veliki Atraktor područje izrazite gustoće koje sadrži veliku količinu tamne energije i za nekoliko trilijuna godina cijeli će se Univerzum srušiti i samoga sebe proždrijeti upravo tamo.
Nakon toga će doći do novog Velikog praska iz te koncentracije energije i mase. U svakom slučaju, Veliki Atraktor je jedna od najintrigantnijih misterija Svemira.
Možda nikada nećemo znati kako izgleda, ali umovi naučnika ne mogu odoljeti pokušaju da barem pokušaju saznati.
Foto naslovnice: Stockgiu
Bilješke
- Superklasteri su sačinjeni od masivnih struktura galaksija koje se mogu protezati između nekoliko stotina milijuna svjetlosnih godina do 10 milijardi svjetlosnih godina, pokrivajući više od 5% vidljivog Svemira. To su najveće građevine poznate do danas. ↩︎
