Čula je zvuk testere dok joj je mozak bio ugašen: Slučaj koji do danas dijeli neuronauku

Bilo je ljeto 1991. godine. U operacionoj sali u Feniksu tijelo Pam Reynolds ohlađeno je na oko šesnaest stepeni, srce joj je zaustavljeno, a elektroencefalograf nije bilježio nijedan talas moždane aktivnosti.

Po svim standardima moderne medicine, u tom trenutku nije postojala nikakva mjerljiva razlika između nje i mrtvog tijela. Upravo u tim minutama, tvrdi ona, posmatrala je vlastitu operaciju odozgo.

Reynolds, pjevačica iz Atlante, te je godine dobila dijagnozu koja rijetko ostavlja izbor: džinovsku aneurizmu na bazilarnoj arteriji, uz samo moždano stablo, mjesto na kojem bi standardna hirurgija najvjerovatnije izazvala puknuće.

Jedini preostali put bio je neurohirurg Robert Spetzler iz Barrow neurološkog instituta u Feniksu, koji je razvio tehniku poznatu kao "operacija zastoja".

Tijelo bi se ohladilo gotovo do granice preživljavanja, srce zaustavilo, a krv potpuno drenirala iz glave — dovoljno dugo da hirurg ukloni aneurizmu dok mozak, u svakom mjerljivom smislu, ne radi.

Operacija je, od prvog reza do buđenja, trajala gotovo sedam sati.

Kako bi pratio rad moždanog stabla, tim je u oba uha ugradio male zvučnike koji su neprekidno emitovali glasne klikove, dovoljno jake da zasite svaki normalan sluh.

Oči su joj bile zalijepljene, glava fiksirana u metalnom nosaču, a operaciju je pratilo više od dvadeset doktora, sestara i tehničara.

Upravo ta oprema, osmišljena da isključi svaki uobičajen unos putem čula, kasnije je razlog zašto se ovaj slučaj toliko izdvaja od većine izvještaja o iskustvima bliske smrti.

Prema kasnijem svjedočenju, Reynolds je opisala zvuk pile kojom joj je otvorena lobanja, poredeći ga sa zvukom vlastite električne četkice za zube, kao i razgovor u kojem je jedna hirurginja primijetila da su krvni sudovi na njenoj desnoj nozi premali za pristup.

Kardiolog Michael Sabom je s njom prvi put stupio u kontakt tek 1994.

Sam nije poznavao taj tip testere, pa je od proizvođača pribavio fotografije da provjeri poklapa li se njen opis sa stvarnim alatom — poklapao se, a slučaj je potom detaljno opisao u knjizi Light and Death iz 1998.

Kasnije, dok su joj zatvarane rane, prisjetila se i pjesme "Hotel California" koja je u tom trenutku puštena u sali — detalj koji je, prema Sabomu, potvrdilo i osoblje.

Slučaj je otad postao jedan od najcitiranijih primjera u literaturi o iskustvima bliske smrti, a BBC je 2002. o njemu snimio jednosatni dokumentarac The Day I Died, sa Reynolds, Sabomom i Spetzlerom kao sagovornicima.

Reynolds je umrla 2010, gotovo dvije decenije nakon operacije, ali slučaj je do tada već postao referentna tačka u raspravama o iskustvima bliske smrti — čest primjer i pristalica ideje o svijesti nezavisnoj od mozga, i onih koji tu ideju osporavaju.

Upravo ta dvostruka upotreba čini slučaj neobičnim: rijetko koji medicinski dokumentovan događaj istovremeno služi kao dokaz objema stranama.

Tim se slučajem danas ponovo bavi Michael Egnor, profesor neurohirurgije na Univerzitetu Stony Brook sa više od 7.000 operacija iza sebe, koji je karijeru počeo kao ateista i materijalist.

U knjizi The Immortal Mind, objavljenoj 2025. sa novinarkom Denyse O'Leary, on ovaj slučaj navodi kao dio šireg argumenta — da razum i slobodna volja, za razliku od pokreta, pamćenja ili emocija, nikad nisu izazvani ni epileptičnim napadom ni direktnom strujnom stimulacijom mozga tokom operacija budnih pacijenata.

Slično zapažanje je, prema Egnoru, prvi zapisao kanadski neurohirurg Wilder Penfield, koji je 1975, nakon četiri decenije istraživanja, zaključio da mozak ne objašnjava um u potpunosti.

Za filozofski okvir, Egnor se oslanja i na srednjovjekovnog teologa Tomu Akvinskog, koji je pisao da duša odvojena od tijela spoznaje svijet putem onoga što je nazivao božanskom svjetlošću, a ne putem čula.

Ali, ne slažu se svi.

Anesteziolog Gerald Woerlee je u analizi objavljenoj u Journal of Near-Death Studies tvrdio da je Reynolds vjerovatno povratila svijest već u trenutku otvaranja lobanje, prije nego što je krv uopšte počela da se drenira — pojava poznata kao svjesnost pod anestezijom.

Slušalice s klikovima u ušima, piše on, mogle su biti nedovoljno pričvršćene, ili je zvuk jednostavno putovao kroz sam operacioni sto.

Psiholog Chris French, urednik magazina The Skeptic, u svom pregledu ističe upravo taj Woerleeov argument: opis testere koja liči na zubarsku bušilicu nije naročito ubjedljiv, budući da je Reynolds pričala tek pošto se probudila — dovoljno vremena da sjećanje nesvjesno oblikuje prema očekivanjima.

Neuronaučnik Sam Harris ide korak dalje: piše da su svi događaji koje je navodno percipirala prethodili kliničkoj smrti ili uslijedili nakon povratka krvotoka u mozak, a slučaj je objavljen tek godinama poslije.

Sam Spetzler, hirurg koji je stajao nad njom te noći, u kasnijim je intervjuima ponavljao dvije stvari koje se teško mire: da nijedan pacijent u tom stanju, po svim pravilima medicine, ne bi trebalo da vidi ili čuje bilo šta — i da, uprkos tome, ne zna kako objasniti to što je Reynolds ipak znala.

Operativni izvještaj bilježi tačno vrijeme kad je vraćena u salu za oporavak: 14:10.

Ono što je vidjela prije toga ostaje, i tri decenije kasnije, bez odgovora.