Fizičarka predlaže novu teoriju svijesti zasnovanu na ‘fundamentalnom polju’

Jedno od najdubljih pitanja koja proganjaju čovječanstvo od samih početaka filozofske misli glasi: da li naš mozak stvara svijest ili je on samo prijemnik nečega mnogo većeg?

Dok moderna neuronauka uglavnom počiva na materijalističkoj pretpostavci da je svijest isključivi proizvod elektrokemijskih procesa u mozgu, nova teorija iz Švedske nudi radikalno drugačiji pogled koji bi mogao uzdrmati temelje našeg razumijevanja stvarnosti.

Maria Strømme, ugledna profesorica nanotehnologije na Univerzitetu Uppsala, poznata po svom pionirskom radu na razvoju “nemogućih” materijala poput Upsalita, izašla je iz okvira svoje primarne discipline kako bi ponudila novi teorijski model svijesti.

Prema njenoj hipotezi, svijest nije nusprodukt biologije, već fundamentalno polje koje prožima cijeli svemir – građevni blok realnosti ravnopravan gravitaciji ili elektromagnetizmu.

Iluzija individualnosti

Srž teorije profesorice Strømme leži u redefinisanju onoga što smatramo “pojedincem”. Ona sugeriše da je osjećaj odvojenosti individualne svijesti zapravo iluzija.

Koristeći analogiju iz fizike fluida, Strømme objašnjava individualni život kao “lokaliziranu ekscitaciju” ili konfiguraciju unutar univerzalnog polja svijesti.

“Zamislite val na površini okeana,” objašnjava Strømme. “Val ima svoj oblik koji je privremen, jedinstven i mjerljiv. Međutim, voda koja ga nosi ne nestaje kada se val slegne i vrati u mirnoću. Fundamentalni supstrat svjesnosti ne počinje niti završava s fizičkim tijelom, baš kao što okean ne počinje niti završava pojavom jednog vala.”

Ovaj pristup podsjeća na drevne filozofske koncepte panpsihizma, ali je uokviren jezikom moderne fizike polja.

Ako je tačna, ova teorija rješava tzv. “teški problem svijesti” Davida Chalmersa, sugerišući da materija ne mora “stvoriti” iskustvo, jer je iskustvo (svijest) već prisutno u samom tkivu prostora.

Naučni okvir za neobjašnjive fenomene

Možda najkontroverzniji dio teorije profesorice Strømme odnosi se na implikacije koje ona ima za fenomene koje konvencionalna nauka često odbacuje kao pseudonauku ili halucinacije.

Ako je mozak više nalik prijemniku (filteru) nego generatoru svijesti, tada oštećenja ili promjene u radu mozga mogu “otvoriti ventil” prema širem polju.

Strømme tvrdi da bi njen model mogao pružiti teorijski okvir za razumijevanje telepatije, iskustava bliske smrti (NDE) i sjećanja na prošle živote.

“Ako individualna svjesnost nije generirana samo mozgom, već je izraz dubljeg polja, onda momenti kada je funkcija mozga izmijenjena ili oslabljena mogu omogućiti netipičan pristup tom temeljnom polju,” ističe profesorica.

To bi objasnilo zašto se slični izvještaji o vantjelesnim iskustvima pojavljuju kroz sve kulture i istorijska razdoblja, unatoč tome što empirijski dokazi još uvijek nisu konkluzivni.

Smrt kao povratak, a ne kraj

Ova teorija nosi i duboku egzistencijalnu utjehu. Prema modelu profesorice Strømme, smrt fizičkog tijela nije kraj svjesnosti, već samo prestanak “lokalizirane ekscitacije”.

Voda se vraća u okean. Iako identitet “vala” nestaje, suština onoga što jesmo ostaje neuništiva.

Iako će ova teorija sasvim sigurno naići na skepticizam u strogim materijalističkim krugovima koji zahtijevaju mjerljive dokaze, ona predstavlja hrabar iskorak u pokušaju spajanja kvantne fizike, nanotehnologije i filozofije uma.

Dok nauka nastavlja tražiti “božiju česticu”, Strømme sugeriše da smo možda sve vrijeme gledali u pogrešnom smjeru – i da odgovor ne leži u onome što posmatramo, već u onome ko posmatra.