“Nebeska bića”: 5 neobjašnjivih susreta koje skrivaju drevni tekstovi

Ono što danas nazivamo NLO-ima ili modernijim terminom UAP-ima, u prošlosti je tumačeno kroz jezik mita, religije i filozofije: kao kočije bogova koje paraju nebo, brodovi iz “gornjeg mora” ili bića iz nevidljivih svjetova.

Upravo ta različita tumačenja istog fenomena otvaraju pitanje da li se kroz istoriju ponavlja isti susret – ali sa uvijek novim imenima i značenjima.

U ovom tekstu istražit ćemo pet ključnih istorijskih incidenata koji sugerišu da nebo iznad nas nikada nije bilo pusto, te da su “posjetioci” – šta god oni bili – oduvijek prisutni, prilagođavajući svoj izgled jeziku i mašti epohe u kojoj se pojavljuju.

Jezekilj i “olujni vjetar”

Ljeto je 592. godine prije nove ere. Na obalama rijeke Kebar u Vavilonu, među jevrejskim izgnanicima, stoji čovjek po imenu Jezekilj.

On nije samo sveštenik, već čovjek koji će uskoro doživjeti susret koji će zbunjivati teologe narednih 2.600 godina.

Dok je posmatrao nebo, vidio je “olujni vjetar” koji dolazi sa sjevera, ogroman oblak obavijen vatrom koja bljeska.

Jezekilj opisuje nešto što je, prema njegovim riječima, bilo poput “elektroma” (legure zlata i srebra koja blješti).

Iz centra te vatre izranjaju četiri “bića”. Ali, ono što ovaj izvještaj izdvaja od tipične religijske ekstaze je detaljnost opisa.

Jezekilj piše o strukturama – točkovima koji su “točak u točku”, koji se kreću u sva četiri smjera bez okretanja i sa rubovima koji su ispunjeni “očima”.

Teološka vizija ili nacrt za letjelicu?

Crkva je vijekovima ovaj tekst interpretirala isključivo kao metaforu za Božije prijestolje.

Međutim, 1970-ih godina, Josef Blumrich, vodeći NASA-in inženjer koji je radio na projektu Saturn V, odlučio je da naučno opovrgne teorije o antičkim astronautima koje je popularisao Erich von Däniken.

Blumrich je krenuo od pretpostavke da je Jezekilj vidio prirodni fenomen ili halucinaciju.

Ali, kako je Blumrich, kao stručnjak za aerodinamiku i dizajn letjelica, dublje analizirao Jezekiljov tekst, dogodilo se nešto neočekivano.

Umjesto da opovrgne teoriju, on je postao njen zagovornik.

U svojoj knjizi “The Spaceships of Ezekiel“, Blumrich je dokazao da su Jezekiljovi opisi – “ravne noge koje sjaje kao uglačana bronza”, “krila koja šume kao huk velikih voda” i “točkovi” – zapravo precizan tehnički opis letjelice sa centralnim trupom i četiri potporna stuba sa rotirajućim mehanizmima.

Ono što je Jezekilj nazvao “očima” na točkovima, za inženjera poput Blumricha mogli su biti senzori ili otvori na mehanizmu za kretanje.

Jezekilj je koristio jedini jezik koji mu je bio dostupan: ako vidi metalnu letjelicu, naziva je “blistavim metalom”; ako čuje buku motora, kaže da zvuči kao “vojska u pokretu”.

Nebeski moreplovci iz Clonmacnoisea

A sada se selimo u rani srednji vijek, u srce Irske u manastir Clonmacnoise koji je bio jedan od najvažnijih centara učenja u Evropi.

Dok su monasi u miru prepisivali svete knjige, nebo iznad njih postalo je pozornicom za incident koji bi danas izazvao globalnu paniku na društvenim mrežama.

Irski anali, koji su bili strogi hronološki zapisi bez pretjeranog uplitanja fikcije, bilježe 743. i 748. godine nevjerovatnu rečenicu: “Brodovi sa svojim posadama viđeni su u zraku.”

Možda vas zanima: Misteriozno morsko stvorenje u Indijskom okeanu

Susret dva svijeta na crkvenom krovu

Najdetaljnija verzija ove priče dolazi iz skandinavskog teksta Konungs Skuggsjá (Kraljevo ogledalo) iz 13. vijeka, ali i iz domaćih irskih izvora poput Knjige iz Leinstera.

Priča kaže da je tokom mise u crkvi u Clonmacnoiseu, sidro bačeno sa nebeskog broda zapelo za luk crkvenih vrata.

Vjernici su izasli van i ugledali brod kako pluta iznad njih. Jedan od članova nebeske posade skočio je s broda i “zaronio” kroz zrak prema sidru, praveći pokrete rukama kao da pliva.

Kada su ga ljudi pokušali zgrabiti, biskup je intervenirao. Zašto? Jer je shvatio da se biće “davi” u našoj atmosferi, baš kao što bi se čovjek utopio u vodi.

Čim su ga pustili, biće se vratilo na brod, konopac je presječen, a letjelica je nestala u oblacima.

Ono što je fascinantno u ovom izvještaju je koncept “Gornjeg mora” (Maritimum).

Srednjovjekovni ljudi nisu vjerovali u vanzemaljce s Marsa; vjerovali su da se iznad oblaka nalazi drugi okean po kojem plove drugačiji brodovi.

Ovaj incident pokazuje nevjerovatnu konzistentnost: posjetioci su često opisani kao bića kojima je naš zrak previše gust ili toksičan, što je detalj koji se često ponavlja u modernim izvještajima o “bliskim susretima treće vrste”.

“Zračni brodovi” iz Magonie

Samo nekoliko decenija kasnije, u Francuskoj pod vlašću Karla Velikog, susrećemo se s još mračnijim vjerovanjem.

Nadbiskup Agobard iz Lyona, jedan od najprosvećenijih umova svog vremena, našao se u situaciji da mora spasiti četvero ljudi (tri muškarca i jednu ženu) od bijesne rulje.

Rulja ih je optužila da su “pali sa oblaka”.

Prema Agobardovom spisu “De Grandine et Tonitruis” (O gradu i grmljavini), stanovništvo je čvrsto vjerovalo u postojanje regije zvane Magonia.

Vjerovalo se da iz Magonije dolaze “zračni brodovi” koji u dosluhu sa lokalnim čarobnjacima (zvanim Tempestarii) kradu žito i plodove koje je uništila oluja.

Jacques Vallée i teorija interdimenzionalnosti

Ovaj istorijski zapis postao je temelj za rad jednog od najvažnijih istraživača NLO-a 20. vijeka, Jacquesa Valléea.

U svojoj revolucionarnoj knjizi “Passport to Magonia“, Vallée je iznio tezu koja je uzdrmala ufologiju: ovi objekti nisu nužno letjelice sa drugih planeta (ekstraterestrijalna hipoteza), već su to manifestacije inteligencije koja dijeli naš prostor, ali operiše u drugim dimenzijama.

Vallée tvrdi da se fenomen prilagođava kulturnom kontekstu.

U 9. vijeku su to bili brodovi iz Magonije; u 19. vijeku su to bili misteriozni dirižabli; danas su to metalni diskovi.

Suština ostaje ista – interakcija s nečim što “nije odavde”.

Činjenica da je čak i Karlo Veliki morao izdavati proglase protiv “olujnih čarobnjaka” sugeriše da incidenti u zraku nisu bili samo izolirane legende, već masovni društveni fenomen.

Abdukcija Anne Jefferies

U decembru 1645. godine, u Cornwallu, devetnaestogodišnja sluškinja Anne Jefferies pronađena je u nesvijesti u vrtu svoje porodice Pitt.

Možda vas zanima: Superbrzi NLO uočen na događaju u New Yorku

Kada se probudila, ispričala je priču koja nevjerovatno podsjeća na moderne slučajeve otmica.

Opisala je šest malih ljudi u zelenoj odjeći koji su se iznenada pojavili i izazvali kod nje paralizu.

Zatim je osjetila “ubod” u oku (čest motiv u modernim abdukcijama) i bila transportovana na mjesto koje je opisala kao blistavu palatu sa bićima koja sjaje.

Kada se vratila, Anne više nije bila ista. Tvrdila je da može predvidjeti budućnost i liječiti dodirom.

Zatvor, glad i neshvaćena moć

Ono što Anneinu priču izdvaja iz domena običnog folklora o vilama jeste reakcija tadašnjih vlasti.

U burnom periodu engleskog građanskog rata, njene tvrdnje nisu shvaćene kao bezazlena praznovjerja, već kao potencijalna prijetnja poretku.

Zbog toga je zatvorena u dvorcu Bodmin, gdje su vlasti pokušale da je slome izgladnjivanjem.

Ipak, gradonačelnik i stražari su sa zaprepaštenjem bilježili da je mjesecima opstajala bez ikakve hrane, tvrdeći da je hrane njeni “nevidljivi prijatelji” nečim što je nazivala “nebeskim hljebom”.

Njen slučaj nije ostao na nivou glasina. Dokumentovan je u službenim pismima koja se i danas čuvaju u Oxfordu.

Ako se, međutim, ukloni terminologija 17. vijeka i zanemari riječ “vile”, ostaje obrazac koji zapanjujuće podsjeća na ono što savremena istraživanja nazivaju klasičnim izvještajem o abdukciji: opis susreta s malim humanoidnim bićima, trenutke potpune paralize, iskustvo fizičkog pregleda simbolizirano ubodom u oko, povratak sa pojačanim psihičkim sposobnostima, te neobične biološke promjene, uključujući navodnu sposobnost preživljavanja bez hrane.

Renesansni naučnik i “Ljudi od zraka”

Možda najintelektualniji izvještaj dolazi od Fazzia Cardana, oca slavnog matematičara Girolama Cardana.

Fazzio je bio čovjek od nauke, pravnik i ljekar, prijatelj Leonarda da Vincija i nije bio sklon praznovjerju.

U milanskoj noći 13. augusta 1491. godine, u Fazzijevu radnu sobu ušlo je sedam bića. Nisu ušli kroz vrata; jednostavno su se materijalizovali.

Nosili su odjeću sličnu rimskoj – purpurnu i zlatnu, ali njihova tijela su bila drugačija. Izgledali su solidno, ali su bili “napravljeni od zraka”.

Predavanja iz kosmologije

Ovi “Ljudi od zraka” nisu došli da plaše Fazzia. Oni su s njim razgovarali tri sata o filozofiji, prirodi univerzuma i zakonima po kojima žive.

Rekli su da su smrtni, ali da žive i do 300 godina.

Fascinantno je da su opisali kako imaju svoje akademije gdje poučavaju stotine učenika, ali da im je zabranjeno previše direktno uticati na ljudsku istoriju.

Kada je Jacques Bergier, nuklearni fizičar i autor kultne knjige “Jutro čarobnjaka”, analizirao ovaj slučaj u 20. vijeku, primijetio je da opisi odjeće i ponašanja odgovaraju onome što bi renesansni čovjek doživio kao “visoku civilizaciju”.

Ako su to bili vanzemaljci, koristili su vizuelni jezik koji je Fazzio mogao razumjeti – likove iz klasične antike.

Zašto nam se ovi događaji čine tako sličnim?

Kada analiziramo ovih pet slučajeva, razdvojenih hiljadama kilometara i milenijima istorije, pojavljuju se obrasci koje je teško svesti na puku slučajnost.

Možda vas zanima: “Oni nas posmatraju”: Susret sa NLO-om iznad Perua

U svakom od ovih perioda svjedoci koriste najnaprednije pojmove i slike svog vremena kako bi opisali ono čemu su prisustvovali: Jezekilj govori o točkovima i blistavom metalu, srednjovjekovni monasi vide brodove koji plove nebom, dok kasniji svjedoci koriste simbole vlasti i tehnologije svog doba.

Ove pojave ne ostaju ograničene na subjektivni doživljaj, već ostavljaju mjerljive posljedice na ljudsko tijelo, uključujući paralizu, privremeni gubitak vida, promjene metabolizma i naglo ispoljavanje neobičnih psihičkih sposobnosti, što sugeriše fiziološku interakciju, a ne puku viziju.

Konačno, kroz sve ove izvještaje provlači se upečatljiv motiv “vode”: od Jezekiljevog opisa huka velikih voda, preko irskih brodova koji zrakom plove kao morem, do osjećaja gustog, tečnog okruženja.

Ova dosljedna metafora otvara mogućnost da se ne radi o klasičnom letu, već o kretanju kroz prostor koji se, pod određenim uslovima, ponaša poput fluida, implicirajući manipulaciju samim prostor-vremenom.

Naučni skepticizam protiv istorijskih dokaza

Kritičari često kažu da su ovi izvještaji samo plod mašte ili pogrešnog tumačenja astronomskih fenomena (poput kometa ili meteora).

Međutim, komete ne bacaju sidra na crkve, niti komete daju trosatna predavanja o filozofiji u nečijoj radnoj sobi.

Problem sa modernom naukom je što ona često odbacuje anegdotne dokaze, ali kada se “anegdote” ponavljaju hiljadama godina sa identičnim detaljima, one postaju statistički značajan podatak.

To nisu izolirani incidenti, već kontinuirana hronika interakcije između ljudske rase i nečeg drugog.

Možda odgovor na pitanje o NLO-ima ne leži u dalekim galaksijama koje pokušavamo dosegnuti teleskopima, već u našoj vlastitoj prošlosti.

Ako su bili ovdje 592. godine p.n.e. i 1491. godine n.e., nema razloga da ne budu ovdje i danas.