Postojite li zaista unutar svog tijela? Slučaj koji je uzdrmao neuronauku

Godina je 2002. Ženevska univerzitetska bolnica. Doktori sedmicama prate 43-godišnju pacijentkinju s epilepsijom koja ne reaguje na lijekove.

Elektrode su joj već hirurški ugrađene ispod lobanje, a sada, dok leži u bolničkom krevetu na odjelu za praćenje, tim provjerava elektrodu po elektrodu kako bi locirao žarište napadaja.

Kada aktiviraju elektrodu na desnom angularnom girusu — dijelu mozga iza desnog uha, tamo gdje se temporalni i parijetalni režanj spajaju — kroz tkivo prolazi blaga struja.

Žena iznenada progovara: "Vidim samu sebe kako ležim u krevetu, odozgo, ali vidim samo noge i donji dio trupa."

Nije uzela nikakav lijek. Nije bila u traumi, u snu, niti u bilo kakvom izmijenjenom stanju svijesti.

Elektroda je jednostavno prekinula signal koji njenom mozgu neprestano govori gdje se ona nalazi — taj signal je nestao.

Olaf Blanke i ženevska laboratorija

Neurolog koji je vodio ispitivanje zvao se Olaf Blanke, iz Laboratorije za funkcionalno mapiranje mozga pri ženevskoj univerzitetskoj bolnici.

Ovakvo mapiranje je standardan korak kod pacijenata čije žarište napadaja leži blizu osjetljivog tkiva — cilj je unaprijed znati koji dio mozga kontroliše šta, kako hirurzi kasnije, tokom konačne resekcije, ne bi slučajno oštetili govor, pokret ili vid.

Ono što je Blanke pronašao na desnom angularnom girusu nije bilo na spisku očekivanih odgovora.

Kada je stimulacija ponovljena, žena je opisala i da joj se noge naizgled skraćuju, i da joj se ruka pomjera prema licu — iako se fizički nije ni pomjerila.

Oba efekta pojavljivala su se dok je gledala vlastite udove tokom stimulacije, u skladu s tim da isto to područje mozga prvenstveno sastavlja vizuelne i tjelesne signale u jednu sliku.

Taj dio mozga, danas poznat kao temporo-parijetalni spoj (TPJ), obavlja naizgled jednostavan posao.

On neprestano sastavlja signale iz unutrašnjeg uha, očiju, kože i mišića u jedinstven osjećaj: da se nalazite unutar vlastitog tijela, iza vlastitih očiju, i da taj svijet promatrate iz jedne, stabilne tačke.

Taj osjećaj djeluje kao nešto dato, kao činjenica koja se ne dovodi u pitanje.

Ono što je Blankeov tim objavio 2002. u časopisu Nature pokazalo je suprotno — da je riječ o konstrukciji koju mozak neprekidno održava, i da se ta konstrukcija, uz dovoljno preciznu smetnju, može privremeno ugasiti.

Za taj osjećaj mozak koristi najmanje tri odvojena izvora informacija: vestibularni sistem u unutrašnjem uhu, koji mjeri ravnotežu i ubrzanje; proprioceptivne signale iz mišića i zglobova, koji javljaju gdje se udovi nalaze i bez pogleda; i vid, koji sve to potvrđuje ili osporava.

TPJ je raskrsnica na kojoj se ta tri toka informacija sastavljaju u jedan zaključak — da ste upravo ovdje, u ovom tijelu.

Kada se ta raskrsnica preplavi pogrešnim ili međusobno sukobljenim signalom, zaključak koji izlazi na drugoj strani može biti jednako uvjerljiv kao i onaj tačan, samo pogrešan.

Prije Blankea: Penfield i Montrealska procedura

Blanke nije bio prvi koji je to primijetio, samo prvi koji je to sistematski ispitao i anatomski lokalizirao.

Skoro pola vijeka ranije, kanadski neurohirurg Wilder Penfield je tokom operacije epilepsije stimulisao desni temporalni režanj kod pacijenta poznatog u literaturi pod inicijalima V.F.

Pacijent je, prema Penfieldovom zapisu iz 1955. godine, uzviknuo: "Bože! Napuštam svoje tijelo."

Penfield je tokom karijere u Montrealskom neurološkom institutu stimulisao stotine pacijenata tražeći žarišta napadaja, i uz put je katalogizirao čitav niz neobičnih iskustava — deja vu, halucinirana prisustva, iznenadan strah bez razloga.

Napuštanje tijela bilo je samo jedan unos na toj dužoj listi, zabilježen u jednoj rečenici i nikad sistematski praćen; ni oprema ni teorijski okvir za dublje istraživanje tada nisu postojali.

Ono što je Penfieldu uopšte omogućilo da čuje takve rečenice bila je sama priroda operacije.

Njegova metoda, danas poznata kao "Montrealska procedura", izvodila se pod lokalnom anestezijom — lobanja je bila otvorena, ali pacijent je ostajao pri svijesti i mogao je govoriti tokom čitavog zahvata.

Možda vas zanima: Svijest, ljudski um i kvantna fizika

To je hirurzima omogućavalo da testiraju funkciju tkiva prije nego što bilo šta uklone, a usput je ostavilo i rijedak zapisnik onoga što ljudski mozak izgovori kada mu neko doslovno dotakne žicu na pogrešnom mjestu.

Ponavlja se, po volji

Blankeov tim je, decenijama kasnije, raspolagao i preciznom anatomskom lokalizacijom i jasnim pitanjem: zašto se to uopšte dešava, i može li se ponoviti po volji.

Moglo se.

Stimulacija na istom mjestu je dosljedno izazivala isti efekat, iz pokušaja u pokušaj.

Pet godina kasnije, u potpuno drugoj bolnici, isti fenomen se pojavio kod 63-godišnjeg muškarca liječenog zbog tinitusa, ne epilepsije, kada je elektroda trajno ugrađena u istu regiju.

Treći slučaj je unio dodatnu nijansu.

Kod pacijentkinje operisane zbog tumora, isti fenomen se pojavio nakon stimulacije lijeve strane TPJ-a, a ne desne.

Većina zabilježenih slučajeva i dalje pokazuje jasnu dominaciju desne hemisfere, ali izuzetak je dovoljan da pokaže kako mehanizam nije strogo ograničen na jednu stranu mozga.

Tri nezavisna slučaja, tri različita tima, isti opis iskustva.

To više nije moglo biti slučajnost jednog mozga — pogotovo jer je, prema jednom pregledu iz 2017., u cjelokupnoj istoriji istraživanja moždane stimulacije do tada zabilježeno svega pet ovakvih slučajeva ukupno.

Rijetkost, međutim, nije isto što i sumnjivost: rijetkost je, u ovom slučaju, upravo ono što čini svaki pojedinačni slučaj vrijednim pažnje.

Tijelo nije fiksna činjenica

Ovi slučajevi su dio šireg pravca istraživanja koji je promijenio način na koji neuronauka gleda na tjelesne iluzije uopšte.

Slično kao što su ranija istraživanja fantomskih udova pokazala da mozak amputirane osobe i dalje "osjeća" ud koji više ne postoji, Blankeov rad je pokazao da je moguć i suprotan proces: mozak zdravog tijela može izgubiti osjećaj da se uopšte nalazi unutar njega.

Možda vas zanima: Izvan pet čula: Moći skrivene u čovječanstvu

Oba fenomena upućuju na isti zaključak — tijelo koje osjećate kao svoje nije fiksna činjenica, nego model koji mozak neprestano ažurira i koji se, pod pravim uslovima, može prevariti u oba smjera.

Iluzija bez ijedne elektrode

Ostalo je pitanje da li je za taj efekat zaista neophodna elektroda unutar lobanje, ili se ista iluzija može izazvati i bez ikakvog hirurškog zahvata.

Odgovor je stigao iz Blankeove laboratorije u Lozani, u eksperimentu objavljenom u časopisu Science.

Zdravi dobrovoljci su nosili video-naočale povezane s kamerom postavljenom iza njihovih leđa, tako da su na ekranu gledali vlastita leđa kao da stoje iza sebe.

Istraživači su zatim istovremeno dodirivali njihova stvarna leđa i "leđa" koja su dobrovoljci vidjeli na ekranu.

Nakon nekoliko sekundi sinhronizovanih dodira, dobrovoljci su počeli osjećati da se nalaze na mjestu kamere — dva metra iza vlastitog tijela — umjesto na mjestu gdje su fizički stajali.

Test je bio jednostavan, ali rezultat nedvosmislen.

Kada bi istraživač pomjerio dobrovoljca dok je iluzija trajala, a zatim ga zamolio da se vrati na mjesto gdje je "bio", ljudi su se dosljedno vraćali bliže lokaciji kamere, a ne mjestu gdje im je tijelo zaista stajalo tokom eksperimenta.

Osjećaj lokacije — onaj koji djeluje kao najstabilnija stvar u ličnom iskustvu — pomjerio se mjerljivo, kod zdravih ljudi, bez ijedne elektrode.

Kada se to desi samostalno

Ovi nalazi objašnjavaju nešto što medicinska literatura odavno bilježi, a rijetko naglas priznaje: znatan dio ljudi doživi barem jedno spontano iskustvo napuštanja tijela tokom života, najčešće u stanju krajnjeg umora, tokom migrene, na granici sna i budnosti, u dubokoj meditaciji, ili u trenucima akutnog straha i fizičke opasnosti.

Kod velike većine, riječ je o kratkom i bezopasnom ispadu u obradi signala — trenutku kada TPJ ne uspije na vrijeme sastaviti informacije iz unutrašnjeg uha, očiju i kože u jedinstvenu cjelinu.

Kod nekih ljudi, taj isti ispad se dešava u mnogo dramatičnijim okolnostima.

Srčani zastoj i iskustvo bliske smrti

Jedna od tih okolnosti je srčani zastoj.

Možda vas zanima: Može li se svijest pratiti sve do načina na koji stvari vibriraju?

Nizozemski kardiolog Pim van Lommel je, sa saradnicima, između 1988. i 1992. pratio 344 pacijenta koji su preživjeli srčani zastoj u deset bolnica širom Nizozemske — ne retrospektivno, kroz sjećanja prikupljena godinama kasnije, nego prospektivno, ispitujući svakog pacijenta u danima nakon reanimacije.

Rezultati, objavljeni 2001. u časopisu The Lancet, pokazali su da je 18 posto pacijenata prijavilo iskustvo bliske smrti, a 12 posto opisalo ono što je tim nazvao "dubokim iskustvom" — s tunelom svjetla, osjećajem napuštanja tijela, ili susretom s onim što su ispitanici opisivali kao bezuslovnu ljubav.

Metodologija je bila stroga za ovakvu vrstu istraživanja.

Svaki pacijent koji je prijavio iskustvo upoređivan je s pacijentom koji nije, unutar iste bolnice i istog vremenskog perioda, kako bi se isključili faktori poput razlike u kvalitetu reanimacije ili tipu ustanove.

Poređenje je obuhvatalo starost, pol, prethodne bolesti, vrstu i trajanje reanimacije, te lijekove primljene tokom zahvata.

Ono što je van Lommelov tim najviše iznenadilo nije bila sama učestalost iskustva, nego odsustvo bilo kakvog jasnog obrasca u njoj.

Iskustvo se nije pojavljivalo češće kod pacijenata čiji je zastoj trajao duže, niti kod onih koji su primali određene lijekove tokom reanimacije, niti kod onih koji su se prije zastoja izjašnjavali kao posebno uplašeni od smrti.

Prema najjednostavnijem fiziološkom objašnjenju — nedostatku kisika u mozgu tokom kliničke smrti — trebalo bi da gotovo svi pacijenti prijave slično iskustvo, budući da su svi prolazili kroz istu fiziološku krizu.

Prijavilo ga je manje od petine pacijenata.

Van Lommelov tim nije stao na samom događaju.

Iste pacijente su ponovo intervjuisali dvije, a zatim osam godina kasnije, upoređujući one koji su prijavili iskustvo s onima koji nisu.

Razlike među grupama nisu nestale s vremenom — ljudi koji su doživjeli iskustvo pokazivali su dugoročne promjene u odnosu prema smrti, materijalnim stvarima i međuljudskim vezama, mjerljive i osam godina nakon reanimacije.

Šta mozak radi u posljednjim sekundama

Neuronauka nudi nekoliko konkurentnih fizioloških objašnjenja, uz hipoksiju vidnih centara i prodor elemenata REM sna u stanje krize.

Najviše pažnje u posljednjoj deceniji privukao je nalaz da mozak u prvih trideset sekundi nakon srčanog zastoja ne utihne, nego proizvede nagli talas gama-moždanih talasa, sinhronizovaniji i snažniji nego u budnom stanju.

Taj obrazac je 2013. prvi put zabilježen kod pacova, a kasnije i kod jednog umirućeg pacijenta pod EEG nadzorom.

Kritičari te teorije ističu logičku prazninu: ako je gama-talas zaista neurološki potpis iskustva bliske smrti, ono bi kod pacijenata koji prežive zastoj trebalo biti gotovo univerzalno, budući da su svi pacovi u eksperimentu pokazali isti talas aktivnosti.

Umjesto univerzalnog, iskustvo ostaje rijetko — i dalje prisutno kod manjine, iz razloga koji ostaje nepoznat.

Otvoreno pitanje

Blankeova elektroda je tu istu mrežu — TPJ, sistem koji sastavlja gdje se nalazite — uspjela ugasiti za dvije sekunde, po komandi, u kontrolisanim uslovima operacione sale.

Srčani zastoj čini nešto slično, ali van svake kontrole, u tijelu koje se istovremeno gasi u cjelini.

Šta se tačno dešava kada se ista mreža uruši ne zbog struje nego zbog nedostatka kisika, i zašto to samo kod nekih ljudi proizvodi iskustvo umjesto tišine, ostaje otvoreno pitanje.

Gama-talas zabilježen u tim posljednjim sekundama možda je dio odgovora — ili samo prateća pojava nečeg dubljeg što nauka još nije imenovala.

U zaključku studije, dvije decenije i hiljade citata prije ovog teksta, stoji rečenica koja i danas ostaje nepromijenjena:

"Ne znamo zašto tako malo srčanih pacijenata prijavljuje iskustvo bliske smrti nakon reanimacije."

Osamnaest posto je i dalje osamnaest posto — broj koji nauka zna napamet, a čije porijeklo, za sada, ne zna objasniti.

IZVORI

• Blanke, O., Ortigue, S., Landis, T., Seeck, M. — "Stimulating illusory own-body perceptions," Nature (2002)
• van Lommel, P., van Wees, R., Meyers, V., Elfferich, I. — "Near-death experience in survivors of cardiac arrest: a prospective study in the Netherlands," The Lancet (2001)
• National Geographic — "Virtual reality illusions produce out-of-body experiences in the lab"
• Borjigin, J. i sur. — "Surge of neurophysiological coherence and connectivity in the dying brain," PNAS (2013)
• Vicente, R. i sur. — "Enhanced Interplay of Neuronal Coherence and Coupling in the Dying Human Brain," Frontiers in Aging Neuroscience (2022)
• Nakul, E. & Lopez, C. — "Commentary: Out-of-Body Experience during Awake Craniotomy," Frontiers in Human Neuroscience (2017); o slučaju: Bos, E.M. i sur., "Out-of-body experience during awake craniotomy," World Neurosurgery (2016)
• Wilder Penfield, Epilepsy and the Functional Anatomy of the Human Brain, Little, Brown & Co., 1954.