Galaksije sa visokim radio emisijama mogle bi biti dom mnogih naprednih civilizacija

Decenijama su astronomi usmjeravali svoje radio-teleskope prema obližnjim zvijezdama, nadajući se da će uhvatiti signal koji odaje postojanje tehnološki naprednog društva.

Međutim, nedavna studija nudi radikalno novu perspektivu: umjesto da tražimo “iglu u plastu sijena”, možda bismo trebali ispitati najsjajnije “plastove sijena” – čitave galaksije koje emituju ogromne količine radio-talasa.

Brian C. Lacki, teorijski astronom iz inicijative Breakthrough Listen i saradnik Nacionalne radio-astronomske opservatorije (NRAO), u svojoj najnovijoj studiji pod nazivom “Vještačka emitovanja kao galaktičke populacije”, postavlja smjelu hipotezu.

On sugeriše da bi galaksije koje su izuzetno svijetle u radio-spektru mogle biti dom ne jedne, već čitavih populacija naprednih civilizacija čija tehnologija kolektivno stvara snažan, prepoznatljiv sjaj.

Od pojedinačnog signala do galaktičkog šapata

Tradicionalni SETI pristup, započet legendarnim Projektom Ozma 1960. godine, fokusirao se na potragu za usko-pojasnim, vještačkim signalima koji dolaze iz pravca pojedinačnih zvjezdanih sistema.

Ideja je bila jednostavna: pronaći signal koji se ne može objasniti prirodnim procesima.

Najambiciozniji projekat do danas, Breakthrough Listen, nastavlja ovu strategiju koristeći neke od najmoćnijih teleskopa na svijetu, poput Green Bank opservatorije i Parkes opservatorije.

Lackijev rad, treći u seriji, mijenja fokus sa mikro na makro nivo. Umjesto da traži jednu civilizaciju, on postavlja pitanje: Šta ako je galaksija dom hiljadama ili milionima civilizacija koje koriste radio-tehnologiju?

Njihove pojedinačne emisije – od komunikacije i radara do prenosa energije – mogle bi se stopiti u neku vrstu “kolektivnog sjaja”, čineći cijelu galaksiju neprirodno svijetlom u radio-spektru.

Ova ideja je djelimično inspirisana Fermijevim paradoksom, koji postavlja pitanje: ako je svemir toliko velik i star, zašto još nismo naišli na dokaze o vanzemaljskom životu?

Jedno od objašnjenja uključuje koncept samoreplicirajućih (Von Neumannovih) sondi, hipotetičkih robota koji bi mogli istražiti i naseliti galaksiju u relativno kratkom vremenskom roku.

Ako takve civilizacije postoje, njihove aktivnosti bi mogle ostaviti trag vidljiv na galaktičkoj skali.

Prirodna buka svemira

Naravno, galaksije su prirodno bučna mjesta u radio-spektru. U centru gotovo svake masivne galaksije, uključujući i naš Mliječni put, nalazi se supermasivna crna rupa.

Ove kosmičke zvijeri, poput Sagittariusa A* u našem galaktičkom centru, gutaju materiju oko sebe i pri tome oslobađaju ogromne količine energije.

One pokreću tzv. aktivna galaktička jezgra (AGN), koja mogu biti toliko sjajna da zasjene svjetlost milijardi zvijezda u ostatku galaksije.

Ogromni mlazevi čestica koje izbacuju putuju brzinom bliskom brzini svjetlosti i predstavljaju jedne od najjačih prirodnih izvora radio-talasa u svemiru.

Čuveni primjer je Centaurus A, relativno bliska radio-galaksija čiji su džinovski mlazevi jasno vidljivi.

Upravo u ovoj prirodnoj buci leži i izazov i prilika za Lackijevu hipotezu. Kako razlikovati prirodnu emisiju supermasivne crne rupe od kolektivnog tehnološkog sjaja ogromnog broja civilizacija?

“Problem je u tome što ne možete znati da li je emisija prirodna ili vještačka samo na osnovu njene radio-svjetline,” objašnjava Lacki.

Zbog toga on ne predlaže da svaku radio-svijetlu galaksiju automatski proglasimo domom vanzemaljaca. Umjesto toga, on koristi statistički pristup nazvan “kolektivna granica”.

Analizirajući poznati broj galaksija na svakom nivou svjetline, on može postaviti gornju granicu na to koliko “vještačkih radio-galaksija” može postojati.

Ako su radio-svijetle galaksije rijetke, onda i galaksije prepune naprednih civilizacija moraju biti podjednako rijetke.

Kardaševa skala i kosmička ograničenja

Da bi kvantificirao svoje nalaze, Lacki koristi Kardaševu skalu, teorijski okvir koji je 1964. godine predložio sovjetski astronom Nikolaj Kardašev.

Skala klasificira civilizacije prema količini energije koju su u stanju iskoristiti:

• Tip I: Civilizacija koja koristi svu energiju dostupnu na svojoj matičnoj planeti.
• Tip II: Civilizacija koja koristi svu energiju svoje matične zvijezde (npr. pomoću Dajsonove sfere).
• Tip III: Civilizacija koja koristi energiju cijele svoje galaksije.

Lackijevi proračuni dovode do otrežnjujućih, ali važnih zaključaka. Njegovi modeli pokazuju da su civilizacije Tipa III – one koje bi emitovale snagu ekvivalentnu čitavoj galaksiji u radio-talasima – izuzetno rijetke.

Prema njegovoj procjeni, manje od jedne na 100.000 galaksija veličine Mliječnog puta može biti dom takve civilizacije.

Ovaj rezultat je robustan bez obzira da li ta energija dolazi iz jednog super-odašiljača ili je raspoređena na milijardu manjih izvora.

Čak i za manje napredne, ali i dalje moćne civilizacije, granice su stroge. Najviše jedna od 100 velikih galaksija mogla bi ugostiti ono što Lacki naziva “Tipom 2.75”, gdje bi civilizacije emitovale oko 1/300 ukupne svjetline galaksije u radio-spektru.

Novi putevi u potrazi za životom

Ovaj pristup je sličan potrazi za Dajsonovim sferama, hipotetičkim mega-strukturama koje bi civilizacija Tipa II izgradila oko svoje zvijezde da prikupi svu njenu energiju.

Takve strukture bi blokirale vidljivu svjetlost, ali bi emitovale višak toplote kao infracrveno zračenje. Astronomi stoga traže zvijezde sa neobjašnjivim viškom infracrvene svjetlosti.

Slično tome, Lacki predlaže potragu za galaksijama sa neobjašnjivim viškom radio-emisija.

Ova metodologija ne poništava tradicionalne SETI napore. Potraga za pojedinačnim, jakim signalima iz obližnjih zvjezdanih sistema i dalje je ključna strategija.

Direktno ciljanje obližnjih galaksija, kao što su Andromeda (M31) ili Triangulum (M33), takođe dobija na značaju.

Međutim, Lackijev rad otvara potpuno novo polje za igru. On predlaže da se postojeći radio-pregledi neba, koji su već katalogizirali milione galaksija, mogu iskoristiti kao gotovi SETI eksperimenti.

Umjesto da gradimo nove instrumente, možemo analizirati postojeće podatke kroz novu optiku. Štaviše, ovaj metod se može primijeniti i na druge talasne dužine.

Šta ako napredne civilizacije komuniciraju pomoću X-zraka, gama-zraka ili neutrina? Proučavanjem galaksija koje su neobično svijetle u tim spektrima, mogli bismo postaviti slična ograničenja.

Iako njegovi rezultati sugerišu da su galaktička carstva iz naučne fantastike vjerovatno veoma rijetka, Lackijev rad ne zatvara vrata postojanju vanzemaljske inteligencije.

Naprotiv, on pruža moćan novi alat za sužavanje polja pretrage. Umjesto slijepog lutanja kosmičkim mrakom, sada imamo metodu da identifikujemo najperspektivnije kandidate za detaljnije proučavanje.

Potraga se nastavlja, sada sa mapom koja je, zahvaljujući radu poput Lackijevog, malo preciznija i beskrajno intrigantnija.

Za čitatelje koji žele detaljnije istražiti ovu temu, originalni naučni rad Briana C. Lackija dostupan je na online arhivu za naučne radove arXiv, pod identifikatorom 2508.00249.