Avi Loeb: 3I/ATLAS možda isporučuje vanzemaljske sonde Jupiteru

U svijetu moderne astronomije rijetko šta izaziva toliku podjelu mišljenja kao priroda objekata koji u naš Sunčev sistem dolaze iz međuzvjezdanog prostora.

Taman kada se činilo da se naučna prašina slegla nakon NASA-ine potvrde da je objekt 3I/ATLAS tek još jedna kometa koja prolazi kroz naše susjedstvo, profesor s Harvarda, Avi Loeb, ponovo je uzburkao javnost.

Poznat po svojoj upornosti u traženju tehnoloških potpisa vanzemaljskih civilizacija, Loeb sada tvrdi da ovaj objekt pokazuje “sumnjiv interes” za najveću planetu našeg sistema – Jupiter.

Matematika susreta

Srž Loebove nove teorije leži u orbitalnoj mehanici, a ne samo u vizualnoj opservaciji. Prema njegovim proračunima, putanja 3I/ATLAS-a nije nasumična.

Objekt se kreće putanjom koja ga vodi direktno prema onome što astronomi nazivaju Hillov radijus (ili Hillova sfera) Jupitera.

Hillov radijus predstavlja nevidljivu granicu unutar koje gravitacijski utjecaj određenog nebeskog tijela (u ovom slučaju Jupitera) nadjačava gravitacijsku silu zvijezde oko koje kruži (Sunca).

To je, pojednostavljeno rečeno, Jupiterovo “dvorište”.

Loeb ističe da je prethodno uočeno “negravitacijsko ubrzanje” objekta – pojava gdje se objekt kreće brže ili drugačije nego što bi to sama gravitacija nalagala – usmjerilo 3I/ATLAS na savršen kurs za ulazak u ovu zonu oko 16. marta 2026. godine.

Statistika protiv slučajnosti

Za skeptike, ovo je samo kamen koji leti kroz svemir. Međutim, Loeb se poziva na statistiku.

U svom najnovijem zapisu, on tvrdi da je vjerovatnoća da jedan nasumični međuzvjezdani objekt slučajno pogodi baš ovu specifičnu gravitacijsku zonu Jupitera izuzetno mala – otprilike 1 naspram 26.000.

Zašto je ovo bitno? Ako pretpostavimo da je 3I/ATLAS vještački objekt, a ne kometa, ulazak u Hillovu sferu Jupitera bio bi idealan taktički potez.

To je savršena pozicija za letjelicu koja želi iskoristiti gravitaciju planete za manevrisanje ili, što je još intrigantnije, za postavljanje manjih sondi u orbitu.

Hipoteza o “matičnom brodu”

Ovdje priča prelazi iz domene astrofizike u domenu spekulativne naučne fantastike koja Loeba čini medijskom zvijezdom.

Njegov argument glasi: ako napredna civilizacija šalje istraživačku letjelicu u novi zvjezdani sistem, logično je da bi željeli istražiti najveće planete ili ih iskoristiti kao gravitacijska sidra.

Loeb sugeriše da bi ulazak u Jupiterovu orbitu mogao biti trenutak kada bi ovaj objekt, ako je tehnološke prirode, mogao “otpustiti” flotu manjih sondi.

Takav scenario bi objasnio potrebu za preciznom navigacijom prema Hillovom radijusu. Prema ovom viđenju, Jupiter ne bi bio samo usputna stanica, već primarna meta ili baza za posmatranje ostatka Sunčevog sistema.

Između nauke i želje

Ipak, važno je naglasiti da je ovo manjinsko mišljenje. Većina astronomske zajednice, uključujući stručnjake iz NASA-e, drži se principa Ockhamove britve – najjednostavnije rješenje je obično i tačno.

Negravitacijsko ubrzanje kod kometa je česta pojava, uzrokovana isparavanjem plinova dok se led na površini zagrijava na Suncu.

To djeluje kao prirodni raketni pogon koji mijenja putanju, bez potrebe za vanzemaljskim pilotima.

Kritičari upozoravaju da Loeb možda pati od “potvrdne pristranosti”, tumačeći svaku anomaliju kao dokaz inteligentnog dizajna, dok zanemaruje dosadna, ali vjerovatnija prirodna objašnjenja.

Možda vas zanima: NLO u obliku trokuta snimljen iznad hrvatskog grada

Ideja da će mala kometa odjednom početi izbacivati sonde u martu 2026. godine mnogima zvuči kao scenario za film, a ne kao ozbiljna naučna prognoza.