U februaru 1855., oko područja istočnog i južnog Devona u Engleskoj, čudni tragovi pronađeni su u snijegu. Nalik na kopita, ovi otisci protezali su se na preko 100 kilometara. Treba imati na umu da je nemoguće da jedna osoba to postigne za jedan dan u 19. vijeku. Tragovi su izgledali kao razdvojeni papci, zbog čega su ljudi paničarili da je đavo među njima. Uostalom, šta biste vi pomislili da ste živjeli u to vrijeme?
Ranoranioci su prvi pronašli te čudne otiske u obliku kopita u ravnim linijama, koji su prelazili preko krovova, kroz zidove i prekrivali ogromne površine na tlu.
Neki od tragova su čak prešli raspon od preko 2 kilometra rijeke Exe, samo da bi se pojavili sa druge strane kao da je stvorenje hodalo preko vode.
Tadašnje novine su naravno pisale o tom događaju, ali posebno je zanimljiv ovaj isječak iz novinskog članka:
“Čini se da je u četvrtak navečer padao vrlo jak snijeg u susjedstvu Exetera i južnog Devona. Sljedećeg jutra stanovnici navedenih gradova bili su iznenađeni otkrićem tragova stopala neke čudne i misteriozne životinje koja je bila obdarena sa moći sveprisutnosti, budući da su se otisci stopala mogli vidjeti na svim mogućim neobjašnjivim mjestima – na vrhovima kuća i uskim zidovima, u vrtovima i dvorištima, ograđenim visokim zidovima i ogradama, kao i na otvorenim poljima.”
Postoji vrlo malo konkretnih dokaza o tom čudnom slučaju iz kojih istraživači mogu izvući zaključke. Budući da je to bio 19. vijek, video kamere, pametni telefoni i drugi uređaji za snimanje bili su nepoznati stanovništvu.
Odbjegli klokani
Jedini poznati dokumenti povezani sa čudnim tragovima izašli su na vidjelo u Transactions of the Devonshire Association iz 1950. Ti su dokumenti pronađeni skupa sa pismima velečasnog G.M. Musgrove-a sa oznakom “nije za objavljivanje” i sa crtežima otisaka stopala.
Velečasni je napisao pismo i poslao ga novinskoj agenciji Illustrated London News:
“Tokom nekoliko dana kružio je izvještaj da je nekoliko klokana pobjeglo iz privatne menažerije (vjerujem g. Fischea) u Sidmouthu.”
Čini se, međutim, da niko nije istraživao ima li odbjeglih klokana, a kamoli kako su mogli prijeći estuarij. Musgrove je rekao da je tu priču smislio samo kako bi odvratio zabrinutost stanovnika zbog posjete đavola:
“Našao sam vrlo prikladnu priliku da spomenem ime klokana, u aluziji na tada aktuelni izvještaj. Svakako nisam vezao svoju vjeru za tu verziju misterija … ali stanje javnog uma seljana … koji su se bojali izaći van nakon zalaska sunca … pod uvjerenjem da je to djelo đavola … učinilo je vrlo poželjnim da se da zaokret takvom degradiranom i pokvarenom pojmu … i bio sam zahvalan što je klokan … [služio] za širenje tako pogrdnih ideja …”
Neke od teorija
1994. godine, istraživač i istoričar Mike Dash prikupio je izvorni materijal i napisao članak “The Devil’s Hoofmarks: Source Material on the Great Devon Mystery of 1855” (Đavolji tragovi kopita: izvorni materijal o velikoj misteriji iz Devona iz 1855) za Fortean Studies, magazin koji se bavi neobjašnjivim fenomenima.
Prema Mikeu Dashu, u svom članku, on zaključuje da nije postojao jedinstven izvor za ove “tragove kopita”. Neki tragovi su vjerovatno bili obmana, drugi su bili od “običnih četveronožaca” poput magaraca i ponija, a treći od šumskih miševa.
Priznaje da se ovim ne mogu objasniti svi prijavljeni tragovi, te “misterija ostaje neriješena”.
Geoffrey Household, britanski romanopisac, predložio je teoriju da je brodogradilište u Devonportu možda slučajno pustilo eksperimentalni balon, koji je za sobom vukao užad za privez zbog koji su se mogli pojaviti otisci.
Unuk čovjeka koji je radio u Devonportu, bojnik Carter, tvrdi da je incident zataškan, jer su neka imanja zbog toga oštećena. Otisci bi se možda mogli i objasniti teorijom o balonu, ali je li balon mogao putovati u ovakvom nasumičnom uzorku, a da se za nešto ne zakači?
Što se tiče teorije o šumskim miševima, ni ona ne izgleda baš uvjerljivo. Kada miš skoči, kretanje i položaj njegovih udova mogu ostaviti trag koji podsjeća na trag papkara. Ali, malo je vjerovatno da su miševi preplivali rijeku, samo da bi ostavili svoje tragove na drugoj strani.
Ova objašnjenja imaju onoliko smisla koliko i druga iz tog vremena, kao što su lutajući rakuni, labudovi, vidre i slično.
Postoje slični slučajevi iz drugih dijelova svijeta i također jedan pisani izvještaj u Britaniji. Prema Ralphu od Coggeshalla, piscu iz 13. vijeka — koji je također zabilježio čudne vazdušne fenomene tokom svoje ere — 19. jula 1205. pojavili su se čudni otisci kopita nakon jake oluje.
Sredinom jula ti bi tragovi bili vidljivi samo u mekoj zemlji, a električna oluja navodi na neku vrstu još nepoznatog prirodnog fenomena.
Otisci đavola ostaju intrigantna misterija koja će konačno biti riješena, samo ako se ovaj fenomen ponovo pojavi i ako se detaljnije i preciznije ispita.
Foto naslovnice: Sabine Dengler sa Pixabay
