Godine 1972, jedna francuska tvornica počela je uvoziti rijetku uransku rudu visoke kvalitete iz Okla u Gabonskoj Republici u Africi. Mnogi su uskoro počeli razmišljati o tome gdje su nabavili tako tešku stvar za proizvesti. Ispostavilo se da uran potiče sa mjesta koje bi trebalo izmijeniti istorijske knjige, ali čini se da je tiho sakriveno u arhivama prošlosti.
Otkriveno je da je mjesto porijekla rude služilo kao nuklearni reaktor ogromnih razmjera. Nevjerojatno je da je ovaj reaktor bio u funkciji prije 1,7 milijardi godina i radio je više od 500.000 godina.
Nuklearni reaktor i njegovo (ne)prirodno porijeklo
Ove nevjerojatne tvrdnje nisu bile olako izrečene, niti od strane bilo koga – to su zaključci nekih od najvećih umova na Zemlji.
Na primjer, dr. Glenn T. Seaborg, bivši direktor Američke komisije za atomsku energiju i dobitnik Nobelove nagrade za rad na sintezi teških elemenata, objasnio je novinarima zašto vjeruje da se ne radi o prirodnoj pojavi i da je ovaj reaktor napravila inteligentna vrsta.
Istaknuo je da bi uran mogao izgorjeti u nuklearnoj reakciji, potrebni su vrlo precizni uslovi: voda mora biti izuzetno čista, zapravo puno čišća nego što postoji u prirodi.
U-235: Izotop urana
Također je naglasio da je za ovu vrstu fisije potreban materijal U-235 – izotop koji se prirodno ne nalazi u uranijumu.
Osim toga, nekoliko stručnjaka iz oblasti inženjeringa reaktora također je iznijelo svoja svjedočanstva, tvrdeći da uran u Oklu nije mogao biti dovoljno bogat izotopom U-235 da bi reakcija nastala prirodnim putem, nego samo inteligentnim dizajnom.
Nova istraživanja samo potvrđuju ovu misteriju, dokazujući da je voda regulisala nuklearne reakcije u cikličkom uzorku sličnom onom koji se događa u gejzirima.
Alex Meshik i njegove kolege sa Univerziteta Washington u St. Louisu utvrdili su da je reaktor u Oklu, koji se sastoji od nekoliko odvojenih lokacija, radio u intervalima 30 minuta, zatim bi se isključivao na dva i pol sata prije nego što bi ponovno počeo sa radom.
Za vodu koja je prodirala u stijene, a zatim ponovo isparavala nakon što bi reakcija započela, vrijeme je bilo vrlo karakteristično.
Meshik je za novine rekao:
“Nakon što bi sva voda isparila, reakcija bi stala dok nova voda ne bi prodrla do reaktora. Ova aktivnost slična gejzirima također je spriječila nekontroliranu reakciju. Nevjerovatno je da sve nije eksplodiralo; umjesto toga, dolazilo je do efikasnog oslobađanja energije u kratkim impulsima tokom izuzetno dugog razdoblja.”
Nuklearno gorivo u Oklu bilo je uran, konkretno U-235, a trenutno ovaj izotop čini samo otprilike 0,7 posto urana koji se prirodno nalazi na Zemlji.
Posjetioci sa drugih planeta
Pitanje je ko bi mogao biti prisutan prije 1,7 milijardi godina ili, preciznije, ko bi mogao obogatiti uran i stvoriti nuklearnu energiju.
Da li je ljudska istorija na Zemlji zaista toliko stara? Čini se da prema brojnim nuklearnim stručnjacima i uvjerljivim dokazima koje prezentuju, to upravo jeste slučaj.
Mnogi ljudi pretpostavljaju da su teorije o drevnim astronautima ništa više od moderne pseudonauke koja nema značaj u stvarnosti.
Međutim, ideja o drevnim posjetiocima sa drugih planeta u udaljenim galaksijama postoji od samog početka ljudske istorije.
Iako se teorija nedvojbeno proširila posljednjih nekoliko desetljeća, gotovo svako drevno pleme i civilizacija na Zemlji, bez obzira na geografsku lokaciju, ima priču o posjetiocima sa drugih planeta.
Jedna posebno intrigantna priča dolazi od Dogona u Africi, jednog od najstarijih preživjelih plemena na Zemlji. Ne samo da imaju legendu o vanzemaljskim posjetiocima, već su zadržali specifične detalje o njihovom domaćem solarnom sistemu – detalje koje moderna civilizacija tada nije bila otkrila.
Poznatim kao Nomoi, Dogoni pričaju priču o divovskim reptilima koji su došli na Zemlju sa male sestrinske zvijezde Siriusa, zvijezde sa orbitom od 40 godina koju Dogoni i danas slave svakih 40 godina.
Ono što je izuzetno kod njihovih tvrdnji su detalji koje daju o sistemu Sirius i, zapravo, o domaćoj zvijezdi Nomoa, maloj zvijezdi koju su moderni teleskopi potvrdili tek nekoliko godina nakon prvog katalogiziranja tih informacija.
Inke, Maje, Asteci, Dogoni – gdje god pogledate u antici, neizbježno ćete se suočiti sa fantastičnim pričama o drevnim posjetiocima, čak i sa detaljnim znanjem o stvarima koje su toliko udaljene od nas da ne možemo potvrditi jesu li istinite.
Sa obzirom na toliko sličnih legendi širom svijeta o drevnim astronautima, sigurno je reći da je istina tamo negdje, u prostranstvima Univerzuma.
