Zemlja bi ipak mogla preživjeti smrt Sunca, pokazuje nova studija

Za pet milijardi godina Sunce će potrošiti posljednje zalihe vodonika u svom jezgru. Tačka bez povratka. Zvijezda koja danas gori ravnomjerno, skoro dosadno predvidivo, ulazi u fazu nasilne transformacije: fuzija se seli u ljusku oko jezgra, vanjski slojevi naglo bujaju, a naš mirni žuti patuljak postaje crveni div, stotinama puta veći od svog sadašnjeg promjera.

Merkur i Venera tada nestaju u tom naletu vatre, bez ikakve šanse za opstanak.

Dugo se pretpostavljalo da će i Zemlja podijeliti tu sudbinu, progutana zajedno sa svojim užarenim susjedima.

Ipak, nova analiza, objavljena 19. juna u časopisu Astronomy & Astrophysics, iznosi drugačiji scenarij.

Zemljina sudbina ne ovisi o jednoj sili, već o sukobu dviju sila. Kako se Sunce bude sve više širilo, plimno djelovanje raste, a planeta osjeća sve jače privlačenje prema tijelu zvijezde.

U isto vrijeme, ta ista zvijezda gubi masu. Njeni nabujali vanjski slojevi rasipaju se u prostor kroz zvjezdani vjetar, sloj po sloj, milenij za milenijem.

Lakše Sunce rezultira slabijom gravitacijom. Slabija gravitacija otvara prostor da Zemljina orbita polako klizi naviše, dalje od žara, prema hladnijim i sigurnijim predjelima sistema.

Autori opisuju taj sukob kao delikatnu ravnotežu: dominacija plimnih sila znači progutanu planetu, dominacija gubitka mase znači bijeg u širu orbitu.

Možda vas zanima: Kardaševa skala: Klasifikacija vanzemaljskih civilizacija u Svemiru

Ranija istraživanja davala su različite odgovore jednostavno zato što su se razlikovale pretpostavke o brzini kojom zvijezde poput Sunca zapravo gube svoju supstancu.

Da bi smanjili tu nesigurnost, istraživači su posmatrali stvarnu, umiruću zvijezdu.

L2 Puppis, udaljena 200 svjetlosnih godina u južnoj konstelaciji Puppis, nekada je bila zvijezda poput Sunca.

Danas gubi masu munjevitom brzinom, mjereno kosmičkim aršinima, i do jednog milionitog dijela mase Sunca godišnje, izbacujući prašnjavi disk materije u kojem se krije planeta ogromne mase, deset i više puta teža od Jupitera.

Ta planeta je i dalje tu. Nije progutana. Njeno puko postojanje, u orbiti oko zvijezde koja se već raspada pred vlastitim očima, poslužilo je kao poligon za testiranje modela koji predviđaju i sudbinu naše Zemlje.

Kombinujući posmatranja L2 Puppisa sa preciznim gravitacionim proračunima, zasnovanim na unutrašnjoj strukturi zvijezda u kasnim fazama razvoja, tim pod vodstvom Matsa Esseldeursa sa Instituta za astronomiju KU Leuven zaključuje da će Zemlja, po svemu sudeći, preživjeti obje faze širenja Sunca, prvo kao crvenog diva, a potom i kao još ogromnije AGB zvijezde.

Merkuru i Veneri nema spasa. Njihove orbite leže preduboko u domenu plamena. Bit će progutani, rastopljeni i izbrisani iz sistema kao da nikada nisu postojali.

Zemlja bi, prema ovim proračunima, u posljednji čas iskliznula van radijusa nabujale zvijezde, spašena tankom, ali presudnom razlikom u udaljenosti od tog istog plamena koji joj je nekada davao život.

I sami autori priznaju granice vlastitog znanja. Najveća nesigurnost više ne proizlazi iz fizike plime, nego iz pitanja koliko će mase buduće Sunce zaista izgubiti, a taj broj trenutna posmatranja tek nagovještavaju, ne garantuju.

Evropska svemirska agencija sljedeće godine lansira misiju PLATO, teleskop namijenjen traganju za planetama poput Zemlje oko zvijezda sličnih Suncu, uključujući one koje su već duboko zakoračile u starost.

Do tada, gravitacija i vrijeme nastavljaju svoj posao, ravnodušno, u razmjerima koji ljudsku egzistenciju tretiraju kao trenutak kraći od treptaja oka.

Zvijezde stare. Zvijezde umiru. I raspoređuju svoje planete po istim, nepromjenjivim fizičkim zakonima, bilo da ih neko posmatra ili ne.