Paul Amadeus Dienach: Šta zaista znamo o dnevniku iz budućnosti?
Ženeva, 1921. godina. Paul Amadeus Dienach, nastavnik njemačkog i francuskog jezika, pada u komu. Neće se probuditi godinu dana.
Kada konačno otvori oči, tvrdi da je cijelo to vrijeme proveo u tuđem tijelu – tijelu fizičara po imenu Andreas Northam, u 3906. godini.
Ne prepoznaje Northamovu porodicu. Muče ga, kaže, "vizije iz prošlosti" vlastitog života u Ženevi, kao da je on sam taj koji je stran u vlastitoj glavi.
Doktori i mještani mu, prema priči, polako objašnjavaju šta se dogodilo od 20. do 40. vijeka – dvije hiljade godina istorije koju mora naučiti napamet da bi preživio dan.
Ono što opisuje nije nimalo utješno.
Period od 2000. do 2300. godine naziva najmračnijim u istoriji čovječanstva: prenaseljenost, glad, ratovi, utrka u nuklearnom naoružanju.
Mars je koloniziran do 2100, ali kolonija nestaje 2265. u katastrofi. Slijedi globalni rat 2309. i osamdeset godina haosa, sve dok se 2396. ne ujedini ono što je od svijeta ostalo.
Tek nakon 2600. počinje "zlatno doba" koje traje do 3906. godine – planeta bez gladi, sa svega dvije godine rada tokom cijelog života i duhovnom renesansom u 3300-ima.
Dienach je sve to, kaže, zapisao prije nego što je umro od tuberkuloze u Grčkoj, gdje se preselio radi blažeg podneblja.
Rukopis je povjerio omiljenom učeniku, s uputom da ga prevede s njemačkog na grčki – kao vježbu jezika, ništa više. Taj učenik je, čitajući, shvatio da prevodi nešto sasvim drugo.
Toliko o priči onakvoj kakva se prepričava već pola vijeka. Ono što slijedi jeste ono što se od nje zaista može provjeriti.
Ono što se zaista može provjeriti
Bolest koju priča navodi kao uzrok kome jeste stvarna.
Letargični encefalitis harao je Evropom i Sjevernom Amerikom između 1915. i 1926. godine, a prvi ga je klinički opisao bečki neurolog Constantin von Economo 1917.
Izazivao je pospanost koja je katkad prelazila u stanja slična komi, dok su preživjeli godinama kasnije razvijali simptome slične Parkinsonovoj bolesti. Uzročnik ni danas nije sa sigurnošću utvrđen.
Sama epidemija dio je dobro dokumentirane medicinske istorije. Dienachov konkretan slučaj to nije.
Nijedan bolnički zapis, medicinski nalaz ili službeni dokument iz Ženeve 1921. godine koji bi potvrdio njegovo postojanje ili hospitalizaciju do danas nije pronađen.
Cijela priča o bolesti i buđenju postoji isključivo kroz kasnije prepričavanje – prvo iz pera njegovog navodnog učenika, desetljećima poslije.
Taj učenik, George Papahatzis, međutim, nije izmišljena figura.
Riječ je o stvarnoj, dokumentiranoj osobi: profesoru upravnog prava i rektoru atinskog Panteion univerziteta sredinom 1960-ih.
Upravo je on, pod svojim imenom, objavio tekst pod naslovom "Dolina ruža" (grč. Η Κοιλάδα των Ρόδων), predstavljen kao Dienachov dnevnik – prvo početkom 1970-ih, a potom u kritičkom izdanju 1979. godine.
Objavljivanje iz 1979. jeste provjerljiva činjenica. Dienachova koma iz 1921. to nije: između tog navodnog događaja i tog izdanja stoji skoro šest desetljeća bez ijednog nezavisnog traga.
Priča pritom nije nastala preko noći uoči izdanja iz 1979. godine.
Grčki književni časopis Parnassos, jedna od starijih književnih institucija u zemlji, pisao je o Dienachovim rukopisima još od 1966. godine – gotovo cijelo desetljeće prije nego što je "Dolina ruža" zvanično objavljena.
O dnevniku se, dakle, u grčkim akademskim i masonskim krugovima raspravljalo mnogo prije nego što je postao internetska senzacija.
Kad sam tražio trag izvornog, njemačkog rukopisa, naišao sam samo na navode o navodima.
Prema samoj priči, originalne bilješke zaplijenili su grčki vojnici u decembru 1944, uoči Božića, i nikad nisu vraćene.
Nema kopije, nema originala. Postoji samo prijevod prijevoda.
Priča je desetljećima ostala gotovo isključivo grčka. Globalnu publiku dobila je tek 2016. godine.
Tada je grčki novinar i urednik Achilleas Sirigos objavio englesko izdanje "Chronicles From the Future", predstavljen kao neko ko je godinama proučavao i priređivao Dienachove zapise.
To izdanje, prevedeno na više jezika, u narednim je godinama poslužilo kao izvor gotovo svim tekstovima o Dienachu koji danas kruže internetom, od foruma posvećenih neobjašnjivom do popularnih portala o skrivenoj istoriji.
Fotografija koja to nije
Jedan detalj se, ipak, može provjeriti s potpunom sigurnošću, i on ide u prilog opreznosti.
Fotografija koja se online najčešće veže za Dienacha – muškarac ozbiljnog, upečatljivog lica – uopće nije njegova.
Riječ je o policijskom snimku Daniela Tohilla, novozelandskog sitnog lopova uhapšenog zbog krađe, snimljenom 11. juna 1908. i pohranjenom u arhivi Muzeja policije Novog Zelanda.
Kustosica koja je pripremala izložbu tih fotografija kasnije je potvrdila da se snimak, iz nejasnih razloga, s vremenom povezao s pričom o Dienachu.
Ništa u tome ne dokazuje da je cijela priča izmišljena. Ali pokazuje koliko se lako prazan prostor u dokumentaciji popuni pogrešnim materijalom – i koliko se lako to prihvati bez provjere.
Budućnost napisana iz 1920-ih
Sadržaj dnevnika, bez obzira na porijeklo, čita se kao ogledalo svog vremena, a ne kao izvještaj iz budućnosti.
Evropa je 1920-ih tek izašla iz jednog svjetskog rata i pandemije gripe, sa svježim sjećanjem na uništenje i glad – strah od novog sukoba i prenaseljenosti tada nije bio spekulacija nego svakodnevno iskustvo.
Ideja o jedinstvenoj svjetskoj vladi odgovara tadašnjim internacionalističkim strujanjima, od Društva naroda do teozofskih i masonskih krugova u kojima je, prema izvorima, dnevnik dugo kružio prije objavljivanja.
Kolonizacija Marsa i "duhovna renesansa" više govore o tadašnjoj opčinjenosti naukom i ezoterijom nego o stvarnom uvidu u ono što dolazi.
Slična logika prožima i sam opis 3906. godine: besplatna hrana, odjeća i stanovanje za sve, uz svega dvije godine rada tokom cijelog života.
To nije daleko od tadašnjih radničkih zahtjeva za osmosatnim radnim danom i socijalnim osiguranjem – samo dovedenih do krajnjih granica mašte čovjeka koji je, prema vlastitom svjedočenju, upravo preživio desetljeće rata, gladi i bolesti.
Pojedini elementi – poput spomena utrke u nuklearnom naoružanju – zvuče iznenađujuće precizno za tekst koji je, prema priči, trebao biti zapisan prije nego što je nuklearna fisija uopće otkrivena, 1938. godine.
To samo po sebi ne dokazuje prevaru. Ali podsjeća da je tekst prošao kroz prijevod, uređivanje i najmanje dva izdanja prije nego što ga je iko mogao nezavisno usporediti s izvornim rukopisom – rukopisom kojeg, kako smo vidjeli, više nema.
Sve, osim samog Dienacha
Utvrđeno je sljedeće: George Papahatzis je postojao i zaista je 1979. objavio tekst pod naslovom "Dolina ruža".
O Paulu Amadeusu Dienachu, čovjeku iz Ženeve koji je navodno proveo godinu u 3906. godini, ne postoji nijedan trag nezavisan od te knjige – ni rođenje, ni smrt, ni jedan dokument koji nosi njegovo ime.
Misterija, dakle, nije bila da li je neko putovao kroz vrijeme. Misterija je ko je zaista napisao dnevnik, i zašto ga je odlučio potpisati tuđim imenom.
IZVORI
- Kook Science – bibliografija i arhivski izvori o Paulu Amadeusu Dienachu
- Studija o stogodišnjici epidemije letargičnog encefalitisa, Brain (Oxford Academic)
- Protothema.gr – o objavljivanju Dienachovih zapisa u Grčkoj
- The Museum of Ridiculously Interesting Things – porijeklo fotografije Daniela Tohilla
Aquarius
Istraživač nepoznatog i web inženjer. Ako ti se sviđaju tekstovi koje čitaš, možeš me podržati preko Buy Me a Coffee. I bez toga, drago mi je što si tu.