Paraliza sna — budni ste, ali niste sami
Oči su otvorene. Soba izgleda potpuno normalno – isti krevet, isti ormar, ista pukotina svjetlosti ispod vrata. Ali tijelo ne odgovara ni na jednu komandu mozga: prst se ne pomjera, glava se ne okreće, glas ne izlazi.
Svijest se vratila, ali mišići ostaju zaključani u dubokom snu – stanje koje ljekari nazivaju paralizom sna.
Prema jednom od najopsežnijih pregleda dosadašnjih istraživanja, ovo iskustvo bar jednom u životu doživi oko osam posto ljudi u općoj populaciji.
Kod studenata taj broj raste na gotovo trećinu.
Otprilike tri četvrtine tih ljudi, uz nepokretnost, doživi i neki oblik halucinacije – najčešće osjećaj da u sobi nisu sami.
Upravo je taj osjećaj prisustva vjekovima uvjeravao ljude da ih je, dok su ležali nepomični, nešto posjetilo iz tame.
Zapisi o takvim noćima postoje u gotovo svakoj civilizaciji čije je pismo sačuvano do danas.
Od Mesopotamije do Njufaundlenda
Neki od najstarijih zapisa koji se danas dovode u vezu s ovakvim iskustvima potječu iz drevne Mesopotamije, otprilike 2400. godine prije nove ere, gdje se noćni napad pripisivao demonki po imenu Lilitu – iako sama veza, priznaju istoričari, nije posve nesporna.
Iz tog vjerovanja kasnije su se razvili likovi inkubusa i sukubusa.
Riječ je o demonima koji su, prema srednjovjekovnom evropskom predanju, sjedali na grudi usnulih žrtava i otimali im dah.
Sam naziv "nightmare" u engleskom jeziku vjerovatno dijeli korijen s tom tradicijom, mada lingvisti o tačnom porijeklu i dalje raspravljaju: staroengleski naziv "mare" označavao je žensko biće, srodno nordijskoj "mari", za koje se vjerovalo da se spušta na grudi spavača.
U slovenskoj i skandinavskoj tradiciji, izvor takvih napada zvao se Mora ili Mara.
Ime je do danas ostalo u našem jeziku, u samoj riječi "mora" kojom označavamo ružan san.
Na Njufaundlendu se isto iskustvo pripisivalo takozvanoj "Old Hag", staroj vještici koja se penje uz nogu kreveta i sjeda žrtvi na prsa.
U Japanu se naziva kanashibari, izraz koji doslovno znači "vezan metalom", a folklor ga dugo povezuje s budističkim monasima koji navodno mogu magijom oduzeti pokretljivost.
Slična bića postoje i u Brazilu, gdje se zove Pisadeira, i u italijanskoj pokrajini Abruzzo, pod imenom Pandafeche.
Iza dijela ovih priča stajala je i sasvim zemaljska opasnost.
U Britaniji izraz "hagging" za ovo iskustvo seže unazad do doba lova na vještice, kada se vjerovalo da upravo vještice noću "jašu" i paraliziraju susjede.
Isto vjerovanje objašnjava i konja u samom nazivu "nightmare": žrtve su ujutro navodno nalazile konje oznojene i iscrpljene, kao dokaz da ih je noćno biće jahalo umjesto životinje.
Prvi poznati klinički opis pojave zabilježio je holandski ljekar Isbrand van Diemerbroeck 1664. godine, opisujući pacijenticu koja je osjetila napad "inkubusa".
Njegov izvještaj označava prekretnicu – trenutak kada je iskustvo počelo prelaziti iz domena duhovnog u domen medicinskog.
Ipak, proći će još tri vijeka prije nego što nauka ponudi puno objašnjenje.
Slikar Henry Fuseli je 1781. godine taj prizor pretočio u platno naslovljeno "Noćna mora".
Žena zabačene glave leži u dubokom snu dok joj demonsko, majmunoliko stvorenje sjedi na grudima.
Iz sjene iza zavjese proviruje i konjska glava – vizuelna igra na englesku etimologiju riječi "nightmare".
Kada je 1782. godine prvi put izložena u Kraljevskoj akademiji u Londonu, slika je izazvala zgražanje pomiješano sa fascinacijom i postala Fuselijev prvi komercijalni uspjeh.
Danas je izložena u Institutu umjetnosti u Detroitu, a njena gravura je, prema podacima muzeja, decenijama kasnije visila u bečkom stanu Sigmunda Frojda.
Mozak koji se budi prije tijela
Objašnjenje je stiglo tek u drugoj polovini 20. vijeka, s razvojem istraživanja sna.
Tokom REM faze, kada su snovi najživlji, mozak namjerno paralizira veći dio tijela, a taj mehanizam ima jasnu evolucijsku svrhu: sprječava tijelo da fizički odigra ono što se dešava u snu.
Signali iz moždanog debla, tačnije iz predjela pontinog tegmentuma, oslobađaju neurotransmitere GABA i glicin.
Oni privremeno hiperpolarizuju i "isključuju" motorne neurone, sprječavajući ruke i noge da se pokrenu.
U proces su uključeni najmanje GABA-B i GABA-A/glicinski receptori, dio šireg spleta neuronskih puteva koji zajedno gase tonus u skeletnim mišićima od vrata naniže, dok oči i disanje ostaju pod kontrolom.
Paraliza sna nastaje kada taj sistem pogriješi u tajmingu.
Svijest se vrati prije nego što moždano deblo stigne ugasiti signal paralize, pa osoba ostaje budna, zarobljena u tijelu koje još uvijek spava.
Naučnici ovakvo stanje nazivaju disocijacijom između REM faze i budnog stanja – hibridnim stanjem u kojem mozak istovremeno pokazuje osobine i sna i jave.
Elektroencefalografski zapisi epizoda idu tome u prilog: umjesto glatkog prelaska iz jednog stanja u drugo, uređaj često bilježi miješavinu alfa talasa karakterističnih za budnost i obrazaca tipičnih za REM fazu, iako nalazi nisu posve jednoznačni.
Do toga može doći i na početku i na kraju noći, dok osoba tone u san ili dok se budi, a mehanizam je u oba slučaja isti.
Razlika je samo u tome u kojem trenutku dolazi do prekida u komunikaciji između svjesnog uma i tijela.
Rizik raste s neredovnim ritmom spavanja, nedostatkom sna, spavanjem na leđima i stresom.
Paraliza sna je posebno česta kod osoba sa narkolepsijom, poremećajem kod kojeg granice između faza sna gotovo nestaju, kao i kod ljudi koji pate od posttraumatskog stresnog poremećaja.
Sama epizoda gotovo nikad ne traje duže od nekoliko minuta, a završava se čim tijelo dovrši prijelaz u potpuno budno stanje.
Učestalost pritom nije ista u svim grupama.
Studenti azijskog porijekla i psihijatrijski pacijenti afričkog porijekla prijavljuju paralizu sna i do pet puta češće od opšteg prosjeka.
Zašto je to tako, nauka za sada pouzdano ne zna.
Trag možda vodi ka genetici ili razlikama u izloženosti stresu, a možda i ka tome koliko je u datoj kulturi uobičajeno da se ovakvo iskustvo uopšte prijavi.
Paraliza sna je, uz iznenadnu dnevnu pospanost, katapleksiju i halucinacije pri usnivanju, jedan od četiri klasična simptoma narkolepsije, zbog čega doktori kod čestih epizoda provjeravaju i taj poremećaj.
Kod osoba kojima se napadi ponavljaju, savremeni pristup uglavnom podrazumijeva popravljanje higijene sna, uspostavljanje redovnog rasporeda odlaska na spavanje i, u težim slučajevima, kognitivno-bihevioralnu terapiju.
Za većinu ljudi je, međutim, dovoljno samo saznanje da je iskustvo bezopasno.
Strah od ponovnog napada, pokazuju istraživanja, sam po sebi otežava san i tako povećava vjerovatnoću da se paraliza ponovi.
Uljez, demon i osjećaj lebdenja
Kasnih 1990-ih i početkom 2000-ih, kanadski psiholog J. Allan Cheyne je analizirao hiljade prijavljenih epizoda.
Pokazao je da halucinacije tokom paralize sna nisu haotične, nego se grupišu u tri prepoznatljiva obrasca, koji su podjednako prisutni u opisima starim vjekovima i onima prikupljenim putem internetskih upitnika.
Prvi, nazvan "Uljez", obuhvata osjećaj prisustva i vizuelne ili slušne senzacije straha, a nastaje u stanju pojačane budnosti u predjelu srednjeg mozga.
Drugi obrazac, "Inkubus", uključuje pritisak na grudima i osjećaj gušenja, posljedicu toga što paralizovani mišići grudnog koša mijenjaju način na koji mozak percipira disanje.
Treći, vestibularno-motorni obrazac, izaziva osjećaj lebdenja ili napuštanja tijela, a žene ga, prema istim podacima, prijavljuju nešto češće od muškaraca.
Kasnija istraživanja pokazala su da je osjećaj prisustva zapravo centralni dio iskustva iz kojeg se granaju ostale senzacije.
Kao da mozak prvo registruje prijetnju, a tek onda popunjava detalje o tome šta je prijeti.
Strah je, prema tim istim podacima, prisutan u više od 80 posto epizoda, često ocijenjen najvišom mogućom ocjenom intenziteta.
U jednoj studiji poljskih studenata, više od tri četvrtine ispitanika prijavilo je ubrzan rad srca tokom epizode, skoro polovina strah od smrti, a više od trećine i vizualne halucinacije.
Ovakve reakcije nisu preuveličavanje: tijelo tokom epizode zaista prolazi kroz mjerljivu fiziološku uzbunu.
Neurolog Baland Jalal sa Harvarda otišao je korak dalje, ali oprezno.
Njegova hipoteza, još uvijek nepotvrđena, glasi da bi poremećaj u mreži zrcalnih neurona mogao doprinijeti osjećaju "uljeza" – da mozak vlastitu unutrašnju aktivnost pogrešno pripisuje nekom drugom u prostoriji.
Ako se pokaže tačnom, ovakva ideja bi mogla objasniti zašto je "prisustvo" u sobi gotovo univerzalan dio iskustva, bez obzira na to ko ga doživljava i gdje živi.
Ista mora, drugačije ime
Sama vjera u uzrok ipak zavisi od sredine u kojoj osoba odrasta.
Istraživanje koje je Jalal proveo u Egiptu i Danskoj pokazalo je da ispitanici iz Egipta znatno češće paralizu sna tumače natprirodnim uzrocima nego ispitanici iz Danske, gdje prevladavaju sekularna i medicinska objašnjenja.
Isti obrazac se ponavlja i u modernom dobu, samo s novim likovima.
Psiholozi sa Harvarda Richard McNally i Susan Clancy proučavali su 2005. godine osobe uvjerene da su ih oteli vanzemaljci.
Utvrdili su da njihova sjećanja u velikoj mjeri odgovaraju klasičnoj slici paralize sna: nepokretnost, treperava svjetla, zujanje, ponekad i osjećaj lebdenja.
Umjesto vještice ili duha predaka, generaciji odrasloj uz naučnu fantastiku i televizijske priče o NLO-ima jednostavno je bila dostupnija jedna druga figura.
Najuvjerljiviji dokaz da samo iskustvo ne zavisi od kulture ponudio je folklorista David Hufford.
Između 1971. i 1982. godine proveo je deceniju terenskog istraživanja na Njufaundlendu, a rezultat je knjiga The Terror That Comes in the Night, jedna od najcitiranijih studija o ovoj temi.
U njoj procjenjuje da otprilike 15 posto ljudi doživi ovakav napad barem jednom u životu.
Hufford je pritom napravio metodološki zaokret koji je njegovu knjigu učinio uticajnom i van folkloristike: umjesto da iskustva ispitanika odmah svrsta pod praznovjerje, tretirao ih je kao pouzdane opise stvarnog doživljaja.
Pitanje uzroka je time ostalo otvoreno za nauku, umjesto da bude unaprijed odbačeno kao mašta.
Hufforda nije zanimalo samo koliko je ljudi doživjelo iskustvo, nego i odakle dolaze detalji koje opisuju.
Testirao je hipotezu kulturnog porijekla – ideju da ljudi "vide" baš vješticu na grudima zato što su prethodno čuli lokalne priče o "Old Hag".
Zato je potražio ispitanike koji za tu tradiciju nikada nisu čuli, uključujući ljude van Njufaundlenda.
Ti ispitanici su, bez ikakvog prethodnog znanja o predanju, opisivali identičan niz senzacija: pritisak na grudima, paralizu i osjećaj da neko nepomično stoji pored kreveta.
Nauka danas zna zašto se paraliza sna dešava; ono što još nije do kraja objasnila jeste zašto se dešava baš na ovaj način.
Mehanizam u moždanom deblu je razjašnjen; razlog zašto taj mehanizam gotovo uvijek proizvodi baš ova tri elementa – prisustvo, pritisak, sjenu kraj kreveta – i dalje nije.
To je pitanje na granici neuronauke i filozofije svijesti: zašto mozak, u trenutku kad je najmanje sposoban da razmišlja, ipak sastavlja tako dosljednu priču.
Odgovor, za sada, ostaje otvoren.
IZVORI
- Lifetime prevalence rates of sleep paralysis: A systematic review
- Sleep Paralysis — StatPearls, NCBI Bookshelf
- Hypnagogic and hypnopompic hallucinations during sleep paralysis — Cheyne, Rueffer & Newby-Clark
- David J. Hufford, The Terror That Comes in the Night: An Experience-Centered Study of Supernatural Assault Traditions, University of Pennsylvania Press, 1982.
- The Nightmare, Henry Fuseli, 1781 — Detroit Institute of Arts
- Explanations of sleep paralysis among Egyptian and Danish populations — Jalal i saradnici, Transcultural Psychiatry
- Alien abduction claims explained — Harvard Gazette
- Baland Jalal — Department of Psychology, Harvard University
Aquarius
Istraživač nepoznatog i web inženjer. Ako ti se sviđaju tekstovi koje čitaš, možeš me podržati preko Buy Me a Coffee. I bez toga, drago mi je što si tu.