Aleksandrijska biblioteka je bila jedan od najvažnijih kulturnih i naučnih centara starog svijeta. Osnovao ju je makedonski general Aleksandra Velikog, a kasnije egipatski kralj Ptolemej I Soter (grč. Πτολεμαῖος Σωτήρ) u 3. vijeku prije nove ere.
Ptolomej je nakon smrti Aleksandra Velikog uspio zavladati Egiptom i osnovati dinastiju Ptolemejevića, koja je vladala Egiptom od 305. godine p.n.e do 30. godine p.n.e.
Biblioteka koja je bila smještena u Aleksandriji (Egipat), ubrzo je postala simbol intelektualnog prestiža i prosvijetljenja.
Njen osnivač, Ptolomej I, imao je viziju stvaranja institucije koja bi okupljala i čuvala najvrednija dostignuća ljudskog znanja.
Ptolomej se nadao da će tako poboljšati ugled svog kraljevstva i kapitala širom svijeta.
Ptolomojev sin (Ptolomej II Filadelf Soter) i njegov unuk su poslije njegove smrti proširili biblioteku, tako što su slali naučnike i agente širom svijeta u potrazi za novim knjigama i svicima.
Aleksandrijska biblioteka: Veličina i prestiž
Priča se da je bibliomanija (strast za skupljanjem knjiga) Ptolomojevog sina i unuka bila tako velika, da su svi brodovi koji su pristizali u Aleksandriju bili primorani da predaju sve knjige koje su imali zbog prepisivanja.
Biblioteka je ubrzo narasla do ogromnih razmjera.
Upravnici biblioteke bili su veoma učeni ljudi i književnici, poput Zenodota iz Efesa, Likofrona iz Halkisa i Aristarha sa Samotrake.
Sa stotinama hiljada svitaka, Aleksandrijska biblioteka je bila neprevaziđeni centar za istraživanje i stjecanje znanja.
Privlačila je učenjake iz cijelog helenističkog svijeta sa svojim bogatim resursima za istraživanje iz različitih oblasti kao što su matematika, astronomija, književnost i filozofija.
Ogromna kolekcija biblioteke obuhvatala je radove iz raznih kultura i jezika, što je omogućilo ne samo očuvanje već i širenje znanja među različitim kulturama.
Što se tiče broja knjiga i/ili papirusa u biblioteci, navodi u izvorima su različiti. Dok neki smatraju da se radilo od oko 700.000 primjeraka, drugi tvrde da ih je bilo manje – oko 500 ili 600 hiljada.
Sa druge strane Carl Sagan, u svom serijalu Kosmos, navodi da je biblioteka sadržavala blizu milion primjeraka.
Kao epicentar intelektualnog života, uticaj biblioteke na tadašnje društvo i kulturu je bio ogroman. To je bilo mjesto gdje se stvarala i oblikovala naučna misao tog vremena.
Mnoge ideje koje su se rodile u ovoj instituciji, kasnije su postale temelji zapadne nauke i filozofije.
Ali, na opštu civilizacijsku žalost, gotovo svi spisi koji su se nalazili u biblioteci, zauvijek su uništeni u velikim požarima i kasnijim katastrofama.
Cezarova vatra
48. godine p.n.e., Aleksandrijska biblioteka je pretrpjela svoju prvu veliku katastrofu. Ubrzo nakon svoje pobjede nad Pompejem, Julije Cezar je bio upleten u građanski rat u kojem se slavna Kleopatra suprostavila svom bratu, Ptolomeju XIII.
Kada su Ptolomojeve snage pokušale da zauzmu flotu brodova koja je bila privezana u Aleksandrijskog luci, Cezar je naredio da se brodovi spale kako ne bi pali u neprijateljske ruke.
Nažalost, ovaj požar se ubrzo proširio na obližnje zgrade, uključujući i biblioteku. Iako nije sasvim jasno kolika je šteta nastala, mnogi antički izvori navode da je značajna količina rukopisa i papirusnih svitaka nepovratno izgubljena.
Kasnoantičke katastrofe
Osim požara iz vremena Julija Cezara, Aleksandrijska biblioteka je pretrpjela i niz drugih kasnoantičkih katastrofa koje su dodatno doprinjele njenom propadanju.
Politički nemiri, vjerski konflikti i drugi požari značajno su oslabili ovu instituciju. Na primjer, tokom trećeg i četvrtog vijeka naše ere, Aleksandrija je bila poprište mnogih političkih prevrata i borbi za vlast, što je dovelo do daljeg uništenja i zanemarivanja biblioteke.
U četvrtom vijeku, kada je hrišćanstvo postalo dominantna religija u Rimskom carstvu, mnogi paganski hramovi i institucije su uništeni.
Prema nekim izvorima, hrišćani su uništili dio biblioteke smatrajući je sjedištem paganske mudrosti koja se suprotstavlja njihovim vjerovanjima.
Konačno, dodatni požari tokom kasnijih vijekova zapečatili su sudbinu Aleksandrijske biblioteke. Bez odgovarajuće zaštite i održavanja, preostali rukopisi su postepeno uništavani.
Uništenje kćerinske biblioteke
Nakon što je prvobitna Aleksandrijska biblioteka stekla svjetsku slavu kao centar znanja i istraživanja, Ptolomej II je u hramu Serapeuma osnovao njen ogranak koji je bio dostupan javnosti.
Kćerinska biblioteka funkcionisala je kao dopuna originalnoj, proširujući kapacitete za čuvanje rukopisa i omogućavajući pristup novim generacijama učenjaka.
Međutim, sa dolaskom hrišćanstva kao dominantne religije u Rimskom carstvu, stare paganske institucije, uključujući Serapeum, postale su mete vjerskih reformi.
391. godine n.e., pod vladavinom rimskog cara Teodosija I, hram Serapeuma je uništen, a sa njim je nestala i kćerinska biblioteka.
Uništenje Aleksandrijske biblioteke je bio neprocjenjiv gubitak za razvoj ljudskog znanja. Mnogi naučni radovi i teorije su izgubljeni, a naš tehnološki napredak je možda usporen za nekoliko vijekova.
