Postoji li tajanstveni podzemni svijet ispod piramide u Gizi?

Kada posljednja zraka sunca napusti vrh Keopsove piramide, visoravan Gize se transformiše. Buka nestaje, svjetla se gase i ostaje samo tišina, teška i prastara.

Zvanična priča o piramidama je jednostavna: one su grobnice faraona, a Sfinga je njihov vječni čuvar. To je barem ono što nas uče u školama, narativ koji uredno slaže sve činjenice u poznate okvire.

Ali, šta ako je ta priča samo paravan? Šta ako je prava svrha Gize daleko čudnija, dublja i mračnija? Šta ako je sve što vidimo samo vrh ledenog brijega, fasada dizajnirana da sakrije…nešto drugo?

Šta Herodotu nije bilo dozvoljeno da vidi?

U 5. vijeku prije nove ere, grčki istoričar Herodot stajao je, baš kao i mi, zadivljen pred čudima Egipta. Opisao je Lavirint u Havari kao djelo koje prevazilazi i same piramide – kolosalni kompleks sa 3.000 soba.

Svećenici, njegovi vodiči, ponosno su mu pokazali gornje nivoe. Ali kada je Herodot, vođen svojom novinarskom znatiželjom, zatražio da vidi podzemne odaje, naišao je na zid šutnje.

Pristup je bio strogo zabranjen. Objašnjenje je bilo jednostavno: dole su grobnice kraljeva i svetih krokodila.

Ali da li je zaista bilo tako? Ili je to bio najlakši način da se znatiželjni stranac odvrati od tajne koju nije smio da vidi?

Zašto tolika tajnovitost oko podzemnih nivoa?

A onda mu je, gotovo nehajno, rečeno da podzemni prolazi povezuju taj lavirint sa piramidama u Memfisu.

To nije bila činjenica, to je bila informacija koja je “procurila”, trag o skrivenoj mreži koja se proteže ispod pustinjskog pijeska.

Uznemirujući zapisi

Arapski hroničari, koji su vijekovima kasnije stigli u Egipat nakon što je slava faraona izblijedila, zabilježili su priče koje se graniče s nemogućim.

Jedan od tih zapisa je onaj o guverneru Ahmedu ibn Tulunu i njegovoj ekspediciji u Veliku piramidu.

Prema tekstu, Ahmed i njegovi ljudi su duboko u utrobi piramide pronašli pehar od nepoznatog materijala.

Dok su se vraćali na površinu, jedan od njih je bio “uznesen” nekom nevidljivom silom. Vratio se bez odjeće, manijakalno se smijući, i ponovo nestao u tami.

Kao da ga je pozvao entitet sa kojim se ne smije raspravljati.

Što se tiče pehara, u zapisima stoji da je imao uvijek istu težinu, bio pun ili prazan.

Ovo je očigledno opis artefakta koji krši sve poznate nam zakone fizike.

Šta se dogodilo sa peharom i čovjekom koji je ostao iza, ostaje nepoznato.

Ali, ako mislite da je ovo već veoma čudno, onda se pripremite za ono što slijedi u nastavku teksta.

Al-Masudi, arapski istoričar, geograf i putopisac, pisao je o “mehaničkim čuvarima” skrivenih odaja.

Nije ih opisao kao magična bića, već gotovo kao mašine, automate programirane da štite znanje skriveno od nepozvanih.

Radi li se ovdje samo o bujnoj mašti, ili iskrivljenom sjećanju na izgubljenu tehnologiju koja je čuvala ulaze u stvarni, podzemni kompleks, teško je reći.

Priče su previše specifične i previše čudne da bi se tek tako odbacile kao puki folklor.

Proročanstvo Edgara Caycea

Edgar Cayce (1877–1945) bio je Amerikanac, poznat kao vidovnjak i mistik, često nazivan “Uspavani prorok” (The Sleeping Prophet) zbog svog neobičnog načina proricanja.

Davao je proročanstva i “čitanja” dok je bio u stanju nalik snu ili transu.

Za vrijeme tih stanja, Cayce je davao detaljne opise izgubljene civilizacije Atlantide.

Tvrdio je da su Atlantiđani, predviđajući kataklizmu, sakrili svoje najvažnije zapise i tehnologiju u “Dvorani zapisa”.

Prema Cayceu, lokacija dvorane je zapanjujuće precizna: ispod zemlje, u maloj komori koja se nalazi tačno između šapa Sfinge.

Lako je odbaciti Caycea kao mistika. Ali decenijama, u desetinama odvojenih “čitanja”, on je davao konzistentne, detaljne informacije o ovom skrivenom mjestu.

Nije li onda čudno da su brojna kasnija, nezavisna georadarska istraživanja pokazala postojanje neobjašnjive, pravougaone šupljine tačno na lokaciji koju je opisao?

Većina tih istraživanja je naglo prekinuta ili njihovi rezultati nikada nisu u potpunosti objavljeni. Pitanje je zašto?

Eho iz praznine

Moderna nauka je trebala donijeti odgovore, ali umjesto toga donijela je samo još veća pitanja.

Geofizička skeniranja visoravni Gize, provedena od 1970-ih godina do danas, otkrila su da je tlo ispod piramida i Sfinge prožeto mrežom šupljina, tunela i anomalija.

Zvanična objašnjenja govore o prirodnim pećinama i manjim grobnicama. Ali, podaci često pokazuju nešto drugo: savršeno ravne linije, pravougaone oblike i mreže koje izgledaju vještački.

Tim sa Univerziteta Waseda iz Japana je 1987. godine otkrio ogromnu šupljinu pored Kraljičine odaje u Velikoj piramidi i mrežu tunela ispod i oko Sfinge.

Francuski timovi su godinama kasnije potvrdili postojanje neistraženih hodnika.

Najnoviji projekat, ScanPyramids, koristeći naprednu tehnologiju mionske radiografije, otkrio je veliku, do sada nepoznatu prazninu unutar Velike piramide, dugu najmanje 30 metara.

Svaki put kada tehnologija zaviri dublje, pronalazi praznine. Praznine koje zvanična arheologija ne može ili ne želi objasniti.

Zašto je svako otkriće koje bi moglo promijeniti istoriju dočekano sa skepticizmom ili jednostavno zataškano?

Da li je moguće da vlasti znaju šta se dole nalazi, ali se plaše implikacija takvog otkrića?

Vrata u podzemni svijet

Ako želite fizički dokaz da se ispod Gize krije nešto zapanjujuće, dovoljno je spustiti se u “Ozirisovu grobnicu”, ako uopšte to možemo nazvati grobnicom.

Da biste stigli do tog mjesta, morate se spustiti vertikalnim oknom dužine od preko 30 metara, kroz tri nivoa, u samo srce stijene.

Na dnu, u vječnoj tami, nalazi se komora potopljena podzemnom vodom. U sredini, kao na oltaru, leži masivni crni sarkofag, zapečaćen vjekovima.

Zvanično, to je simbolična grobnica iz mnogo kasnijeg perioda. Ali, zastanite i razmislite.

Zašto uložiti toliki napor da se iskopa tako nevjerovatno duboka i nepristupačna struktura samo za simboliku?

Ne izgleda li ovo više kao ulaz? Kao zapečaćena vrata, sa vodom kao posljednjom barijerom koja čuva ono što leži “iza”?

Pitanja koja ostaju u pijesku

Kada spojite sve dijelove slagalice – Herodotovu zabranjenu zonu, arapske priče o izgubljenoj tehnologiji, Cayceovu preciznu mapu, geofizičke odjeke iz neobjašnjivih praznina i postojanje stvarnih, nevjerovatno dubokih struktura – zvanična priča o Gizi počinje da zvuči, pa…šuplje.

Ne radi se više o tome da li vjerujemo u podzemni svijet, već o tome da dokazi o nečemu neobjašnjivom postaju previše brojni da bi se ignorisali.

Giza nije riješena zagonetka – štaviše daleko je od toga.

I na kraju ovog članka, vrijeme je da se ponovo zapitamo: Šta zaista spava ispod vječnog pijeska Egipta???