Egipatska knjiga mrtvih: Vodič kroz zagrobni svijet ili predak Deset zapovijesti?
U Britanskom muzeju u Londonu, pod stalnim svjetlom izložbene vitrine, leži papirus dug gotovo 24 metra.
Ispisan je oko 1250. godine prije nove ere za Anija, visokog pisara i nadzornika žitnica hramova u Tebi.
Na jednoj od oslikanih scena vaga drži Anijevo srce na jednoj strani, a jedno jedino pero na drugoj. Iznad vage sjedi mali pavijan, spreman da javi ishod.
Papirus je pronađen u Anijevoj grobnici, a otkupio ga je Britanski muzej 1888. godine.
Tekst je ispisan kurzivnim hijeroglifima – svečanijom, sporijom varijantom pisma, rezervisanom upravo za ovakve rukopise, a ne za svakodnevnu upotrebu.
Egiptolog E. A. Wallis Budge prije transporta u London prerezao je svitak na 37 listova približno jednake veličine – odluka koja je oštetila cjelovitost izvornika, ali je papirusu omogućila da uopšte stigne u Evropu čitav.
Među desetinama sačuvanih primjeraka Knjige mrtvih, Anijev se izdvaja kao jedan od najbogatije oslikanih i najpotpunijih; na više vinjeta uz njega se pojavljuje i njegova supruga Tutu, članica sveštenstva boga Amona.
Danas se ti listovi čuvaju odvojeno, svaki iza sopstvenog stakla.
Šta je Egipatska knjiga mrtvih
Taj prizor pripada onome što danas nazivamo Egipatskom knjigom mrtvih – zbirci od gotovo 200 magijskih formula namijenjenih da preminulu osobu provedu kroz zagrobni svijet.
Nijedan sačuvani primjerak ne sadrži sve formule; svaki je bio prilagođen pojedincu koji ga je naručio i mogao platiti.
Naručivanje sopstvenog primjerka bilo je pitanje statusa koliko i vjere – priuštiti sebi pisara i slikara značilo je da porodica raspolaže sredstvima kakva većina stanovništva nije imala.
Za stare Egipćane smrt nije bila kraj, nego prelazak: dug i opasan put s ispitima koje je trebalo znati riješiti.
Od Tekstova piramida do papirusnih svitaka
Korijeni tih formula sežu duboko u prošlost.
Najstarije, takozvani Tekstovi piramida, uklesane su na zidovima kraljevskih grobnica Starog kraljevstva i bile su privilegija isključivo faraona.
Početkom drugog milenijuma prije nove ere formule su počele da se ispisuju i na sarkofazima imućnijih građana – to su Tekstovi sarkofaga.
Tek u Novom kraljevstvu, od otprilike 1550. godine prije nove ere, poprimile su oblik kakav danas poznajemo: ispisane na papirusnim svicima, dostupne svakome ko je mogao platiti pisara i slikara.
Praksa se održala gotovo hiljadu i po godina, sve do otprilike 50. godine prije nove ere – približno onoliko koliko je prošlo od pada Zapadnog Rimskog Carstva do danas.
Sud Ozirisa i Negativne ispovijesti
Vrhunac putovanja odigravao se u Dvorani dvije istine, pred sudom boga Ozirisa.
Prema Enciklopediji svjetske istorije, preminuli je tamo stajao pred 42 božanstva, svako od njih vezano za jednu od 42 tadašnje pokrajine Egipta.
Pred svakim od njih izgovarao je nijekanje jednog tačno određenog prijestupa: nisam ubio, nisam krao, nisam nikoga naveo da plače, nisam začepio uši pred istinom.
Egiptolozi ovu litaniju nazivaju Negativnim ispovijestima, iako naziv pomalo zavodi – ne radi se o priznanju i pokajanju u smislu koji bismo danas prepoznali, nego o formalnoj izjavi kojom se preminuli usklađuje sa Maat, božanskim principom istine, pravde i reda.
Iako se o "42 ispovijesti" često govori kao o fiksnoj listi, tekst se u praksi prilagođavao osobi za koju je pisan.
Vojnik nije izgovarao istu ispovijest kao trgovac ili pisar poput samog Anija – svaka verzija nosila je nešto drugačiji izbor grijeha, iako je okosnica ostajala prepoznatljiva.
Maat pritom nije bila samo lik u ovoj sceni.
Za stare Egipćane, ona je predstavljala sam temelj poretka – ravnotežu kosmosa, društva i prirode.
Održavanje Maat, nasuprot silama haosa, opisivano je kao osnovna dužnost svakog faraona dok je vladao, ne samo mjerilo za dušu nakon smrti.
Polja trske, Vaganje srca i Ammit
One koji bi uspješno prošli ispit čekala je nagrada: Polja trske, zamišljena kao savršena verzija Egipta, plodna zemlja bez bolesti i gladi, u kojoj je preminuli nastavljao da živi životom kakav je poznavao i ponovo se susretao sa onima koje je nekad izgubio.
Ali do te nagrade vodio je posljednji i najteži korak.
Odlučujući trenutak zvao se Vaganje srca.
Za razliku od ostalih unutrašnjih organa, srce je tokom mumifikacije ostajalo u tijelu.
Egipćani su u njemu vidjeli sjedište razuma, sjećanja i savjesti – ono što bismo danas nazvali karakterom osobe.
Anubis, bog sa šakalovom glavom, stavljao je srce na jednu stranu vage, nasuprot jednom peru božice Maat.
Tot, pisar bogova prikazivan s glavom ibisa, bilježio je ishod, dok je Oziris predsjedavao sudom.
Da bi preminuli prošao test, srce nije smjelo biti teže od istine, ali ni lakše – moralo je doći u savršenu ravnotežu.
Onima čije se srce nije uravnotežilo čekala je Amit, stvorenje sastavljeno od tri životinje koje su stari Egipćani smatrali najopasnijim: glave krokodila, prednjeg dijela tijela lava i zadnjeg dijela nogu nilskog konja.
Amit nikada nije bila predmet obožavanja – nije imala hramove ni svećenike, samo jednu jedinu ulogu.
Za Egipćane ono što je slijedilo nije bila kazna u paklu, kako će to kasnije zamisliti druge tradicije.
Bilo je to nešto gore: potpun prestanak postojanja, brisanje iz svakog sjećanja i svake budućnosti – u kulturi opsjednutoj imenom i sjećanjem, teže od bilo kakve muke.
Skarabej: amulet, prevara ili priprema?
Baš zato što niko nije bio potpuno siguran u vlastitu savjest, Egipćani su razvili posljednju liniju odbrane.
Na tijelo preminulog, neposredno iznad srca, postavljao se kamen u obliku skarabeja.
Prema opisu njujorškog Metropolitan muzeja umjetnosti, na donjoj strani takvog amuleta često je uklesan tekst poznat kao Formula 30B – obraćanje sopstvenom srcu, zaklinjanje da ne svjedoči protiv svog vlasnika pred vagom.
Kamen je najčešće bio zelene boje, žad ili zeleni jaspis, jer je zelena za Egipćane simbolizovala ponovno rođenje i vaskrsnuće boga Ozirisa.
U praksi, srcu se naređivalo da šuti, čak i kad je istina bila neugodna.
Neki savremeni komentatori taj amulet opisuju gotovo kao varanje na ispitu – način da preminuli zaobiđe sopstvenu savjest.
Egiptolozi koji proučavaju pogrebne tekstove nude i drugačije tumačenje: skarabej nije bio prevara, nego priprema.
Da bi izdržao suđenje, preminuli je morao doći pred vagu emotivno smiren, pomiren sa sopstvenim srcem, jer je upravo ono, prema egipatskom vjerovanju, nosilo trag svakog dobrog i lošeg djela.
Oba tumačenja ostaju otvorena; tekst sam po sebi ne razrješava dilemu.
Ideja da srce nosi težinu karaktera nadživjela je civilizaciju koja ju je stvorila.
Izrazi poput "lakog srca" i "teška srca" postoje i danas, u jezicima daleko od Nila, kao daleki odjek iste slike.
Direktnu vezu nije moguće dokazati, ali sličnost je upadljiva.
Egiptolozi danas uglavnom odbacuju predstavu o Egipćanima kao narodu opsjednutom smrću;
Enciklopedija svjetske istorije primjećuje da je briga za zagrobni život prije bila izraz ljubavi prema životu nego njegova suprotnost.
Da li je Egipatska knjiga mrtvih nadahnula Deset zapovijesti?
Postoji, međutim, jedno pitanje oko kojeg se istraživači ne slažu.
Nekoliko zabrana iz Negativnih ispovijesti – ubistvo, krađa, preljuba, laganje – pojavljuje se vijekovima prije tradicionalnog datiranja Deset zapovijesti, u vrijeme kada je, prema biblijskom narativu, Mojsije odrastao na egipatskom dvoru.
Za neke autore to je dovoljno da posumnjaju na egipatski uticaj na Mojsijev zakon.
Većina egiptologa i komparativista prema toj tezi ostaje suzdržana.
Ukazuju, prije svega, na to da korijeni ovih formula – kako je već pomenuto – sežu duboko u Staro kraljevstvo, mnogo prije nego što se monoteizam uopšte pojavio na ovom području.
Negativne ispovijesti upućene su, ponaosob, 42 različita božanstva, dok Deset zapovijesti počinju zahtjevom da se ne obožava nijedan bog osim jednog.
Ni u jednoj od 42 rečenice papirusa iz Britanskog muzeja ne stoji zahtjev za obožavanjem samo jednog boga.
IZVORI
- World History Encyclopedia: The Forty-Two Judges
- British Museum: Ancient Egyptian gods and goddesses
- The Metropolitan Museum of Art: Heart Scarab of Hatnefer
- E. A. Wallis Budge, The Book of the Dead: The Papyrus of Ani in the British Museum, British Museum, 1895.
- British Museum — Papyrus of Ani (official collection page)
- John H. Taylor (ur.), Journey Through the Afterlife: The Ancient Egyptian Book of the Dead, British Museum Press, 2010.
Aquarius
Istraživač nepoznatog koji voli dobru priču. Neću ti prodati senzaciju samo zbog klika. Ako ti se sviđaju moji tekstovi, tvoja podrška bi mi mnogo značila da nastavim dalje.