Dan kada su vanzemaljci onesposobili nuklearne projektile

Kapetan Eric Carlson je tog četvrtka ujutro, 16. marta 1967. godine, sjedio duboko ispod prerije centralne Montane, u podzemnom komandnom centru vazduhoplovne baze Malmstrom, i slušao redovni izvještaj o stanju flote.

Poručnik Walter Figel mu je čitao pokazatelje sa komandne ploče kada je odjeknula sirena za uzbunu.

Jedan od deset nuklearnih projektila kojima je posada Echo Flighta rukovala te noći upravo je ispao iz stanja pripravnosti, bez ijednog signala kvara koji bi to najavio.

Trideset sekundi kasnije ispao je i drugi projektil. Zatim treći, četvrti, peti – redom, dok cijela flota od deset interkontinentalnih balističkih projektila nije prešla u stanje "No-Go", neupotrebljivo za lansiranje.

Prema kasnije deklasifikovanoj istoriji 341. krila za strateške projektile, sve se to odigralo u roku od desetak sekundi, bez ikakvog razloga vidljivog na komandnim panelima.

Te iste noći, sigurnosne patrole i ekipe za održavanje već su nekoliko puta javljale da iznad jedne od lansirnih lokacija tiho lebdi svijetleći objekat.

Figel im isprva nije povjerovao. Kada je nekoliko minuta kasnije čitava flota projektila utihnula, ta prijava više nije zvučala kao šala.

Malmstrom je te godine bio okosnica američkog nuklearnog odvraćanja, jedna od ključnih tačaka u mreži Minuteman projektila raspoređenih po prostranstvima Montane.

Bila je to godina zaoštrene trke u naoružanju, kada je i najmanja neobjašnjena anomalija na strateškom oružju odmah dobijala oznaku hitnosti na najvišem nivou komande.

Jutro kad je deset projektila utihnulo

Komandni centar Echo Flighta nalazio se dvadesetak kilometara sjeverno od gradića Lewistown, u podzemnoj kapsuli poznatoj kao Launch Control Center.

Ekipe za održavanje i sigurnosne patrole te noći su kampovale na dvije lansirne lokacije, gdje su prethodnog dana obavljale radove.

Figel je, uznemiren što ga teren nije obavijestio o planiranim aktivnostima, nazvao jednu od lokacija da provjeri šta se dešava.

Stražar mu je odgovorio da tog jutra nije rađeno ništa i da neidentifikovani leteći objekat lebdi iznad postrojenja.

Nekoliko trenutaka kasnije, projektili su počeli padati u neispravno stanje jedan za drugim, i cijela flota je bila van pogona za manje od minute.

Dva sigurnosna tima poslana su na lokacije gdje su boravile ekipe za održavanje, i oba su, nezavisno jedno od drugog, prijavila veliki svijetleći objekat kako lebdi iznad postrojenja.

Provjera je pokazala da napajanje nije bilo prekinuto. Kvar je pogodio isključivo sisteme za navođenje i kontrolu svakog pojedinačnog projektila, bez ikakvog objašnjenja zašto su se ugasili gotovo istovremeno.

Kapetan Don Crawford je sa svojom posadom preuzeo smjenu kasnije tog jutra i zatekao Carlsona i Figela još uvijek vidno potresene.

Ekipe za održavanje su, prema Crawfordovom sjećanju, radile cijeli dan i duboko u noć da bi projektile vratile u stanje pripravnosti.

"Sve je krenulo naopako", prisjeća se jedan bivši operater projektila tog jutra.

Priča sa Oscar Flighta

Dvadesetak kilometara jugoistočno, u komandnom centru Oscar Flighta kod mjesta Roy, te je iste noći dežurao poručnik Robert Salas, zamjenik komandanta posade.

Salas u objavljenom svjedočenju, koje je zajedno sa istraživačem Jimom Klotzom iznio javnosti krajem devedesetih, tvrdi da je incident na njegovoj lokaciji uslijedio isto jutro kad i incident na Echo Flightu.

Kasnija nezavisna provjera novinskih arhiva i vojne dokumentacije smješta Salasovo iskustvo osam dana kasnije, 24. marta – razlika koja do danas ostaje neriješena čak i unutar same priče o incidentu.

Prema Salasovom svjedočenju, vojnik na dužnosti iznad zemlje prvi je primijetio svjetlo koje se kreće cik-cak po nebu, a potom i drugo, veće i bliže.

Sigurnosni podoficir ga je pozvao da to provjeri, a zatim je nazvao Salasa u podzemnu kapsulu. Salas priznaje da prvi poziv nije shvatio ozbiljno i da mu je zvučao kao šala.

Možda vas zanima: Prvi kontakt sa vanzemaljcima bi mogao rezultirati kolonizacijom i genocidom

Nekoliko minuta kasnije, isti čovjek je ponovo nazvao, ovog puta uplašen, javljajući da objekat lebdi tačno iznad prednje kapije i da sjaji crveno.

Salas je stražarima naredio da osiguraju lokaciju dok on pozove Zapovjedni punkt. Prije nego što je uspio dovršiti poziv, u kapsuli su se jedno za drugim upalila svjetla uzbune – za nekoliko sekundi, između šest i osam projektila palo je u neispravno stanje.

Sigurnosni stražar mu je kasnije potvrdio da je objekat imao oblik tanjira i da je nečujno lebdio pored kapije.

Patrola poslana da provjeri ostale lokacije prijavila je da je vidjela još jedan takav objekat, a odmah zatim izgubila radio-vezu sa bazom.

Kada je Salasovu posadu ujutro zamijenila redovna smjena, projektili prema njegovim riječima još uvijek nisu bili vraćeni u pogon.

Istraga bez odgovora

Nakon incidenta na Echo Flightu, kompanija Boeing je pokrenula opsežnu istragu, uključujući terenska i laboratorijska ispitivanja u svojoj fabrici u Seattleu.

Vodio ju je inženjer Robert Kaminski, a njegov zaključak – potvrđen deklasifikovanim dokumentima Strateškog krila za balističke projektile – bio je da ne postoji nijedan tehnički nalaz koji bi objasnio kako je deset projektila istovremeno ispalo iz pogona.

Jedini način na koji je Kaminskijev tim uspio ponoviti kvar bio je ubacivanjem desetovoltnog impulsa direktno u logičko kolo sistema.

Taj postupak, koji je osmislio inženjer Robert Rigert, ponavljao je efekat gašenja u otprilike osam od deset pokušaja.

Izvor takvog impulsa u stvarnim uslovima na terenu ostao je neobjašnjen, jer je oprema projektila bila posebno zaštićena upravo od takvih vanjskih smetnji.

Drugi članovi tima provjerili su i isključili munje i probleme u komercijalnoj električnoj mreži kao mogući uzrok.

Inženjer William Dutton je nakon detaljne analize prekida napajanja zaključio da u tom području nisu pronađene nikakve nepravilnosti.

Nijedna vojna ili civilna agencija uključena u istragu nije ponudila alternativno objašnjenje.

Možda vas zanima: Dropa kamenje: 12.000 godina stara misterija sa Tibeta

Naknadno deklasifikovan strogo povjerljiv dokument Ratnog vazduhoplovstva iz 1969. godine, koji je sažimao tehničke probleme sa balističkim projektilima tog perioda, opisao je uzrok kao električni šumni impuls sličan elektromagnetnom pulsu kakav proizvodi nuklearna eksplozija.

Tehnologija tog doba je, međutim, zahtijevala glomaznu i tešku opremu da bi se proizveo EMP dovoljne jačine za prodor u zaštićeni sistem, a takve opreme, prema svemu što je poznato, nije bilo u blizini Echo Flighta te noći.

Testiranja su se protezala mjesecima nakon incidenta, a u njih su, osim Boeinga, bile uključene i druge vojne aktivnosti i inženjerske firme.

Uprkos tom obimu posla, nijedan tim nije uspio pronaći ono što bi se moglo nazvati pozitivnim, ponovljivim uzrokom – dokumentovanim kvarom koji bi objasnio zašto je deset nezavisnih sistema navođenja otkazalo u roku od nekoliko sekundi.

Izvor stvarnog impulsa koji je prekinuo rad projektila ostao je, prema riječima samih istražitelja, misterija do današnjeg dana.

Objekti viđeni prije i poslije incidenta

Sedmicama prije nego što je Echo Flight prvi put utihnuo, stanovnici okoline već su prijavljivali neobične prizore na nebu.

Prema izvještajima lista Great Falls Tribune, Louis DeLeon je 8. februara 1967. godine, vozeći se istočno od gradića Chester, vidio dva objekta koja nisu ličila na avione i sjajila su narandžasto-crvenom bojom.

Nedugo zatim, desetak kilometara dalje, Jake Walkman je iz svog dvorišta posmatrao objekat u obliku letećeg tanjira, a sljedeće večeri je nadzornik željeznice George Kawanishi iznad stanice u istom gradiću uočio sjajnu kuglu svjetlosti.

Slična viđenja nastavila su se i nakon incidenata sa projektilima.

Prema riječima kasnijeg pukovnika Dona Crawforda, dvočlana sigurnosna ekipa je jedne noći, obavljajući rutinsku provjeru lansirnih postrojenja sjeverno od Lewistowna, naglo zaustavila vozilo kada se veliki svijetleći objekat pojavio nekoliko stotina metara ispred njih, nečujno lebdeći iznad jednog od silosa.

Vojnik je putem radija pozvao Crawforda, tada dežurnog oficira, i opisao mu prizor koji ga je toliko potresao da mu se u glasu čuo strah.

Kada je Crawford incident prijavio Zapovjednom punktu, dežurni oficir je odbio da ga uopšte zavede u evidenciju, rekavši mu da takvi izvještaji više nisu u upotrebi.

Crawford je stražaru dao dozvolu da otvori vatru ako objekat pokaže znakove agresije, na šta je vojnik odgovorio da ne vjeruje da bi to imalo ikakvog smisla. Nekoliko sekundi kasnije, objekat se nečujno udaljio.

Možda vas zanima: Skrivene dimenzije ili teorija "nevidljivih vanzemaljaca"

Nesuglasice i datumi koji se ne poklapaju

Zvanični stav Ratnog vazduhoplovstva decenijama je glasio da nijedan prijavljeni incident sa NLO-ima nikada nije ugrozio nacionalnu sigurnost.

Deklasifikovana historija 341. krila to potkrepljuje jednom rečenicom – da su glasine o NLO-ima oko Echo Flighta bile opovrgnute.

Ta provjera je, međutim, izvršena na obližnjoj lokaciji zvanoj November Flight, a ne na samim postrojenjima Echo Flighta gdje su svjedoci prijavili viđenja, što zagovornici teze o NLO-ima ističu kao ključni propust te iste istrage.

Skeptici sa svoje strane osporavaju Salasovu vremensku liniju.

Istraživač Brian Dunning tvrdi da se njegovo sjećanje ne poklapa sa zapisnicima 341. krila i da je izvještaj o NLO-u iz obližnjeg grada, udaljenog pedesetak kilometara, stigao osam dana nakon kvara na Echo Flightu, što po njemu ne ostavlja razlog da se ta dva događaja povezuju.

Pisac Robert Sheaffer ide korak dalje, tvrdeći da je objekat koji su vojnici vidjeli te noći najvjerovatnije bila planeta Mars.

Ni sami skeptici, ipak, ne dovode u pitanje Salasovo poštenje. Kada su ga 2008. godine na CNN-u pitali vjeruje li da Salas laže, psiholog Michael Shermer je odgovorio da ljudi nisu uvijek pouzdani posmatrači i da pogrešno tumačenje ne znači da neko svjesno govori neistinu.

Pentagonovo novo objašnjenje

Pola vijeka nakon incidenta, američko Ministarstvo odbrane je pokušalo ponuditi konačan odgovor.

U februaru 2024. godine, novoformirana Kancelarija za rješavanje svih anomalija (AARO) — o kojoj je David Grusch svjedočio pred Kongresom — objavila je opsežan izvještaj o istoriji vladinog bavljenja neidentifikovanim fenomenima, u kojem je slučaj Malmstroma naveden među neriješenim nuklearnim incidentima koji zaslužuju dalju istragu.

Prema pregledu dostupnih izvora i navoda, list Wall Street Journal je u junu 2025. godine izvijestio, pozivajući se na nesluženo istraživanje AARO-a i izjave bivšeg direktora te kancelarije Seana Kirkpatricka, da je stvarni uzrok gašenja projektila bio tajni test otpornosti lansirnih postrojenja na elektromagnetni puls – vježba osmišljena da provjeri koliko su sistemi ranjivi na takav napad, čije je postojanje decenijama ostalo van dometa javnosti.

Ta verzija događaja naišla je na oštre kritike, i to ne samo od pristalica teorije o NLO-ima — slično kao i američka nuklearna testiranja koja su, prema nekim tvrdnjama, bila tajni pokušaj obaranja NLO-a.

Kritičari upozoravaju da je efekat pravog elektromagnetnog pulsa po pravilu nepovratan i da uništava elektroniku umjesto da je privremeno onesposobi.

Projektili na Echo Flightu su, međutim, vraćeni u funkciju za manje od jednog dana, što se prema tim kritikama ne poklapa sa ponašanjem stvarnog EMP-a takve jačine.

Malmstrom pritom nije usamljen slučaj u AARO-vom pregledu.

Kancelarija je, prema istom izvještaju, intervjuisala petoro bivših pripadnika Ratnog vazduhoplovstva koji su između 1966. i 1977. služili na projektilnim postrojenjima u Montani, Južnoj Dakoti, Kaliforniji i Sjevernoj Dakoti.

Neki od njih su, nezavisno jedni od drugih, opisali slične prijave neidentifikovanih objekata i istovremene prekide u radu projektila, što je AARO ocijenila kao dio šireg, još uvijek neriješenog obrasca, a ne kao izolovan incident vezan isključivo za Echo i Oscar Flight.

Drugi tom AARO-vog izvještaja, koji bi prema najavama trebalo da sadrži detaljniju analizu ovog i sličnih slučajeva, do danas nije javno objavljen.

Šta je sigurno, a šta nije

Carlson, Figel, Salas i njihove kolege su, prema vlastitim riječima, neposredno nakon incidenata potpisali izjave o povjerljivosti i o događaju nisu smjeli javno govoriti gotovo tri decenije.

Kada su sredinom devedesetih konačno progovorili, motiv nije bila senzacija, već potreba da neko – istraživač, novinar ili sam Pentagon – ponudi objašnjenje koje bi se poklapalo sa onim što su vlastitim očima vidjeli na komandnim panelima i iznad silosa. To objašnjenje, gotovo šezdeset godina kasnije, i dalje stiže u dijelovima i sa protivrječnostima.

Van spora ostaje da su se nuklearni projektili u Montani te martovske noći doista ugasili, da to potvrđuju deklasifikovani vojni dokumenti, i da tokom mjeseci istrage nijedan inženjer nije pronašao tehnički kvar koji bi to u potpunosti objasnio.

Nesporno je i da je više vojnog i civilnog osoblja, nezavisno jedno od drugog, te iste sedmice prijavilo neidentifikovane svijetleće objekte u neposrednoj blizini postrojenja.

Otvoreno ostaje sve ostalo – da li su ta dva niza događaja uopšte uzročno povezana, da li je Salasovo sjećanje o tačnom datumu ispravno, i da li Pentagonovo objašnjenje o tajnom EMP testu zaista drži vodu ili je samo posljednja u nizu verzija koje ne uspijevaju objasniti zašto su se projektili tako brzo oporavili.

Deset projektila u Montani je 1967. godine zaista prestalo raditi. Zašto se to dogodilo, pola vijeka kasnije i dalje zavisi od toga koga se pita.

IZVORI

• Report on the Historical Record of U.S. Government Involvement with Unidentified Anomalous Phenomena, Volume I — All-domain Anomaly Resolution Office (AARO), Ministarstvo odbrane SAD-a, februar 2024. – https://www.aaro.mil/Portals/136/PDFs/AARO_Historical_Record_Report_Vol_1_2024.pdf
• Malmstrom AFB Missile/UFO Incident, March 1967 — Robert Salas i Jim Klotz, CUFON – https://www.cufon.org/cufon/malmstrom/malm1.htm
• Malmstrom UFO incident — Wikipedia (pregled izvora i navoda o incidentu) – https://en.wikipedia.org/wiki/Malmstrom_UFO_incident
• The Pentagon Disinformation That Fueled America's UFO Mythology — Joel Schectman i Aruna Viswanatha, The Wall Street Journal, 6. juni 2025. (naslov naveden radi samostalne pretrage; stranica je zaštićena pretplatom pa link nije uključen)