Nina Kulagina: Ruke koje su, kažu, gasile srce žabe i palile kožu bez vatre
Na stolu u lenjingradskoj laboratoriji stoji kutija šibica, prekrivena teškim staklenim poklopcem. Žena koja sjedi preko puta ne dodiruje ništa.
Minutu-dvije samo posmatra kutiju, a onda se šibice, jedna po jedna, počinju pomjerati po stolu. Sovjetski naučnici to bilježe na film još od sredine šezdesetih godina prošlog vijeka.
Žena se zove Ninel Sergejevna Kulagina, rođena Mihajlova.
Na Zapadu je, zbog neke usputne greške u prenošenju imena, ostala upamćena kao Nina Kulagina, iako je njeno pravo ime Ninel – "Lenjin" pročitan unazad, ime kojim su sovjetske porodice često krstile kćerke poslije revolucije.
Rođena je 30. jula 1926. u Lenjingradu.
"Lenjin" pročitan unazad
Kada su njemačke trupe 1941. opkolile grad, imala je četrnaest godina. Opsada Lenjingrada trajala je gotovo devetsto dana i odnijela stotine hiljada života, od gladi, hladnoće i neprekidnog granatiranja.
Otac, brat i sestra otišli su na front; ubrzo je krenula za njima, kao radio-operaterka u tenkovskoj jedinici Crvene armije.
Sa sedamnaest godina zadobila je ranu u trbuh, preživjela je opsadu, dobila odlikovanje i čin, a poslije rata udala se za mornaričkog inženjera Viktora Kulagina, s kojim je imala troje djece.
Sredinom šezdesetih, dok se liječila u bolnici od živčanog sloma – vjerovatno posljedice ratne rane i onoga što bismo danas nazvali posttraumatskim stresom – čula je radijsku emisiju o ženi koja prstima raspoznaje boje.
Muž joj nije vjerovao, pa je uzela svoju vrećicu sa koncem za vez i, povezanih očiju, iz nje počela vaditi tačno onu boju koju bi on tražio.
Vrećica sa koncem
Muž, inženjer po zanimanju, kupio je jednostavnu filmsku kameru i počeo bilježiti male eksperimente kod kuće.
Ubrzo su otkrili nešto neobičnije: predmeti bi joj, kad bi se naljutila, sami bježali sa stola – kašike, čaše, sitnice – bez ijednog dodira ruke.
Kada su o tome ispričali ljekaru tokom redovne kontrole, vijest je stigla do Leonida Vasiljeva, fiziologa sa Lenjingradskog univerziteta i pionira sovjetskih istraživanja parapsihologije, koji ju je prvi pozvao u laboratoriju.
Prije nego što se pažnja usmjerila na pomjeranje predmeta, provjerena je ona prva, "dermo-optička" sposobnost.
U januaru 1964. komisija u Lenjingradu – među njima S. G. Fajnberg, koji ju je otkrio, rektor univerziteta A. T. Aleksandrov i sam Vasiljev – testirala ju je bez ijednog mađioničara u prostoriji.
Povezanih očiju čitala je iz časopisa i tačno prepoznavala datume na kovanicama.
Kulagina nije bila jedini takav slučaj u tadašnjem Sovjetskom Savezu.
Nekoliko godina ranije, slična se sposobnost pripisivala i Rozi Kulješovoj, učiteljici s Urala, pa su sovjetski istraživači "vid kroz prste" neko vrijeme tretirali kao ozbiljno naučno pitanje, prije nego što je interesovanje javnosti opalo.
Za Kulaginu je, međutim, to bio tek uvod – njena priča tek je počinjala.
Ispod stakla, bez končića
Vasiljev je umro 1966, prije nego što je stigao izvesti konačan zaključak; njegovi mlađi saradnici sumnjičili su ga da ga zavarava nevidljivim koncem, pa mu je uprava fakulteta naložila da prekine eksperimente.
Istraživanje je nastavio Genadij Sergejev, fiziolog iz Vojnog instituta "Uhtomski" u Lenjingradu, koji je Kulaginu godinama pratio uz elektroencefalograf, elektrokardiograf i Kirlianovu fotografiju.
Prema izvještaju koji je kasnije dospio i u arhivu američke Centralne obavještajne agencije, Sergejev je Kirlianovom kamerom zabilježio pojačano svjetlucanje oko njenih očiju baš u trenucima kada bi predmeti krenuli da se pomjeraju.
Iz toga je izveo teoriju o "bioplazmi" – nekoj vrsti energetskog polja koje tijelo navodno emituje i kojim djeluje na okolinu.
Teorija nikad nije prihvaćena u zapadnoj nauci, ali je dovoljno zaintrigirala američke analitičare da je uvrste u sopstvene izvještaje.
Protokol je s vremenom postao strog.
Prije svake seanse pregledale bi joj se ruke i odjeća, a sto bi se ispraznio dok ona ne sjedne.
Predmeti su stavljani pod providne kupole i u pleksiglas kocke od deset centimetara, mjereno je magnetno polje oko njenog tijela, a tehničar bi ponekad, bez najave, uklonio predmet – provjera protiv eventualne niti.
Šibice, kompas, upaljena cigareta, prazna metalna slanica, ručni sat – sve se, prema izvještajima, pomjeralo.
Za tim stolom rijetko je sjedila samo jedna institucija.
Predstavnici Lenjingradskog univerziteta, Behterjev instituta, Instituta za radio-tehniku i elektroniku, Sovjetske akademije nauka, pa i KGB-a smjenjivali su se kao posmatrači tokom godina.
Niko od njih, prema dostupnim zapisnicima, nije javno tvrdio da je zatekao trik.
Spisak neobičnih zadataka rastao je. Jednom je, u slanom rastvoru, razdvojila žumance od bjelanca a da jaje nije ni dotakla.
Uspijevala je zavrtjeti iglu kompasa za pun krug, zaustaviti klatno ili mu promijeniti smjer, pokrenuti hidrometar koji je plutao u posudi obavijenoj žičanom mrežom.
Ponekad su se predmeti pomjerali i sa dva metra, iako je uobičajena razdaljina bila oko pola metra.
Jedino u čemu nikad nije uspjela jeste pomjeranje predmeta zatvorenog u vakuumu.
Zapad dolazi u Lenjingrad
Godine 1968. u Moskvi je, na prvoj velikoj sovjetskoj konferenciji o parapsihologiji, prikazan nijemi crno-bijeli film koji prikazuje Kulaginu kako pomjera predmete.
Nekoliko mjeseci ranije, u februaru, češki vojni istraživač Zdeněk Rejdak posjetio ju je u Lenjingradu.
Oko nje, stola i stolice prošao je kompasom bez ikakvog rezultata, sve dok se nije koncentrisala; tada je iglu okrenula više od deset puta, a potom pokrenula i kutiju šibica i upaljenu cigaretu.
Film je otvorio vrata.
U narednoj deceniji Kulaginu testira pet zapadnih naučnika – Australac Jürgen Keil sa Univerziteta Tasmanije, Britanac Benson Herbert, urednik časopisa Journal of Paraphysics, Amerikanac J. Gaither Pratt sa Univerziteta Virdžinije, njujorški psihijatar Montague Ullman i J. A. Fahler – kroz više od stotinu, možda i dvije stotine seansi tokom deset godina, prema pregledu objavljenom u arhivu Society for Psychical Research.
Kada su Keil i Pratt aprila 1968. sasvim neočekivano navratili do njenog stana, dočekala ih je kao goste. Ponudila im je večeru, a poslije večere i malu demonstraciju.
Dvije godine kasnije Amerikanac William A. McGary opisao je seansu za trpezarijskim stolom u kojoj je pokrenula vjenčani prsten i poklopac tegle, tjerajući prsten da se okreće oko svoje ose kao na nevidljivoj osovini.
Cijena koncentracije
Svaki uspješan pokušaj imao je fizičku cijenu.
Puls joj je tokom seansi rastao i do 240 otkucaja u minuti – vrijednost kakvu bi dostigao sportista poslije napornog treninga, s tim što je ona mirno sjedila za stolom.
Gubila je i do dva kilograma tečnosti po seansi, više nego što bi se izgubilo fizičkim naprezanjem u istom periodu.
Poslije eksperimenata žalila se na iscrpljenost, vrtoglavicu, bolove u kičmi i metalni ukus u ustima, a ponekad su joj trebali dani odmora prije naredne seanse.
Najpoznatiji eksperiment odigrao se 10. marta 1970. u lenjingradskoj laboratoriji.
Izdvojeno žablje srce, uronjeno u fiziološki rastvor koji ga inače održava u životu satima, stavljeno je pred nju.
Sergejev je pratio kardiogram dok su otkucaji, prema njegovom svjedočenju, prvo ubrzali, zatim usporili, a onda sasvim prestali – poslije oko sedam minuta koncentracije.
Kritičari podsjećaju da izdvojeno srce žabe, samo po sebi, prije ili kasnije prestane kucati, pa ostaje otvoreno koliko je taj kraj zaista ubrzala, a koliko je riječ o dobro tempiranoj slučajnosti.
Opekotina bez vatre
Britanski istraživač Benson Herbert, urednik pomenutog časopisa, opisao je dodir njene ruke kao nepodnošljiv bol: kada mu je Kulagina rukom prešla preko podlaktice, ostala mu je opekotina koja je zarastala osam dana.
Keil i Fahler doživjeli su blaži oblik istog – trag na koži, bez žuljeva i bez prave rane.
Termometar postavljen između njene i njihove kože, međutim, nije zabilježio nikakvu promjenu stvarne temperature.
U jednom drugom pokušaju usmjerila se na ljekara koji je otvoreno sumnjao u njene moći.
Oboje su bili povezani na EKG, a za nekoliko minuta njegov puls je, prema sovjetskim izvještajima, dostigao opasan nivo, pa je eksperiment odmah prekinut.
U neformalnim prepričavanjima priča je kasnije dobila dramatičniji kraj – da je ljekar navodno umro na licu mjesta – ali za tu verziju ne postoji potvrda ni u jednom dokumentovanom izvoru.
Optužbe koje nisu potvrđene
Saradnja sa zapadnim gostima nije prošla bez posljedica ni za sovjetsku stranu.
Eduard Naumov, naučnik koji je pratio Kulaginu i često se sastajao s posjetiocima iz inostranstva, završio je godinu dana u radnom logoru KGB-a – vjerovatno upravo zbog tih kontakata.
To dovoljno govori o tome koliko je ozbiljno državni aparat shvatao ono što se dešavalo za tim stolom.
Sumnje u prevaru pratile su je od početka.
Moskovski institut za metrologiju 1965. saopštio je da je otkrio male magnete skrivene "na intimnim mjestima" njenog tijela – iako, prema kasnijoj analizi Jürgena Keila, izvještaj zapravo bilježi samo pojačano magnetno polje oko njenog tijela, bez ijedne stvarno sprovedene pretrage.
Mađioničari i skeptici, među njima i poznati kritičar paranormalnog Martin Gardner, dugo su tvrdili da je riječ o klasičnom triku s koncem ili magnetom, a Gardner je 1968. citirao i tekst iz New York Timesa prema kojem je Kulagina, pod pseudonimom Nelja Mihajlova, uhvaćena s magnetima skrivenim u odjeći i ranije osuđena na četiri godine zatvora.
Pratt, koji ju je upoznao u Moskvi sedamdesetih, opisao ju je kao ugodnu, nasmijanu ženu s neobjašnjivom moći – daleko od slike "šarlatanke" iz novinskih članaka.
Naumov je, svjedočeći u njenu korist, dodao da nikad nije tražila ni slavu ni novac za ono što je radila.
Kada je 1976, poslije deset godina posmatranja, Keil sa saradnicima objavio opsežnu analizu u časopisu Society for Psychical Research, zaključak nije bio trijumfalan.
Naveo je da se, na osnovu svih dostupnih podataka, Kulagina ne ponaša kao osoba koja nešto pokušava sakriti – što nije dokaz da je moć stvarna, samo odsustvo dokaza da je riječ o prevari.
Frižideri, sud i jedna presuda
Godine 1966. suočila se i sa sasvim drugačijom vrstom optužbe – ne zbog navodnih moći, nego zbog posla.
Primila je novac od komšija da im, u vrijeme kada je u SSSR-u bilo teško nabaviti frižidere i namještaj, pomogne doći do tih artikala; posao je propao i uslijedila je osuda.
Jedni izvori taj slučaj opisuju kao iskrenu poslovnu grešku neuke žene koja se nije snalazila u trgovini, drugi kao pravu prevaru s unaprijed poznatim ishodom; nakon što je poznati naučnik intervenisao u njenu korist, zatvorska kazna zamijenjena je liječenjem u bolnici.
Kritičari su joj taj slučaj decenijama poslije navodili kao dokaz da joj se, uopšteno, ne može vjerovati – iako sa telekinezom nema nikakve veze.
Dvadeset godina kasnije, 1986, sama je pokrenula sudski proces – protiv sovjetskog časopisa Čovjek i zakon, u izdanju Ministarstva pravde, koji ju je optužio za prevaru.
Pred sudom su svjedočili naučnici, novinar i dokumentarista koji su je godinama posmatrali.
Porota je presudila u njenu korist: časopis nije ponudio nikakav opipljiv dokaz prevare, pa je sud naložio objavljivanje ispravke.
Sud pritom nije zvanično potvrdio ni njene sposobnosti – samo je odbacio tvrdnju da je prevarantkinja.
Dosje s druge strane okeana
Kulagina se, pod pseudonimom Nelja Mihajlova, pojavljuje u desetinama deklasifikovanih dokumenata Centralne obavještajne agencije SAD-a, danas dostupnih u njenom elektronskom arhivu za slobodu informacija.
Jedan izvještaj Sergejeva opisuje kao naučnika koji "godinama intenzivno istražuje izuzetnog PK psihika u Lenjingradu, Ninu Kulaginu".
Analitičari nisu nužno vjerovali u telekinezu, ali su ozbiljno shvatili mogućnost da Sovjeti razvijaju paranormalne sposobnosti u vojne svrhe.
Amerikanci su u to vrijeme već imali svoju katedru za parapsihologiju, onu J. B. Rajna na Univerzitetu Duke, gdje je radio i Pratt prije nego što je otišao u Virdžiniju.
Bojazan da bi Sovjeti mogli prvi doći do upotrebljivog "psihičkog oružja" dijelom je podstakla i američki program Stargate, koji će decenijama kasnije, kada bude deklasifikovan, potvrditi koliko je ozbiljno Vašington shvatao ono što se dešavalo za stolom u Lenjingradu.
Zanimljivo je da ni na jednoj od desetina stranica tih deklasifikovanih izvještaja, koji su danas javno dostupni u CIA-inom elektronskom arhivu, nisam pronašao riječ "dokazano" niti "prevara" – samo dugi nizovi opažanja, mjerenja i institucija koje su odbijale da odustanu od pitanja.
— Autor
Zdravlje joj se, u međuvremenu, sve više narušavalo.
Osamdesetih je već imala niz srčanih tegoba, a period bez bolova bivao je sve kraći.
Umrla je 11. aprila 1990, u šezdeset trećoj godini, od srčanog udara, nakon dugog perioda lošeg zdravlja koje su istraživači koji su je pratili dijelom pripisivali upravo tim iscrpljujućim seansama.
Ono što je ostalo iza nje jeste debeo dosje: stotine seansi, naučnici iz najmanje pet zemalja, deklasifikovani izvještaji dviju obavještajnih službi i sudska presuda koja kaže da dokaza o prevari nema.
I ostaje taj termometar iz lenjingradske laboratorije – onaj koji između njene kože i tuđe nikad nije zabilježio nijedan stepen više, dok je koža, samo par centimetara dalje, zarastala punih osam dana.
IZVORI
- Ninel Sergejevna (Nina) Kulagina – Psi Encyclopedia, Society for Psychical Research
- Leonid Vasiljev – Psi Encyclopedia, Society for Psychical Research
- Keil, H.H.J., Herbert, B., Ullman, M., Pratt, J.G., Directly Observable Voluntary PK Effects: A Survey and Tentative Interpretation of Available Findings from Nina Kulagina, Proceedings of the Society for Psychical Research 56, 1976.
- Central Intelligence Agency, Controlled Offensive Behavior – USSR (U), Section IV: ESP and Psychokinesis, i srodni deklasifikovani dokumenti, CIA Freedom of Information Act Electronic Reading Room (foia.cia.gov).
Aquarius
Istraživač nepoznatog i web inženjer. Ako ti se sviđaju tekstovi koje čitaš, možeš me podržati preko Buy Me a Coffee. I bez toga, drago mi je što si tu.