Je li vrijeme iluzija?

U užurbanosti svakodnevnog života često čujemo ljude oko sebe kako nas pozivaju da požurimo ili nećemo imati dovoljno vremena.

Ali, šta je to vrijeme? Da li je to kada Sunce izlazi ujutru, a mijenja se kada zalazi uveče? Ili je to kretanje kazaljki na satu?

Uopšteno govoreći, o vremenu razmišljamo kao o nečem jednostavnom i osnovnom što ravnomjerno prelazi iz prošlosti u budućnost i što se može mjeriti satom.

Da li biste nam vjerovali kada bismo rekli da pojam vremena ne postoji i da je to samo iluzija uma?

1851. godine, prijavljeno je da je neki čudan čovjek lutao njemačkim selom pričajući lošim njemačkim.

Rekao je da se zove Jophar Vorin i da dolazi iz dijela svijeta poznatog kao Sakria. Govorio je i pisao na nepoznatom jeziku koji je nazvao “laksarski”.

Vlastima je rekao da je tražio svog davno izgubljenog brata, ali nakon brodoloma se obreo u ovom selu.

Postoji još jedan izvještaj iz 1986. godine o čovjeku po imenu Pedro Oliva Ramirez.

Pedro se vozio automobilom od Sevilje do grada zvanog Alcalá de Guadaíra i nakon što je prošao krivinu, našao se na autoputu sa šest traka koji nikada ranije nije vidio.

Nastavio je vožnju ovim ravnim putem, pored zgrada koje mu nisu bile poznate.

Nakon što je nastavio da vozi autoputem sat vremena, uočio je putokaz koji je pokazivao u tri različita smjera: “Malaga”, “Sevilla” i “Alcabala”.

Krenuo je zaobilaznim putem “Sevilla” i ne znajući u potpunosti zašto, stajao je ispred svoje kuće u Alcalá de Guadaíra.

Frustriran i zbunjen, pokušao je da se vrati nazad odakle je došao, ali nikada nije mogao pronaći raskrsnicu, niti putokaz.

Sada premotajmo vrijeme unaprijed u 2008. godinu…

Špankinja po imenu Lerina Garcia Gordo, jednog dana se probudila i otkrila da se njen svijet iznenada promijenio na neki čudan način.

Njena posteljina joj je bila nepoznata, a pidžama koju je nosila razlikovala se od onih u kojima je spavala.

Dan joj je postao još čudniji kada je otišla na posao i otkrila da radi u istoj zgradi, ali u drugom odjeljenju kod šefa kojeg nikad nije upoznala.

Takođe je otkrila da je njen trenutni dečko, ustvari njen bivši dečko, a njenog novog dečka sa kojim je bila nekoliko mjeseci nigde nije bilo.

Medicinskim pregledom je utvrđeno da je žena dobrog fizičkog i psihičkog zdravlja. Šta se ovdje desilo?

Ima još mnogo ovakvih neobjašnjivih pojava. Da li je moguće da su ovi ljudi doživjeli neku vrstu putovanja kroz vrijeme ili su završili u paralelnim dimenzijama?

Hajde da vidimo šta nauka kaže o ovoj misteriji?

Aristotelov pogled na vrijeme

Šta je vrijeme? Prva osoba koja je postavila ovo pitanje, bio je poznati starogrčki naučnik i filozof Aristotel.

U svom djelu Fizika formulirao je prvi klasični pogled na vrijeme. Jednostavno, vrijeme je “mjera promjene”.

Na primjer, neko ujutro izađe na dva sata, a zatim se vrati kući.

Dakle, ova dva sata su mjera promjene koja se dogodila između odlaska i povratka kući.

Možda će se neki zapitati, ako se prema Aristotelu sve prestane kretati, da li će onda i vrijeme prestati da postoji?

Kada bi Aristotel mogao čuti ovo pitanje, sasvim sigurno bi odgovorio sa „da“.

Ali neki bi onda pitali, zašto kada noću ugasim sva svjetla i nepomično ležim u krevetu i zaspim, još uvijek mogu osjetiti protok vremena?

Aristotel je takođe razmišljao o ovom pitanju kada je pisao svoju knjigu Fizika.

Aristotel u svojoj knjizi spominje da čak i ako se tijelo ne kreće, vaš um razmišlja. Kada um razmišlja, vrijeme i tada prolazi.

Rekao je da je “vrijeme ili kretanje ili nešto što pripada kretanju”.

Newtonovo apsolutno vrijeme

Nekim ljudima može biti malo čudna Aristotelova ideja o vremenu. To je razumljivo, jer su nas u modernoj fizici naučili Newtnovom konceptu vremena.

Isaac Newton, najveći matematičar i najuticajniji naučnik svih vremena, vjerovao je da je vrijeme apsolutno, da postoji nezavisno od bilo kog posmatrača i da protiče ujednačenim tempom širom univerzuma.

Čak i kada bi svi predmeti ostali nepomični i čak i kada bi aktivnost naših duša bila zamrznuta, vrijeme bi i dalje prolazilo, ničim neometano.

Newton je koristio slovo t (vrijeme) da predstavi vrijeme u svojim jednačinama.

Vjekovima su, sa modernom fizikom zasnovanom na Newtonovom modelu, naučnici koristili različite formule u fizici za opisivanje svijeta, i u sve su uključivali t.

Iako mnogi ljudi danas vjeruju da je vrijeme neovisno i homogeno i to se smatra općepoznatim, to nije bila prirodna intuicija za ljude u davna vremena.

Većina filozofa se nije slagala sa Newtonovim gledištem.

Leibniz, poznati njemački filozof i matematičar, bio je oštro protiv Newtonovog pogleda na vrijeme.

Priča se da je Leibnizovo ime prvobitno bilo „Leibnitz“; međutim, uklonio je “t” iz svog imena kako bi uvjerio druge da ne vjeruju u Newtonovu teoriju apsolutnog vremena.

Einstein: Vrijeme je iluzija

Aristotel i Newton, dva najmoćnija naučnika svojih dana, dali su različite poglede na temu vremena.

Ljudi su bili uhvaćeni između te dvije teorije i razmišljali čije je gledište istinito.

Odjednom se pojavio još jedan značajan naučnik, Albert Einstein, sa svojom teorijom relativnosti.

Ajnštajnova izjava je bila još više zbunjujuća kada je rekao: „Vrijeme je iluzija. Razlika između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti samo je tvrdoglavo uporna iluzija.”

Ova teorija je bila previše avangardna da bi je mnogi ljudi prihvatili. Dakle, kako ovo treba razumjeti?

Prije nego što nastavimo, hajde da razmislimo o još jednom konceptu koji će nam pomoći da bolje razumijemo ovu temu.

Jedan koncept koji je zbunio mnoge fizičare je da je “brzina svjetlosti konstantna”. Šta to znači?

Općenito znamo da je brzina relativna. Zamislimo da neko sjedi u vozu koji juri brzinom od 50 metara u sekundi, a u vozu se nalazi lopta koja se kotrlja brzinom od 3 metra u sekundi.

U očima ljudi u vozu, brzina lopte bi bila 3 metra u sekundi. Ali ako bi neko stajao na peronu i vidio loptu, brzina lopte bi bila spojena sa brzinom voza, i bila bi 53 metra u sekundi.

Dakle, mnogi ljudi su uzimali zdravo za gotovo da je brzina svjetlosti uvijek ista.

Međutim, 1887. godine američki fizičari Albert Abraham Michelson i Edward Morley izveli su eksperiment koji je donio neočekivane rezultate.

Ovaj eksperiment je postao poznat kao Michelson-Morleyev eksperiment.

U svom eksperimentu, bez obzira na to da li je smjer kretanja Zemlje i smjer svjetlosti isti ili ne, otkrili su da je izmjerena brzina svjetlosti uvijek ista, odnosno „brzina svjetlosti je konstantna“.

Sa ovim rezultatima, ako bismo loptu zamijenili fotonom, česticom svjetlosti bez mase, bilo da su ljudi u vozu ili na peronu, vidjeli bi foton kako se kreće brzinom od 3 metra u sekundi. Ali kako je to moguće?

“Magično” vrijeme

Dopustimo da ipak Einstein riješi misteriju za nas. Einstein je vjerovao da na ovom svijetu ne postoji apsolutno vrijeme ili prostor i predložio je teoriju o jedinstvu prostora i vremena.

Drugim riječima, vrijeme i prostor su jedna stvar koja se zove “prostor- vrijeme”.

Fizičari materiju koja čini svijet nazivaju “poljem”, kao što je temperaturno polje ili elektromagnetno polje, pa stoga mnogi stručnjaci kažu da je prostor-vrijeme gravitacijsko polje.

Gravitaciona polja se ne razlikuju od bilo koje druge materije na svijetu.

Svijet je superpozicija više polja, od kojih je gravitacijsko polje jedan sloj, a kao i druga polja nije apsolutno jednolično, niti fiksno.

Može se savijati i rastezati i komunicirati s drugim poljima.

Sa ovom teorijom, prostor-vrijeme također može biti glatko kao ravna površina, što je poznata verzija koju opisuje Newton.

Ali polje takođe može fluktuirati, kao što je slučaj sa gravitacionim talasima koji se mogu skupljati i širiti. Dakle, misterija je riješena.

Brzina svjetlosti je konstantna jer su vrijeme i prostor relativni, što se može objasniti Einsteinovom teorijom relativnosti.

Einstenova teorija relativnosti sadrži dvije teorije – specijalnu relativnost i opštu relativnost.

Prema specijalnoj relativnosti, vrijeme teče sporije za objekte koji se brzo kreću nego za nepokretne objekte.

S druge strane, opšta teorija relativnosti kaže da vrijeme sporije prolazi za objekte u jakim gravitacionim poljima nego za one u slabim gravitacionim poljima.

Drugim riječima, za osobu koja stoji na tlu vrijeme prolazi brže za glavu nego za stopala, jer je glava dalje od tla gdje je gravitacijsko polje slabije.

Dakle, izgleda da postoji neka naučna osnova za tvrdnju da izvođenje stajanja na rukama može biti dobar način da poboljšate svoju ljepotu!

Onda, da li je Einstein bio u pravu ili nije? Osvrnimo se na neke klasične primjere.

Eksperiment sa atomskim satom

I971 godine, izvršen je eksperiment dvojice naučnika, Josepha Hafelea i Richarda Keatinga, koristeći četiri atomska sata sa cezijumom.

Ovi atomski satovi koriste standardnu ​​frekvenciju atomskog jezgra za izračunavanje i održavanje tačnosti vremena.

Međunarodni biro za utege i mjere, izvijestio je 2020. godine da određeni atomski sat sa cezijumom u Njemačkoj nije usporio ili ubrzao ni sekundu za 187 miliona godina, stoga je bio vrlo pouzdan alat za korištenje u ovom eksperimentu.

Za svrhu ovog eksperimenta, Hafele i Keating su postavili dva cezijumska atomska sata na dva komercijalna aviona koji putuju oko svijeta u suprotnim smjerovima, jedan na istok i jedan na zapad, i uporedili su ih s drugim atomskim satom koji se nalazio u američkoj mornaričkoj opservatoriji.

Avion koji je letio na istok – u smjeru Zemljine rotacije – imao je bržu relativnu brzinu u odnosu na avion koji je letio na zapad, što je suprotno rotaciji Zemlje.

Prema općoj relativnosti, vrijeme teče brže tamo gdje je gravitacijsko polje slabije, a prema specijalnoj relativnosti, ono postaje sporije za brže objekte.

Atomski sat u avionu se nalazio na velikoj visini i velikoj brzini, dok se atomski sat u opservatoriji nalazio na nivou zemlje i stacionaran, tako da su uzete u obzir obje Einsteinove teorije relativnosti.

Kakvi su bili rezultati eksperimenta? Atomski sat u avionu koji je letio na istok u pravcu Zemljine rotacije (pri većoj relativnoj brzini), bio je 59 nanosekundi sporiji od onog na zemlji u opservatoriji, dok je atomski sat u avionu koji je letio na zapad ( pri manjoj relativnoj brzini) bio 273 nanosekunde brži od onog na tlu.

Einstenove teorije opšte i specijalne relativnosti dokazane su istovremeno.

Čak i GPS sistemi pozicioniranja koje danas koristimo zahtijevaju svakodnevnu kalibraciju.

Inače bi atomski satovi na satelitima bili 38 mikrosekundi brži od vremena na Zemlji svakog dana.

Nemojte misliti da ovo nije značajno. Ako se ne ispravi, GPS bi akumulirao grešku pozicioniranja od oko desetak metara svakog dana.

NASA-in eksperiment sa blizancima

2015. godine, američka NASA je izvela poseban eksperiment ljudske biologije koji je uključivao par blizanaca.

Astronaut Scott Kelly i njegov brat Mark su identični blizanci, što znači da dijele isti genom.

NASA je poslala Scotta u svemir gdje je proveo 340 dana na Međunarodnoj svemirskoj stanici.

Mark je ostao na Zemlji, čekajući Scottov povratak, radi poređenja genetskih promjena kod dvojice muškaraca kako bi se proučili efekti svemirskog života na ljudsko tijelo.

Kada pogledate fotografije koje je objavila NASA, da li vam se čini da Scott izgleda mlađe nakon što je bio u svemiru i letio oko Zemlje velikom brzinom?

Budući da NASA nije objavila nijednu fotografiju dvojice muškaraca prije nego što su učestvovali u eksperimentu, ne možemo sa sigurnošću reći da li je Scott izgledao mlađe prije eksperimenta.

Međutim, NASA-ino istraživanje dokazuje da je Scott stario sporije od Marka.

Ispostavilo se da je NASA, kada je uradila genetsko testiranje, otkrila da Scottovo tijelo stari znatno sporije tokom njegovog boravka u svemiru.

To je bilo zato što su se njegovi telomeri, koji se nalaze na krajevima hromozoma, skraćivali manjom brzinom.

Telomeri su mali segment DNK koji se nalazi na kraju hromozoma ćelije, a njihova funkcija je da spriječe oštećenje hromozoma.

Kako ljudi stare, telomeri postaju kraći, a ćelije postepeno stare i umiru.

U svemirskom eksperimentu blizanaca, Skottovi telomeri su se usporili, dok su Markovi nastavili da stare normalnom brzinom.

Međutim, kada se Scott vratio na Zemlju, njegovi telomeri su se ubrzo vratili na svoju normalnu brzinu skraćivanja.

Postoji stara kineska izreka da je jedan dan na nebu hiljadu dana na Zemlji.

U različitim pozicijama i prostornim dimenzijama, brzina promjene vremena je potpuno različita.

U jednoj dimenziji, dan je možda upravo prošao; ali na Zemlji smo možda već iskusili uspon i pad civilizacije.

Je li također moguće da su ljudi u slučajevima koje smo spomenuli na početku ovog članka slučajno došli iz drugog prostor-vremena?

Teorija o “blok svemiru”

Na osnovu Einsteinove teorije relativnosti i četverodimenzionalnog pogleda na svemir kao jedinstvo prostor-vremena, 2015. godine, Bradford Skow, profesor filozofije na Massachusetts Institute of Technology, predložio je teoriju blok svemira.

Teorija opisuje kako prošlost, sadašnjost i budućnost koegzistiraju kao “sada” u četverodimenzionalnom svemiru koji se sastoji od tri dimenzije prostora i jedne dimenzije vremena.

Svi trenuci koji postoje relativni su jedni prema drugima i imaju svoje koordinate u prostor-vremenu.

Blok svemira je statičan, nepomično stoji u četvorodimenzionalnom prostor-vremenu – nema protoka vremena, nema kretanja zvijezda, svijet je statičan komad i svaka tačka na vremenskoj liniji odgovara slici trodimenzionalnog prostora u tom trenutku.

Čitav pokretni svemir sačinjen je od bezbroj takvih slika trodimenzionalnog prostora.

Kada bismo mogli da pogledamo van svemira blokova, bilo bi kao da gledamo film na ovom svijetu.

Možete odabrati bilo koju tačku u vremenu da gledate šta se dešava u tom trenutku.

Svi znamo da kada pritisnemo dugme za reprodukciju, film će se nastaviti.

Dakle, teorija blokova univerzuma takođe ima odgovarajuće dugme gdje ljudi osjećaju nepovratan protok vremena.

Fizičar i filozof Max Tegmark i britanski fizičar Julian Barbour, tvrdili su da je ovo dugme naš mozak.

Prolazak vremena je iluzija našeg mozga, tako da nam neuronska struktura mozga omogućava da se prisjetimo prošlosti, ali nam neće reći šta će se dogoditi u budućnosti.

Zato sjećanje daje ljudima iluziju da prolazi i da se sve kreće iz prošlosti u sadašnjost i u budućnost.

Ako je ovo tačno za univerzum, kako možemo prevazići iluziju i vidjeti prošlost, sadašnjost i budućnost?

Da li je moguće da iko to uradi, s obzirom na trenutno stanje nauke?

Serijski univerzum: Različite dimenzije imaju različito vrijeme

1934. godine, britanski vojnik, aeronautički inženjer i filozof John William Dunne napisao je knjigu o svojim prekognitivnim snovima i teoriji vremena koju je kasnije nazvao “serijalizam”.

On vjeruje da vrijeme varira u različitim dimenzijama. Naš fizički mozak naseljava jednokratnu dimenziju.

Naš svjesni um naseljava sljedeći nivo vremenske dimenzije i tako dalje sve do krajnje svijesti, poput naše duše.

On predlaže da kada umremo, umire samo naše fizičko tijelo na početnom nivou vremena.

Naše više ja je izvan ovog vremena i zapravo je besmrtno. Njegova teorija nikada nije bila prihvaćena od strane glavne nauke.

Moguće je da nauka danas nije dovoljno napredna da u potpunosti objasni misteriju vremena.

Priča o klanu Shakya

U staroj Indiji, nakon što je kralj Virudhaka uzurpirao tron, odlučio je da uništi klan Shakya, dom Bude Šakjamunija.

Rečeno je da je Šakjamuni tri puta zaredom sjedio na putu kojim je njegova vojska morala ići da bi razuvjerio kralja Virudhaku.

Četvrtog puta, Šakjamuni ga nije zaustavio i Shakya klan je uništen.

Kada je jedan od Šakjamunijevih učenika, Mogalana, upitao Šakjamunija zašto se to dogodilo, Šakjamuni je objasnio da je davno kralj Virudhaka bio kraljevska riba u vodi, koju su jeli ljudi koji su živeli pored rijeke.

Njegovo meso je dijelilo 500 ljudi, koji su bili Shakya klan.

U to vrijeme, Shakyamuni je bio malo dijete koje nije jelo ribu, ali je iz radoznalosti jednom udarilo vodenu ribu tri puta po glavi.

Iz tog razloga je Šakjamuni zapravo imao glavobolju tri dana nakon što je postao Buda.

Nakon što se Virudhaka iz kraljevske ribe reinkarnirao u kralja Virudhaku, ciljao je na klan Shakya i potpuno ga zbrisao.

Što se tiče onoga što će se dogoditi kralju Virudhaki, Šakjamuni je predvidio da će sedam dana nakon masakra kralj Virudhaka i njegova vojska definitivno biti uništeni.

Naravno, sedam dana kasnije, kralj Virudhaka i njegova vojska stradali su u velikoj oluji.

Pa kako je Buda znao budućnost bez ikakvog pristupa naučnim studijama i teorijama?

Prema budistima, oni koji praktikuju kultivaciju i prosvetljenje imaju uvid u sudbinu i sposobni su da posmatraju prošlost, sadašnjost i budućnost.

U tom slučaju, da li je onda Buda bio najveći naučnik od svih?

Dakle, šta mislite o vremenu?

Foto naslovnice: Bruno sa Pixabay

Izvor: nspirement.com