Misterija vojnika Gerryja Irwina
Vojnik prve klase Gerry Irwin vozio je noću prema Fort Blissu u Teksasu, vraćajući se s dopusta kod porodice u Idahu. Bio je tehničar na projektilima Nike i imao je za sobom dug put kroz pustinjski jug Utaha.
Negdje na cesti jugoistočno od Cedar Cityja primijetio je svjetlo koje se spuštalo iza obližnjeg brda.
Pomislio je da se radi o avionu u nevolji. Zaustavio je automobil, upalio pokazivače smjera i na volanu ostavio poruku u kojoj je prolaznike zamolio da obavijeste policiju, jer je krenuo pješice provjeriti mogući pad aviona nedaleko od ceste.
Presvukao se u vojni kaput, uzeo baterijsku lampu i krenuo u mrak.
Nike projektili, na kojima je Irwin radio, bili su dio protuzračne odbrane kojom su Sjedinjene Države u to vrijeme štitile gradove od mogućeg sovjetskog bombardiranja.
To je bio posao koji je od tehničara tražio priličnu pouzdanost i psihičku stabilnost, što će kasnije postati važno kada vojni ljekari budu procjenjivali Irwinovo stanje.
Iste te 1959. godine američko ratno zrakoplovstvo je kroz Projekt Blue Book već šestu godinu prikupljalo izvještaje o neidentifikovanim letećim objektima, pa nije neobično što je i Irwinov slučaj privukao pažnju vojnih istražitelja.
Izvori se ne slažu oko tačnog datuma te večeri. Najraniji zapisi, zasnovani na istrazi koju je odmah nakon događaja provela istraživačka grupa APRO, govore o 28. februaru.
Noviji prikazi, uključujući predgovor Jacquesa Valléea knjizi o Irwinovom slučaju, spominju 20. ili 21. februar.
Razlika od svega osam dana djeluje sitno, ali dobro pokazuje koliko je malo toga iz ovog slučaja ikada nezavisno provjereno.
Buđenje u bolnici u Cedar Cityju
Otprilike pola sata kasnije, inspektor za ribolov i lov naišao je na Irwinov automobil i poruku. Odnio ju je šerifu Cedar Cityja, koji je organizirao potragu.
Kada su Irwina pronašli u snijegu, na oko četvrt milje od automobila, ležao je bez svijesti, a jakna koju je nosio ispod kaputa nigdje se nije mogla naći.
Ljekar po imenu Broadbent, koji ga je pregledao u bolnici u Cedar Cityju, nije mogao utvrditi nikakav fizički uzrok.
Irwinovi vitalni znakovi bili su uredni, ali ga nisu mogli probuditi gotovo puna dvadeset četiri sata.
Dok je bio u tom stanju, mrmljao je nešto o "jakni na grmu." Kada se konačno probudio, prvo što je izgovorio bilo je pitanje ima li preživjelih, iako nikakav pad aviona nikada nije potvrđen.
Broadbentova dijagnoza glasila je histerija, odnosno stanje bez organskog uzroka. U medicini tog perioda taj naziv je često pokrivao ono što bi se danas opisalo kao disocijativna reakcija na akutni stres, stanje u kojem tijelo ostaje prividno zdravo dok um privremeno "isključi" pristup traumatičnom sjećanju.
Irwin se nije sjećao ničega od trenutka kada je izašao iz automobila.
Vratio se dužnostima u Fort Blissu, ali mu je sigurnosna dozvola privremeno oduzeta.
Drugi kolaps i injekcija "istine"
Nekoliko sedmica kasnije, Irwin se onesvijestio u bazi, a potom ponovo na ulici u El Pasu.
Odveden je u vojnu bolnicu William Beaumont, gdje se, čim se probudio, ponašao kao da je i dalje februar, a bio je 16. mart. Ponovo je pitao ima li preživjelih.
Ovoga puta zadržan je na psihijatrijskom odjelu mjesec dana. Ljekari nisu pronašli ništa neuobičajeno, pa je proglašen zdravim i otpušten.
Dvadeset sedmog marta, dok je još bio pod nadzorom, kapetan Valentine mu je ubrizgao natrij-amital, barbiturat koji se u to vrijeme koristio kao takozvani "serum istine."
Prema Valentineovom službenom izvještaju, dokumentu koji je desetljećima kasnije objavljen putem Zakona o slobodi pristupa informacijama, Irwin je pod djelovanjem lijeka izjavio da postoji "posebna inteligencija" koja mu je naredila da ne pamti i ne otkriva šta se dogodilo u Utahu.
Rekao je i da bi otkrivanje istine pokrenulo "veliku istragu" koja bi naštetila mnogim ljudima. Dodao je da je sve to počelo kad je imao tri godine, ali je odbio reći više o tome.
Sličan motiv blokiranog sjećanja pojavit će se dvije godine kasnije u slučaju Betty i Barneyja Hilla, bračnog para iz New Hampshirea čiji se navodni susret s vanzemaljcima 1961. godine danas smatra prvim široko poznatim slučajem "otmice."
Zbog te vremenske podudarnosti, pojedini istraživači Irwinov slučaj smatraju jednim od najranijih primjera obrasca koji će kasnije postati prepoznatljiv u literaturi o navodnim otmicama.
Jakna na grmu i bijeg
Dan nakon što je proglašen zdravim, Irwin je bez odobrenja napustio bazu i autobusom otputovao nazad u Cedar City. Djelovao je poput čovjeka u transu.
Pješačio je miljama kroz pustinju, ravno do mjesta gdje je oko dva mjeseca ranije izgubio svijest, i pronašao svoju nestalu jaknu okačenu na grm, s olovkom provučenom kroz rupicu za dugme i komadom papira namotanim oko nje.
Zapalio je papir prije nego što ga je pročitao. Miris dima ga je, prema kasnijim prepričavanjima, trgnuo iz transa, i tek je tada shvatio da je odsutan bez dozvole.
Vratio se u Cedar City i predao šerifu, koji ga je podsjetio na sve što mu se dogodilo oko dva mjeseca ranije.
Vojska ga je kaznila zbog samovoljnog napuštanja dužnosti.
Prema Booherovim navodima, ubrzo je ponovo primljen na vojnu opservaciju, gdje je proveo još tri sedmice, a dan nakon otpusta opet je otišao bez dozvole.
Krajem augusta 1959. proglašen je dezerterom. Ali nije bio izgubljen: prema vlastitom priznanju, otišao je u nenaseljene predjele Idaha da raščisti glavu, i to je djelovalo, jer su kompulzije i gubici svijesti prestali. U oktobru se vratio pred sud, bio oslobođen optužbe za dezertiranje, a potom odslužio sedam mjeseci u Leavenworthu po lakšim točkama, prije nego što se vratio dužnostima.
Ono što je nakon toga postalo hladno nije bio Irwinov život, nego trag u ufološkoj literaturi, koja ga je izgubila iz vida više od pola vijeka.
Čovjek pronađen pola vijeka kasnije
Desetljećima je slučaj kružio ufološkom literaturom kao priča o vojniku koji je nestao bez traga, uglavnom na osnovu bilješki Jima i Coral Lorenzen iz APRO-a i kasnijeg prepričavanja Jacquesa Valléea.
Istraživač David Booher naišao je na tu priču 2013. godine i odlučio pokušati pronaći makar nekoga iz Irwinove porodice.
Umjesto toga, pronašao je samog Irwina živog, te je on pristao na razgovor.
Irwin je Booheru dao uvid u dio svoje vojne dokumentacije i po prvi put od 1959. godine sam ispričao događaje iz svoje perspektive, od trenutka kada je primijetio svjetlo pa sve do povratka u Teksas.
Prema Booherovim navodima, ni sam Irwin, više od pola vijeka kasnije, nije mogao popuniti prazninu između napuštanja automobila i buđenja u bolnici.
Ono što su zapisi i knjiga zajedno razjasnili jeste oblik njegovog kasnijeg života.
Službu je završio s izvrsnom ocjenom: napredovao je do narednika, vodio divizijsku radio-školu u Njemačkoj, komandovao izviđačkim kamionom i otišao u Austriju kao instruktor za američku komunikacijsku opremu.
Kao civil radio je kao tehničar u Kodaku, gdje je unaprijeđen na rukovodeću poziciju.
Umro je 26. juna 2018, u 83. godini, nakon što mu je srčani udar početkom 2015. ostavio značajno kognitivno oštećenje.
Rezultat razgovora je knjiga "No Return: The Gerry Irwin Story," objavljena 2017. godine s predgovorom Jacquesa Valléea.
Recenzija u časopisu Journal of Scientific Exploration (32(1), 2018) nazvala je knjigu "uzornim primjerom istrage jednog slučaja i modelom pažljive argumentacije", a njenog autora "snalažljivim i upornim istraživačem pokretanim znatiželjom, a ne unaprijed donesenim planom".
Snimka koju niko nije čuo
U februaru 2025. Booher je objavio dodatak svojoj knjizi, opisujući otkriće iz arhive Nacionalnog centra za historijske NLO zapise (NUFOHRC) u Rio Ranchu u Novom Meksiku.
Pregledajući nesortirane magnetofonske trake APRO-a, naišao je na onu s rukom pisanom etiketom na kojoj je pisalo samo "IRWIN".
Na traci Jim Lorenzen najavljuje snimku nastalu u dnevnoj sobi Lorenzenovih u Alamogordu 30. maja 1959, oko tri mjeseca nakon događaja u Utahu i šest sedmica nakon Irwinovog povratka tamo.
Mladić koji govori predstavljen je kao Bernard Irwin, koji se služio srednjim imenom; imao je 23 godine i govorio je 45 minuta.
Ta snimka riješila je najstariji problem slučaja, onaj s lokacijom.
Irwin opisuje kako je autobusom stigao u blizinu, sišao kod ceste i hodao "oko 5 do 6 milja" (8 do 10 kilometara) prije nego što je skrenuo u brda i otišao pravo do svoje jakne.
Prema Booheru, ta cesta je Cesta 20, a ne Cesta 14, jedina cesta navedena u objavljenom izvještaju Lorenzenovih. Ta dva puta idu gotovo paralelno i udaljena su blizu 40 milja (oko 64 kilometra), zbog čega se pitanje mjesta događaja nikada nije uklapalo.
Novinski izvještaji i šerifovo pismo također smještaju prvobitni događaj na Cestu 20, napominje Booher, a ništa u intervjuu ne upućuje na cestu koja bi se mogla pobrkati s Cestom 14.
Snimka jedan problem više izoštrava nego što ga rješava. Irwin spominje samo jedan amital-intervju tokom svoja 32 dana u bolnici.
Medicinski zapisi smještaju ga na 27. mart, a Lorenzenovi otprilike dan prije njegovog otpusta, gotovo tri sedmice kasnije.
Recenzija Booherove knjige napominje i da su Irwinovi ljekari natrij-amital dali više od jednom, ne saznavši pritom ništa novo o Utahu.
Booher ostavlja pitanje otvorenim: je li postojao i drugi intervju, onaj koji nije ni snimljen ni zapamćen?
Ono što snimka, po Booherovom sudu, ipak potvrđuje jeste kredibilitet ljudi u ovom slučaju.
Irwina na traci opisuje kao prizemnog i metodičnog i tvrdi da nova snimka više potvrđuje izvještavanje Lorenzenovih nego što ga ruši.
Traka čuva i nešto što je njen junak kasnije izgubio: Irwin je Booheru rekao da se ne sjeća pronalaska jakne, a na snimci iz 1959. opisuje kako je spalio poruku ne pročitavši je i priznaje da je bio "prilično prestrašen".
Šta ostaje neriješeno
Dokumentirano je da je Irwin postojao, da je zaista bio hospitaliziran dva puta u razmaku od mjesec dana i da postoji zvanični vojni izvještaj o seansi s natrij-amitalom.
Dokumentirano je i da je desetljećima kasnije pronađen živ i da je sam potvrdio osnovne konture priče.
Nikada, međutim, nije utvrđeno šta je Irwin zaista vidio te noći u Utahu, niti zašto je njegov um blokirao sjećanje na to.
Objašnjenja se kreću od disocijativne reakcije ili disocijativne fuge izazvane stresom i iscrpljenošću, preko spekulacija o vojnim eksperimentima s kontrolom uma karakterističnim za taj period, do doslovnog susreta s nečim vanzemaljskim.
Lorenzenovi se nisu zaustavili na prikupljanju svjedočanstava. Coral Lorenzen pisala je o slučaju psihologu Carlu Jungu, koji je kao moguće objašnjenje ponudio "ambulatory automatism", stanje u kojem osoba iz nesnosne situacije bježi tako što zaboravi jedan život i započne novi.
Njeno pismo danas se čuva u APRO fondu u Nacionalnom centru za historijske NLO zapise.
Kako napominje recenzija Booherove knjige, američka vlada je pedesetih godina vodila eksperimente kontrole uma i ponašanja, a CIA-in program MKUltra koristio je droge poput natrij-amitala na vojnicima, zatvorenicima i pacijentima.
Takvi eksperimenti vođeni su i u Leavenworthu, gdje je Irwin kasnije odslužio sedam mjeseci; recenzija dodaje da veza s Fort Blissom nije utvrđena.
Istraživač Kevin Randle uvrstio je slučaj u svoj pregled vladinih tajni vezanih za NLO fenomene, ali ni on ne tvrdi da je "posebna inteligencija" iz Valentineovog izvještaja dokaz vanzemaljskog kontakta, već samo dokumentiran i neobjašnjen navod.
Booherova knjiga, slično tome, namjerno ne bira između ponuđenih mogućnosti.
Ostaje rečenica koju je kapetan Valentine zapisao u martu 1959. godine, 45 minuta snimke na kojoj Irwin prepričava vlastitu priču, i pitanje na koje ni više od šest decenija istrage nije dalo konačan odgovor.
IZVORI
- Thomas E. Bullard, recenzija knjige "No Return: The Gerry Irwin Story", Journal of Scientific Exploration 32(1), 2018, str. 190–196
- David Booher, No Return: The Gerry Irwin Story: UFO Abduction or Covert Operation?, Anomalist Books, 2017 (predgovor Jacques Vallée).
- David Booher, Addendum to No Return: The Gerry Irwin Story, februar 2025 (PDF), sa snimkom APRO-a od 30. maja 1959. i identifikacijom Ceste 20.
- L. J. Lorenzen, "Where Is Private Irwin?", Flying Saucers, novembar 1962, str. 17–26.
- Nick Redfern, "One of the Strangest Alien Abduction Cases Ever", Mysterious Universe
- St. George News: intervju povodom knjige "No Return"
- Kevin D. Randle, The UFO Dossier: 100 Years of Government Secrets, Conspiracies and Cover-Ups, Visible Ink Press, 2015, str. 134–141.
- Arhivski pregled slučaja i izvještaja APRO-a
Aron Corvin
Istraživač nepoznatog koji voli dobru priču, ali ne prodaje senzaciju. Detaljno istražim svaku temu prije nego što je objavim na stranici. Ako ti se sviđaju moji tekstovi, tvoja podrška bi mi mnogo značila i pomogla da nastavim dalje.