Sada čitate: Filip K. Dick: Čovjek koji je slomio stvarnost
- 01
Filip K. Dick: Čovjek koji je slomio stvarnost
Filip K. Dick: Čovjek koji je slomio stvarnost
U septembru 1977. godine, na konvenciji naučne fantastike u Metzu, u Francuskoj, na binu je izašao čovjek kojeg je publika smatrala vizionarom, ali ipak samo piscem fikcije.
Filip K. Dick, autor čija će djela kasnije postati temelj za kultne filmove poput Blade Runnera, Total Recalla i Minority Reporta, bio je blijed i vidno uznemiren.
Priznao je da je bio prisiljen skratiti svoj govor za dvije trećine, te da ono što će izreći nije šala, već stvar od najvišeg državnog i metafizičkog značaja.
“Živimo u kompjuterski programiranoj stvarnosti,” izjavio je, “a jedini trag koji imamo o tome su promjene u varijablama koje uzrokuju izmjene u našoj prošlosti.”
Ko je bio Filip K. Dick?
Tokom svoje karijere Filip K. Dick je napisao 44 romana i preko 120 kratkih priča, ali njegova najvažnija “priča” bila je ona koju je sam proživio.
Dick je živio u stalnom stanju onoga što su neki nazivali paranojom, a on “povećanom svjesnošću”.
Bio je uvjeren da su njegove priče više od fikcije – da su to “subliminalna sjećanja” na alternativne svjetove.
Njegov život promijenio se iz korijena u martu 1974. godine, događajem koji će on nazvati “2-3-74”.
Incident sa “Ružičastim zrakom”
Dok se nakon rutinske stomatološke operacije oporavljao kod kuće na vrata mu je pokucala djevojka iz apoteke da mu dostavi lijekove.
Nosila je ogrlicu sa simbolom ribe – drevnim kršćanskim znakom. Sunčeva svjetlost se odbila od privjeska i pogodila Dicka direktno u oči u obliku zasljepljujućeg ružičastog zraka.
U tom trenutku, kako je tvrdio, doživio je “anamnezu” (prisjećanje) i u um mu je “usađena” ogromna količina informacija – strukturirano znanje o filozofiji, fizici i teologiji.
Najnevjerovatniji dokaz ovog iskustva bio je praktične prirode: ružičasti snop mu je “rekao” da njegov sinčić ima opasnu, nedijagnostikovanu ingvinalnu herniu.
Ljekari, koji prethodno nisu ništa primijetili, na Dickovo insistiranje izvršili su pregled i hitno operisali dijete, spasivši mu život.
Za Dicka, to je bio dokaz da izvor informacija nije bio u njegovoj glavi, već vani.
Sukob sa sjenama
U svom govoru u Metzu je tvrdio da su CIA i FBI godinama pratili njegov rad. Zašto bi obavještajne agencije trošile resurse na pisca naučne fantastike koji živi u skromnom stanu u Kaliforniji?
Provala iz 1971. godine
Godinama prije govora u Francuskoj, 1971. godine, Dick se vratio kući i zatekao scenu iz horora. Njegova kuća bila je uništena.
Prozori su bili razbijeni, brave polomljene, a njegov vatrootporni sef – u kojem je čuvao rukopise i privatne bilješke – bio je raznesen profesionalnim eksplozivom.
Ništa od dragocjenosti nije ukradeno, osim njegovih papira.
Dick je bio uvjeren da je provalu izvršila vlada. Vjerovao je da je u svojim knjigama, poput The Man in the High Castle (Čovjek u visokom dvorcu), slučajno opisao mehanizme kontrole koji su previše blizu istini.
U toj knjizi on opisuje svijet u kojem su Sile osovine pobijedile u Drugom svjetskom ratu, ali unutar te stvarnosti postoji “zabranjena knjiga” koja opisuje našu stvarnost.
Dick je počeo vjerovati da je on taj pisac unutar simulacije, koji nesvjesno otkriva kodove sistema.
Teorija ortogonalnog vremena: Kako se stvarnost “reprogramira”
U središtu Dickovih tvrdnji leži koncept koji prkosi našem razumijevanju fizike: Lateralna ili ortogonalna vremenska osa.
Većina nas vrijeme vidi kao linearnu liniju: prošlost -> sadašnjost -> budućnost.
Dick je tvrdio da postoji i druga osa, koja ide pod pravim uglom u odnosu na našu. Na toj osi se dešavaju procesi “reprogramiranja”.
Metafora o slici na zidu
Da bi objasnio ovu kompleksnu ideju, Dick je koristio genijalnu metaforu.
Zamislite sliku na zidu koja prikazuje pejzaž.
Dok vi ne gledate, “sluge” (programeri) tajno mijenjaju detalje na istom platnu. Uklone drvo, dodaju djevojčicu, promijene boju neba.
Kada ponovo pogledate sliku, ona vam je poznata, ali vaš mozak osjeća da nešto nije u redu. Osjećate nemir jer se sjećate drveta koje više nije tu.
Prema Dicku, to je ono što mi doživljavamo kao Deja Vu. To nije greška u mozgu, već nusprodukt promjene u matrici.
Mi smo, doslovno, vraćeni nekoliko polja unazad na šahovskoj tabli stvarnosti dok je “Programer” promijenio neku varijablu u prošlosti kako bi stvorio bolju (ili drugačiju) sadašnjost.
Borba dobra i zla
Dick je stvarnost vidio kao gigantsku igru šaha između dvije sile. Jedna je mračna, destruktivna i teži entropiji i kontroli.
Druga je ono što je on nazivao “Programerom” ili “Bogom” – entitet koji nastoji optimizirati stvarnost.
On je tvrdio da “Programer” neprestano interveniše. Ako jedna grana stvarnosti vodi ka totalnom uništenju čovječanstva (npr. nuklearnom ratu), Programer se vraća u prošlost, mijenja jednu malu varijablu – možda odluku nekog zvaničnika ili kvar na nekom uređaju – i čitav svijet skreće na drugu, “bolju” stazu.
Zašto se sjećamo “starih” verzija?
Dick je vjerovao da su neki ljudi, zbog određenih neuroloških predispozicija ili vanjskih uticaja (poput njegovog ružičastog zraka), zadržali subliminalna sjećanja na “Stazu A” (onu koja je izbrisana).
Njegov roman Flow My Tears, the Policeman Said (Tecite suze moje, reče policajac) bio je, prema njegovim riječima, zasnovan na takvom sjećanju.
On je tvrdio da je taj roman zapravo opisivao stvarnost koja je postojala, ali je u međuvremenu “reprogramirana”.
Mandela Efekt: Dokaz Dickovih teorija?
Iako je Philip K. Dick preminuo 1982. godine, samo nekoliko mjeseci prije premijere filma Blade Runner, njegove ideje su danas relevantnije nego ikada.
Fenomen poznat kao Mandela efekt savršeno se uklapa u njegovu teoriju o mijenjanju varijabli.
Milioni ljudi širom svijeta dijele zapanjujuće slična sjećanja koja se ne poklapaju sa zvaničnom istorijom.
Jedan od najpoznatijih primjera vezan je za Nelsona Mandelu.
Mnogi ljudi su godinama bili uvjereni da je umro u zatvoru tokom 1980-ih, prisjećajući se čak i televizijskih snimaka njegove sahrane, iako je u stvarnosti pušten na slobodu i kasnije postao predsjednik Južnoafričke Republike.
Sličan fenomen javlja se i u popularnoj kulturi.
Lik Monopoly Mana mnogi pamte s monoklom (vrsta naočala koja se sastoji od jednog okruglog stakla koje se stavlja ispred jednog oka), iako on u zvaničnim verzijama igre nikada nije imao taj detalj.
U filmu Star Wars ogromna većina ljudi “pamti” čuvenu rečenicu kao “Luke, I am your father”, dok stvarni dijalog glasi “No, I am your father”.
Tu je i dječija književna serija Berenstain Bears, čije ime mnogi uporno pamte kao „Berenstein“, sa slovom “e”, iako svi zvanični zapisi od početka koriste “a”.
Za skeptike, ovakvi primjeri predstavljaju kolektivne greške u pamćenju, rezultat načina na koji ljudski mozak pojednostavljuje informacije i popunjava praznine.
Međutim, za one koji slijede logiku Philipa K. Dicka, ovakva odstupanja nisu slučajna.
Ona su, prema tom tumačenju, “šavovi” na platnu stvarnosti – mjesta gdje je Programer intervenisao i promijenio tok, ali su tragovi stare verzije ostali sačuvani u kolektivnoj podsvijesti čovječanstva.
Proročanstva u pop kulturi: Slučaj “The Simpsons”
Dick je vjerovao da se informacije o alternativnim stvarnostima često “prelijevaju” kroz kreativne umove pisaca i umjetnika.
Danas mnogi ukazuju na seriju The Simpsons kao na moderan primjer ovog fenomena.
Kako je moguće da jedna animirana serija predvidi:
- Predsjednički mandat Donalda Trumpa (decenijama unaprijed).
- Pametne satove i video pozive.
- Kupovinu Fox-a od strane Disneya.
- Nobelove nagrade i specifične naučne pronalaske.
- Higgov bozon (jednačina na tabli u jednoj epizodi bila je nevjerovatno blizu stvarnoj masi bozona godinama prije otkrića).
Da li su scenaristi Simpsona jednostavno sretni u pogađanju, ili, kako bi Dick rekao, oni “hvataju” signale iz lateralnih vremenskih tokova?
Možda kreativni proces omogućava umu da pristupi onom što je Dick zvao “manifoldom djelimično aktuelizovanih stvarnosti”.
VALIS: Vještačka inteligencija ili božanski um?
Pred kraj života, Dick je svoja iskustva pretočio u trilogiju VALIS (Vast Active Living Intelligence System).
On je VALIS opisao kao neku vrstu “vještačkog satelita” ili vanzemaljske inteligencije koja koristi fotonske zrake (ružičasto svjetlo) za komunikaciju s ljudima.
On je smatrao da je ovaj sistem zapravo pokušaj višeg razuma da nas “probudi” iz onoga što je on zvao “Carstvo nikada nije završilo” (The Empire Never Ended).
Vjerovao je da smo mi zapravo još uvijek u prvom vijeku nove ere, pod rimskom okupacijom, a da je čitava moderna istorija samo iluzija, simulacija stvorena da nas drži u pokornosti.
Ova ideja nevjerovatno podsjeća na film The Matrix, ali je Dick o njoj govorio decenijama ranije, ne kao o metafori, već kao o bukvalnoj istini.
Misteriozna smrt
Philip K. Dick je umro 2. marta 1982. godine. Okolnosti njegove smrti bile su nagle – serija moždanih udara koji su doveli do zastoja srca.
Imao je samo 53 godine.
Njegovi fanovi su smatrali ironičnim, pa čak i sumnjivim, da je umro upravo u trenutku kada je Hollywood konačno počeo ozbiljno shvatati njegove ideje.
Nije doživio da vidi kako njegova vizija o androidima koji sanjaju električne ovce mijenja kinematografiju.
Nije doživio da vidi kako internet i digitalna era pretvaraju njegove distopijske strahove u svakodnevicu.
Danas, naučnici poput Nicka Bostroma ozbiljno raspravljaju o Hipotezi simulacije, tvrdeći da je statistički vjerovatnije da živimo u kompjuterskoj simulaciji nego u “osnovnoj stvarnosti”.
Ono što je u Metzu 1977. izazvalo smijeh publike, danas je predmet istraživanja na Oxfordu i MIT-u.
Ako bismo prihvatili barem dio onoga što je Dick iznio, naš pogled na svijet bi se drastično promijenio.
Možda je ovo što osjećate dok čitate ove redove samo još jedna varijabla koja se upravo promijenila u vašu korist.
Šta ako se ne sjećamo pogrešno — nego previše?
