U ovom trenutku svi smo okruženi bezbrojnim česticama. Mi smo napravljeni od čestica, a svijet oko nas je formiran od bezbroj sitnih čestica. U ovom svijetu subatomskih čestica istraživači pronalaze isto savršenstvo kao u svijetu velikih fenomena – Univerzumu.
Ali kako je moguće da ovaj svijet, naizgled haotičan, ima tako preciznu strukturu i poredak? Postoji li iza stvaranja našeg Univerzuma Božanska ruka koja sve vodi i usmjerava, pa i one najmanje stvari?
Harmonija i red umjesto haosa i slučajnosti
Do sada je nauka napravila ključnu grešku. Činilo se da je istorija Svemira, od njegovog rođenja u nasilnoj eksploziji do njegove tekuće ekspanzije, okarakterisana nasiljem, haosom i destrukcijom.
Ali, naučnici polako mijenjaju mišljenje. Promatrajući osnovne zakone prirode, oni u Kosmosu otkrivaju sve više reda i konstanti koje daju stabilan temelj za evoluciju Svemira u njegovoj cjelini i životu.
Teško je ostati ravnodušan nad ljepotom i savršenstvom Svemira.
U plesu Zemlje i Venere oko Sunca, istraživači su nedavno otkrili skriveni kod: dva nebeska tijela formiraju savršenu strukturu u obliku cvijeta.
Čini se da je sve u Kosmosu konstruisano da bude visoko funkcionalno i sa čudnom pažnjom na detalje i ljepotu.
Od skrivenih geometrijskih uzoraka do fantastičnog bogatstva raznolikosti, čini se da milijarde galaksija slijede tajni poredak.
Sve se savršeno uklapa; neshvatljive slučajnosti i najfinija preciznost stvaraju zvijezde i planete, a u našem slučaju život.
Nigdje se ovo savršenstvo ne može lakše prepoznati nego u ravnoteži matematičkih jednačina i fizičkih konstanti.
Da li postoji tvorac ovog Univerzuma ili je sve samo slučajnost?
Do sada su se brojni naučnici iz oblasti prirodnih nauka žestoko branili od koncepta postojanja Boga.
Decenijama se činilo da je lakše nastanak Svemira pripisati haosu ili slučajnosti, nego savršenoj kreaciji.
Savršenstvo fizike
Sve fizičke konstante koje kontrolišu ponašanje Univerzuma moraju biti fino podešene. Samo na taj način se sve isprepliće: diskovi prašine postaju sjajne zvijezde, planete plešu oko svojih sunaca, i samo tako se život mogao razviti na planeti poput Zemlje.
Da je postojalo i najmanje odstupanje u ovim parametrima, naša Zemlja vjerovatno nikada ne bi ni postojala.
Što više naučnici saznaju o uslovima u kojima se život može i mogao razvijati, to više shvataju da je ovo tako srećna slučajnost da je teško mogla proizaći iz čistog haosa.
Stepen preciznosti i finog podešavanja u odnosima četiri fundamentalne sile i svih drugih sila u Kosmosu je toliko savršen da mora biti kontrolisan od strane nekog izvora.
Koja je svrha Univerzuma?
Vjekovima su naučnici, filozofi i obični ljudi podjednako bili fascinirani pitanjem svrhe Kosmosa. Međutim, moramo imati na umu da su ranije civilizacije razmišljale o Svemiru na sasvim drugačiji način.
Nekada su ljudi mislili da je Zemlja ogromna, pa čak i da je to sve što postoji. U ovim idejama, Sunce i Mjesec nisu bili ništa drugo do male tačke koje su slale svjetlost na Zemlju.
Tokom vjekova, morali smo da shvatimo da smo naš svijet i mi sasvim mali. Međutim, ono što se u svim ovim epohama i pogledima na svijet nije nimalo promijenilo jeste pitanje o smislu ovog svijeta i smislu našeg postojanja.
Čak i pitanje o kreatoru koji bi mogao stajati iza svega.
Iz ovog pitanja su se razvile religije, ali i različite grane nauke, i svi odgovaraju na ovo pitanje na drugačiji način.
U svijetu klasične fizike, na Svemir se gleda kao čudesno izgrađen sat čiji mehanizmi slijede precizne zakone.
Ali čak i u ovom očiglednom redoslijedu, postoje misterije: Zašto fundamentalne sile i konstante tako precizno slijede pravila? Odakle potiču ta pravila i ko ih je stvorio?
Kvantna fizika, sa druge strane, vodi nas do granica izračunljivog i vidljivog. Uči nas da živimo u svijetu punom mogućnosti i da smo mi sami možda sukreatori ovog Univerzuma.
U svijetu najmanjih čestica još nas čekaju najveće nepoznanice, a možda će ovdje naučnici pronaći odgovore na pitanja odakle dolazi sve ono što možemo vidjeti u našem Svemiru.
Filozofija i metafizika, za razliku od prirodnih nauka, ne isključuju mogućnost o višem biću koje je dizajniralo Svemir. Neke škole mišljenja smatraju da je kreator vjerovatan ili čak uslov.
Drugi kažu da postoji čista, ali nematerijalna inteligencija koja stvara sve, a mi možemo biti neodvojivi dio te inteligencije.
Čak i u davna vremena, veliki učenjaci su razbijali glave nad ovim pitanjem.
Antički pogledi kreću se od platonske ideje uređenog kosmosa do epikurejske ideje o slučajnom Svemiru.
Religiozna koncepcija je riješila problem tako što je iza svih fenomena vidjela Boga stvoritelja ili, ovisno o religiji, nekoliko bogova kreatora.
Antropski principi
Možda ćemo odgovor pronaći u fascinantnom prostranstvu kosmologije. Javljaju se dva principa koji osvetljavaju fundamentalni odnos između našeg Univerzuma i postojanja inteligentnog života.
Slabi antropski princip nas podsjeća da mi nismo samo posmatrači Univerzuma, već njegov sastavni dio. U njemu se navodi da se svojstva Svemira mogu postaviti tako da omoguće naše postojanje.
Kvantna fizika kaže da materija postoji samo dok se posmatra. Posmatrači, u ovom slučaju, smo mi.
Ako spojimo slabi antropski princip sa gledištima kvantne fizike, čini se da je Svemir misteriozno usklađen s nama.
Kao da su kosmički gradivni blokovi poziv na sam život.
Ali, da li je ovo samo slučajnost ili ima mnogo više od toga?
Jaki antropski princip ide malo dalje: Svemir ne postoji samo slučajno, već može biti dizajniran da stvori inteligentni život, moguće sa svrhom ili planom.
Rani mislilac antropskih pogleda na svijet bio je Lawrence Joseph Henderson. 1913. godine otkrio je nevjerovatno savršenstvo u prirodi. Između ostalog, Henderson je istraživao fino podešavanje pomoću kojeg voda djeluje na ovoj Zemlji i čini život mogućim.
Gotovo da se čini da je voda stvorena samo za tu svrhu.
1961. godine, Robert Dickey je Hendersonove nalaze prenio na fino podešavanje fizičkih sila.
1970-ih godina, kosmolozi Brandon Carter i John D. Barrow prvi su formulisali dva antropska principa. Ideje ovih mislilaca i istraživača od tada su izazvale lavinu rasprava i kontroverzi koje se nastavljaju do danas.
Na kraju, iako čak ni ovi principi ne mogu sa sigurnošću reći da li smo slučajni proizvodi naizgled beskrajnog lanca kosmičkih događaja ili stvaranja svjesne moći, oni dodaju zanimljivu dimenziju konvencionalnom naučnom razmišljanju o značenju i svrsi Univerzuma.
Da li odgovor leži u početku?
Početkom 1920-ih, George Lemaître, sveštenik i prirodnjak, došao je na ideju da se odgovor o tvorcu i značenju Svemira najvjerovatnije može pronaći na početku.
Otkrićem širenja galaksija, Lemaître je došao do teorije Velikog praska. Njegova otkrića su smatrana revolucionarnim, ali na kraju ni ona nisu dala odgovor na pitanje šta je bio uzrok ili inicijator nastanka Svemira.
Ostalo je otvoreno pitanje da li je Svemir nastao inteligentnim stvaranjem ili je Veliki prasak samo proizvod fizičkih procesa.
Teorija je čak pokrenula mnogo više pitanja nego što je dala odgovora: Šta je bilo prije Velikog praska? Da li je postojao još jedan Univerzum prije našeg ili nije bilo ničega? Šta je bilo u prostoru prije Velikog praska u koji se danas širi naš Svemir?
Istraživači se nadaju da će pronaći odgovore kroz otkriće kosmičkog pozadinskog zračenja. Radijacija je navodno ostatak Velikog praska i vjeruje se da dokazuje širenje Svemira. Međutim, sada postoje razumne sumnje u vezi sa ovim zapažanjima.
Najnovija otkrića James Webb teleskopa čak dozvoljavaju zaključke da Veliki prasak nikada nije postojao. U pozadinskom zračenju, istraživači su sada pronašli signale koji su daleko stariji od Velikog praska, a pojavili su se čak i nagoveštaji postojanja drugih Univerzuma ili dimenzija.
Da li matematika dokazuje postojanje Boga?
Tokom 1950-ih, njemački fizičar Burkard Heim radio je na matematičkoj strukturi koja bi predstavljala ujedinjenje fundamentalnih sila. Rezultat je bio model od 12 dimenzija.
U Heimovom modelu četiri dimenzije su rezervisane za prostor i vrijeme, a osam daljih dimenzija predstavlja do sada nepoznata područja naše stvarnosti.
Najgornje dimenzije su nešto poput Boga i, za nas ljude, naukom nedostižno.
Međutim, Heimova teorija nikada nije bila priznata od strane zvanične nauke. Pretpostavka o osam nepoznatih dimenzija očigledno pruža još više nelagode za većinu naučnika, od pretpostavke da je Kosmos zasnovan na haosu i slučajnostima.
A šta vi mislite? Koji od ovih odgovora ili pristupa je najbliži istini?
