Misterija broda Sarah Joe

Hana je gradić na sjeveroistočnoj obali ostrva Maui koji mještani s ponosom nazivaju “posljednjim pravim havajskim mjestom”.

Izolovan, okružen bujnim prašumama, vodopadima i vijugavim putem koji je u to vrijeme bio prava noćna mora za vozače, Hana je 1970-ih bio dom usko povezanoj zajednici.

U takvom okruženju, more nije bilo samo pejzaž – bilo je život.

Nedjelja, 11. februar 1979. godine, osvanula je kao savršen dan.

Nebo je bilo kristalno čisto, temperatura ugodnih 21 stepen Celzijusa, a vjetar, koji obično neumorno fijuče ovim dijelom obale, bio je neobično miran.

Za Ralpha Malaiakinija, 27-godišnjeg građevinskog radnika, ovo nije bio dan za posao, iako ga je čekao – more je bilo previše mirno da bi se propustilo.

Ralph je brzo okupio ekipu. Tu su bili njegov kolega Pat Woessner, Peter Hanchett, Benny Kalama i Scott Moorman.

Mladi, snažni i iskusni na moru, krenuli su u lov na uluu (džinovskog trkača), ribu tešku i do 150 kilograma, visoko cijenjenu na Havajima.

Brod koji su koristili bio je Sarah Joe, čamac dug oko 5,2 metra marke Boston Whaler. U to vrijeme ti su čamci bili legendarni.

Proizvođač ih je reklamirao kao “nepotopive”, prikazujući u reklamama kako čamac ostaje na površini čak i kada je prepiljen napola.

Imao je glavni motor, rezervni motor od 7,5 konjskih snaga i CB radio. Na papiru, Sarah Joe je bila sigurno plovilo za obalni ribolov.

Oko 10 sati ujutro, petorica prijatelja isplovila su iz zaljeva Hana. Niko tada nije slutio da će to biti posljednji put da ih cijela zajednica vidi zajedno.

U čeljustima okeana

Ono što ribolovci iz Hane najbolje znaju jeste opasnost kanala ʻAlenuihāhā, vodenog puta koji razdvaja ostrva Maui i Havaje.

Zbog specifične geografije, vjetrovi se ovdje ubrzavaju kroz svojevrsni efekt lijevka, stvarajući neke od najnepredvidljivijih i najopasnijih struja na svijetu.

Dubina kanala doseže skoro 2.000 metara, a odmah izvan njega nalazi se Havajski rov, ponor dubok preko 6.000 metara.

Iako je jutro bilo mirno, meteorološka služba je već izdala upozorenja za male brodove. Međutim, u izoliranoj Hani 1979. godine, informacije su putovale sporo.

Radio stanice su se fokusirale na naseljeniji Honolulu, a lokalno stanovništvo se više uzdalo u sopstvene oči nego u udaljene prognoze.

Oko podneva, vrijeme se naglo promijenilo. Ono što je počelo kao lagani povjetarac, u roku od sat vremena pretvorilo se u oluju biblijskih razmjera.

Vjetrovi su dostigli brzinu od preko 60 kilometara na sat, a kiša je padala toliko gusto da se vidljivost svela na nulu.

Talasi su u kanalu narasli na preko 12 metara.

Možda vas zanima: Fizika elementarnih čestica i nevjerovatno znanje naših predaka

Tri veća ribarska broda koja su bila u blizini uspjela su se teškom mukom vratiti u zaljev. Posade su bile prestravljene.

Jedan od kapetana kasnije je izjavio da nikada u životu nije vidio takvo more – opisao ga je kao “podivljalu rijeku” usred okeana.

Kada su shvatili da se Sarah Joe nije vratila, zavladala je panika.

Najveća potraga u istoriji Havaja

Čim je prijavljen nestanak, alarmirana je Obalna straža.

Međutim, oluja je bila toliko jaka da helikopteri i avioni nisu mogli poletjeti do sutradan.

Kada su napokon počeli, razmjere potrage bile su neviđene.

Tokom narednih pet dana, 44 aviona pretražila su više od 180.000 kvadratnih kilometara okeana.

Mještani Hane nisu sjedili skrštenih ruku. Prikupili su 50.000 dolara – ogroman novac za to vrijeme – kako bi unajmili privatne brodove i avione.

Hodali su obalom danonoćno, nadajući se da će pronaći bilo kakav trag.

Nakon sedmicu dana, Obalna straža je obustavila potragu.

Njihov zaključak bio je surov: u takvim uslovima, mali čamac poput Sarah Joe morao se prevrnuti, a posada se vjerovatno utopila odmah.

Porodice su bile ogorčene. Vjerovali su da je struja mogla odnijeti čamac dalje i da su momci, kao vrsni sportisti, mogli preživjeti ako bi uspjeli ostati na čamcu.

Pojavile su se i glasine. Neki radio amateri tvrdili su da su čuli paničan poziv sa Sarah Joe u kojem se spominje kvar motora.

Obalna straža je te izvještaje odbacila kao nepouzdane.

Godinu dana kasnije, održana je memorijalna služba. Hana je tugovala, a misterija je, činilo se, bila zapečaćena u dubinama Pacifika.

Povratak iz zaborava: Septembar 1988.

Hiljadama kilometara jugozapadno od Havaja, usred ničega, nalazi se atol Taongi (poznat i kao Bokak) u sklopu Maršalovih ostrva.

To je jedno od najizolovanijih mjesta na planeti. Nenaseljeno, sušno, bez izvora pitke vode i sa vrlo malo vegetacije.

Ekipa biologa, predvođena Johnom Naughtonom, iskrcala se na ostrvce Sibylla u sklopu atola Taongi kako bi istražili divlji svijet.

Dok su hodali pješčanom obalom, Naughton je ugledao nešto što mu je ubrzalo puls: olupinu malog plavog čamca, dopola zakopanu u pijesak.

Približio se i na trupu vidio registracijski broj: HA 3539 EK. Srce mu je stalo. Naughton je bio dio tima koji je 1979. godine tražio Sarah Joe.

Možda vas zanima: Dječak kojeg nijedan doktor nije mogao objasniti

Odmah je prepoznao inicijale “HA” koji označavaju Havaje. Na čamcu su se još uvijek mogli nazrijeti izblijedjeli ostaci imena: Sarah Joe.

Ali ono što su pronašli pored čamca bilo je još nevjerovatnije.

Grob ispod drvenog križa

Nedaleko od olupine, biolozi su pronašli improvizovani grob. Bio je označen jednostavnim križem napravljenim od dva komada naplavljenog drveta povezana zarđalim ekserima.

Iz pijeska je virila ljudska vilica.

Daljnjim istraživanjem, forenzičari su kasnije utvrdili da kosti pripadaju Scottu Moormanu, jednom od petorice momaka sa čamca, ali detalji su bili krajnje zbunjujući.

Ispod naslaga kamenja i koralja, pored kostiju, pronađeni su snopovi malih, kvadratnih papirića između kojih su bili umetnuti tanki listići aluminijske folije.

Ovo je bio jasan znak ritualnog pokopa, ali ne kršćanskog ili havajskog – običaj je bio karakterističan za tajvanske ribare, poznat kao “spaljivanje novca za duhove”, kako bi se umirila duša preminulog.

Olupina čamca bila je pronađena na unutrašnjoj strani lagune, dok su svi drugi predmeti koje okean nanese, poput starih bova ili smeća, završavali na vanjskoj strani atola.

Da bi čamac ušao u lagunu, morao je proći kroz izuzetno uzak i opasan prolaz, što je izgledalo kao da je neko namjerno navigirao čamcem u mirnije vode.

Od Ralpha, Pata, Petera i Bennyja nije bilo ni traga – Scottove kosti bile su jedine na ostrvu.

Forenzičari su primijetili i da kosti nisu bile dovoljno izbijeljene suncem da bi tamo ležale devet godina, pa je izgledalo kao da je Scott preminuo tek nekoliko godina prije nego što su ga pronašli.

Istraga Stevea Goodenowa

Porodice su unajmile privatnog detektiva Stevea Goodenowa da pokuša povezati konce. Goodenow je otišao na Maršalova ostrva i otkrio ključnu informaciju.

Nekoliko godina ranije, maršalska policija je zaplijenila tajvanski ribarski brod koji je ilegalno lovio u vodama oko atola Taongi.

Pretpostavka je bila sljedeća: Tajvanski ribari su pronašli čamac Sarah Joe kako pluta okeanom. Na njemu su zatekli mrtvo tijelo Scotta Moormana.

Iz straha da će biti optuženi za ubistvo ili zbog sujeverja, odvukli su čamac do lagune, iznijeli tijelo i pokopali ga prema svom običaju, koristeći ritualni papir i foliju.

Ekseri na križu bili su isti oni koji se koriste na tajvanskim ribarskim brodovima.

Međutim, to nije rješavalo najveću misteriju.

Hronološki paradoks: Gdje je bila Sarah Joe?

Najjeziviji dio priče otkrili su zapisi istraživačkih timova.

Atol Taongi, uprkos svojoj izolaciji, bio je posjećen nekoliko puta između 1979. i 1988. godine.

Vlada Maršalovih ostrva poslala je tim 1982. godine da istraži mogućnost naseljavanja; prešli su ostrvo uzduž i poprijeko, ali nisu vidjeli ni čamac ni grob.

Možda vas zanima: Bivši šef NOAA: Imali smo kontakt sa neljudskom inteligencijom

Godine 1983. drugi tim biologa boravio je na Sibylli, ali ponovo nije pronašao ništa.

Još jedan tim posjetio je ostrvo 1985. godine i izvijestio o svakoj boci koja je isplivala na obalu, no nema spomena o 5 metara dugom plavom čamcu.

Ako je Scott Moorman stradao u oluji 1979. godine, a čamac putovao strujama 3.701 kilometara, trebalo mu je maksimalno tri mjeseca da stigne do Maršalovih ostrva, pa ostaje zagonetka gdje je čamac bio punih šest ili sedam godina prije nego što se “pojavio” na ostrvu Sibylla.

Teorije: Preživljavanje ili beskonačno plutanje?

Postoji nekoliko teorija koje pokušavaju objasniti ove nelogičnosti, a svaka je strašnija od prethodne.

Teorija o preživljavanju

Neki vjeruju da su momci preživjeli oluju i da ih je struja odnijela na neko drugo, nepoznato ostrvo. Tamo su možda živjeli godinama.

Scott je mogao biti posljednji preživjeli koji je pokušao ponovo isploviti na Sarah Joe u očajničkom pokušaju da se domogne civilizacije, ali je preminuo na moru, nakon čega je čamac napokon završio na Taongiju.

To bi objasnilo zašto kosti nisu bile stare devet godina i zašto čamac nije viđen ranije.

Teorija o “džepu” Tihog okeana

Okeanske struje mogu formirati “džepove” ili vrtloge u kojima predmeti mogu ostati zarobljeni godinama prije nego što ih struja izbaci.

Moguće je da je Sarah Joe kružila ogromnim pacifičkim krugom više puta prije nego što je konačni talas izbacio na atol Taongi baš u onom kratkom prozoru između dvije ekspedicije.

Teorija o ilegalnim ribarima

Postoji mogućnost da su momci presretnuti. Godine 1979. u tom dijelu Pacifika bilo je mnogo ilegalnih aktivnosti.

Da li su svjedočili nečemu što nisu smjeli?

Da li su ih pokupili ribari, držali kao roblje, a Scott je kasnije stradao?

Ovo je teorija zavjere koja nema mnogo dokaza, ali se često spominje u krugovima ljubitelja misterija.

Tajna bez kraja

Slučaj Sarah Joe ostaje jedna od rijetkih misterija gdje pronalazak ključnog dokaza – samog broda i tijela – nije riješio slučaj, već ga je učinio nemogućim.

Kako je čamac prošao kroz koraljni greben?

Ko je bio anonimni tajvanski ribar koji je pokopao Scotta?

I najvažnije od svega: gdje je brod bio tokom onih sedam tihih godina?

Nauka kaže da je to bio splet struja i nesretnih okolnosti.

Lokalna havajska predanja možda bi rekla da su to bili duhovi predaka ili Menehune.

U svijetu koji je danas u potpunosti mapiran satelitima i povezan mrežama, priča o Sarah Joe podsjeća nas da na mapi naše planete još uvijek postoje “bijele mrlje” – ne geografske, već one u našem razumijevanju sudbine i onoga što se dešava kada se čovjek nađe oči u oči sa beskrajem plavetnila.

Možda vas zanima: Gary mcKinnon: Haker koji je otkrio NLO-e