Razmislite na trenutak o tome kako nam se Svemir predstavlja kada ga posmatramo. Na određeni način, to je apsurdno. Ovdje na Zemlji, vidimo bogatstvo života u mnogim različitim formama koje su naseljavale ovaj svijet neprekidno više od 3.7 milijardi godina u neprekinutom i upornom lancu preživljavanja.
Neuništivost života
Život na Zemlji je otporan, i iako se desilo mnogo događaja izumiranja, katastrofa i potpunih nesreća pod rukom prirode; sam život u istoriji Zemlje nikada nije bio suočen sa masovnim izumiranjem koje bi sterilisalo planetu.
Sterilizacija Zemlje zapravo je moguća samo na jedan ključni način: zagrijavanjem planete od strane Sunca kako njegova toplota raste sa godinama i dovodi površinu Zemlje u ponovno stanje rastaljenosti.
Nema načina, osim ljudske tehnologije, koja bi mogla pobijediti to, osim prirodne panspermije1 u kontekstu opstanka života na Zemlji.
Osim toga, nijedan asteroid, ljudska katastrofa, nuklearni rat ili bilo šta drugo ne može potpuno izbrisati život sa ove planete.
Ta ista otpornost se vjerovatno proteže na sav život u Svemiru. Sve alternativne biohemije koje pokušavamo zamisliti su jednako, ako ne i više, otporne kao život na Zemlji.
Jednom kada život, posebno mikrobni život, uspostavi svoje mjesto, vjerovatno ostaje prisutan na većini egzoplaneta mnogo milijardi godina, barem ako je sličan našem obliku života.
Kada život jednom postoji, vjerojatno samo priroda samih zvijezda određuje koliko dugo može trajati.
Čak i ako se složeni život resetuje, mikrobna osnova vjerojatno će ponovo evoluirati prema složenosti drugi, treći ili četvrti put, sve dok postoji prilika za evoluciju da preuzme svoj tok i započne iznova.
Ovo bi navodno postavilo Univerzum u kojem je uporna životna prisutnost svuda i stoga inteligentni život ne bi trebao biti rijedak, sa obzirom na ogroman broj prilika koje postoje za to da se dogodi.
Jesmo li sami u Svemiru?
U širem kontekstu ne bismo trebali biti sami. Biti sam u Svemiru zahtijeva da je ova planeta dobila nemoguću lutriju. Zapravo, nijedna lutrija ikada organizovana na Zemlji nije imala izglede s kojima se suočava ova ideja.
To nije poput lutrije gdje je vjerojatnoća jedan naprema 300 miliona. To je barem jedan naprema 240 sekstilijuna2 ako gledamo prema čistom broju zvijezda sličnih Suncu.
Broj bi mogao biti i manji, jer bi crveni patuljci3 mogli rezultovati neprilagođenim svjetovima poput Zemlje oko sebe, ali čak i ako ih uklonimo i fokusiramo se na prave analogije zvijezda sličnih Suncu, brojevi ostaju zapanjujući i sramotno različiti od uobičajenih izgleda na lutriji koje poznajemo.
Sunce nije rijetkost. Čak i za Mliječni put, brojevi ne idu u prilog tome da smo sami. Šanse da Sunce bude jedina zvijezda koja podržava život i civilizaciju nisu velike u galaksiji sa preko 100 milijardi zvijezda, pri čemu većina izgleda prikladna za planete sa životom.
Velika tišina u Svemiru
Ipak, u svim našim dosadašnjim istraživanjima, nikada nije postavljen uvjerljiv argument za otkrivanje bilo kakvog oblika vanzemaljskog života ili tehnologije.
Postoje naznake, tvrdnje i potencijalni kandidati, ali ništa od toga nisu čvrsti dokazi. Inače, ne bi bilo debate o toj temi, već bi se smatrala zatvorenom.
Ipak, sve ostaje nejasno. Dok se to ne promijeni, Velika tišina čini se tako rasprostranjena, poput sjenke koja lebdi nad galaksijom Mliječni put, vodeći nas u područje koje je, na neki način, i dalje jednako jezivo kao da smo primijetili neku udaljenu vanzemaljsku civilizaciju o kojoj gotovo ništa ne znamo.
Biti sam jednako je smisleno kao i ne biti sam. Taj se aspekt gubi na iznenađujućem broju ljudi koji izgleda misle da je biti sam na neki način normalno. Ukratko, trebali bismo očekivati da ćemo vidjeti vanzemaljski život na svakom koraku, sa obzirom da je to ono što i sami jesmo.
Za nekog drugog mi smo vanzemaljci. Bez sumnje, ako bi neka vanzemaljska civilizacija ikada došla ovamo, sve na ovom svijetu bilo bi, iz njezinog gledišta, vanzemaljsko.
Bakterije, aligatori, ljudi, svi oblici života bili bi im vanzemaljski. Ova planeta bila bi njihov Sveti gral astrobiologije, ako već nisu pronašli nikog drugog.
Da parafraziramo Arthura C. Clarke-a, ili smo sami u Svemiru ili nismo, a oba scenarija su jednako zastrašujuća. To je istina.
KIC 8462852: Tabbyjeva zvijezda
Na prvi pogled, ova zvijezda izgledala je kao snažan kandidat za aktivnost vanzemaljaca, iako su novija istraživanja i promatranja ukazala na to da prašina radi nešto čudno što još uvijek ne razumijemo.
Ova zvijezda ostaje enigma. Ali, prvobitna pretpostavka je bila da je zvijezda zbog svoje čudnosti možda u skladu s aktivnošću vanzemaljaca koji grade Dysonovu sferu, ili djelomičnu sferu, Nivenov prsten4 ili nešto slično.
Iako je to bilo intrigantno otkriće, naknadna promatranja zvijezde nisu zadovoljila te kriterije. Iako zaista još uvijek ne znamo što se tamo događa, ta priča još nije završena.
Ali, zamislite što bi se dogodilo da su to bili vanzemaljci. Vidjeli bismo nevjerovatno snažnu i naprednu vanzemaljsku civilizaciju koja gradi megastrukturu oko zvijezde prije gotovo 1500 godina, tokom posljednjih dana Rimskog Carstva.
Morali bismo se zapitati koji je cilj takve stvari, jer možete koristiti Dysonovu sferu za proizvodnju energije, ali također možete napraviti rupu u njoj i pretvoriti je u Zvijezdu smrti, usmjeravajući njenu snagu u jedan snop koji bi, ako bi bio usmjeren prema nekoj planeti, zbrisao je skupa sa pola galaksije.
Druga pitanja bila bi: Znaju li vanzemaljci za Zemlju? Jesu li na putu ka nama? Što namjeravaju uraditi sa našom galaksijom? Sa obzirom na udaljenost, proći će mnogo života prije nego što bismo mogli očekivati odgovor na bilo koju poruku poslanu njima, odgovor koji možda nikada neće doći.
Počinjete li razumijevati poentu?
Ukratko, otkriće vanzemaljaca putem SETI-ja5, ako se dogodi, bilo bi jezivo. Ali istovremeno, ako ih nikada ne otkrijemo, bilo bi također jezivo, jer nikada ne bismo saznali zašto nam se nisu pokazali.
Postoji samo mrtva tišina u Svemiru, i mogao bi biti niz razloga za to, od kojih bi neki na kraju mogli uzrokovati našu šutnju.
Neki od potencijalnih razloga za ovaj paradoks su prilično bezopasni, poput nemogućnosti života, ili toga da život (ako ga ima) u prosjeku rijetko postaje složen i slično, ali postoji i mogućnost da ono što vidimo u Svemiru namjerno bude dezinfikovano.
Hipoteza Berserkera i Drejkova jednačina
Možda tamo nema nikoga, jer ih nešto inače nevidljivo uništava. Postoji mnogo varijantnih scenarija, ali jedan od njih je posebno jeziv i zove se Hipoteza Berserkera, koja je prvi put iznijeta u naučno-fantastičnim romanima autora Freda Saberhagena u njegovoj seriji Berserker. Hipoteza je rezultat amalgamacije ideja koje su se pojavile posebno zbog onoga što se naziva Hart-Tiplerova pretpostavka6.
Da biste to zamislili, prvo morate pogledati Drejkovu jednačinu7, koja je alat za početak razmišljanja o tome koliko je učestao život izvan Zemlje.
Ne znamo sve varijable koje treba staviti u jednadžbu, znamo samo nekoliko sigurnih brojeva, ali ako stavite najkonzervativnije brojeve koje možete razumno zamisliti, završit ćete s time da samo u Mliječnom putu postoji hiljade civilizacija.
Toliko mnogo da bismo ih trebali vidjeti posvuda, čak i koristeći najkonzervativnije brojeve.
Očito ih ne vidimo posvuda. Moguće je da jednostavno ne znamo šta tražimo, ali postoji još jedna opcija. Ova pretpostavka donekle se bavi ovim pitanjem, jer činjenica da ne vidimo otkrivene von Neumannove sonde8 u našem Sunčevom sistemu sugeriše da jednostavno ne postoje i da procjene koje ulaze u Drejkovu jednačinu nisu tačne.
To je problematično, jer nemamo dokaza da su brojevi u Drejkovoj jednačini netačni, ili kao što je rekao Carl Sagan: “Odsutnost dokaza nije dokaz odsutnosti.”
I to nema puno smisla iz drugih uglova. Ako nema vanzemaljaca u Mliječnom putu, šta čini Zemlju posebnom? Naravno, to dovodi do hipoteze o rijetkoj Zemlji, koja bi možda imala osnove da su se egzoplanete pokazale rijetkim, ali nisu.
One su svuda i zaista ništa ne izdvaja Zemlju sa zaista jedinstvenim uslovima koji su se dogodili samo na jednoj planeti među milijardama u galaksiji.
Dakle, Hart-Tiplerova pretpostavka u osnovi kaže da je Zemlja jednorog, i njena biologija je jednorog, i njena civilizacija je jednorog.
To se suprotstavlja svemu što znamo o nauci, gotovo sve završava kao dio statističke populacije, uključujući civilizacije.
Ako ne, onda ste jednorog koji živi na nekom izoliranom otoku gdje se odvija organska hemija koja se nigdje drugo ne događa. I to nas dovodi do dezinfekcije života u galaksiji. Postoji nekoliko scenarija koji uključuju tu ideju, ali hipoteza Berserkera se ističe.
Hipoteza glasi ovako:
Samoreplikantne sonde mogu imati mnogo namjena, od kolonizacije do rastavljanja planeta. Ali jedna mogućnost je da neko može stvoriti oružane sonde von Neumanna koje kreću u napad kako bi istrijebile sve dovoljno napredne tehnologije osim svoje. Zatim se možda većinski samounište kako bi galaksiju održale uglavnom slobodnom od visoke tehnologije.
Ako je civilizacija koja je stvorila sonde doista izumrla, onda jednostavno nema vanzemaljskih civilizacija tamo negdje u Svemiru, barem ne naprednih, i to je razlog zašto ne vidimo dokaze o njima.
Drugi problem ovdje je jednostavno odstupanje sondi od misije.
Von Neumannove sonde mogle su započeti sa naučnom, istraživačkom ili kolonizatorskom misijom, ali tokom vremena korupcija u njihovim sistemima pretvorila ih je u besramnike.
Ironično, Drejkova jednačina se održava ovdje, jer nijedan od faktora koje pokušava uzeti u obzir nije bitan pred galaktičkim tehnološkim fagom koji smanjuje sve faktore na besmisleno, jer uništava sve što se čini da je važno.
Sva pitanja su obuhvaćena u ovom scenariju: zašto ne vidimo Dysonove sfere, vanzemaljske sonde koje prolaze i tako dalje. Odgovor na sva pitanja je jednostavno da nema nikoga tamo da to radi. Ipak, nekad je bilo.
Ali, postoji jedan osnovni problem s hipotezom Berserkera. Mi smo još uvijek ovdje. Čak i pri vrlo sporom ritmu repliciranja Berserker sondi, ako su bile usmjerene na gašenje svih civilizacija, onda naše trenutno postojanje izgleda vrlo nevjerovatno, jer je vjerojatnije da bismo već imali susret s Berserkerom nego ne.
Možda smo samo imali sreće do sada i da je Berserker na putu da nas uništi. Ili možda neće djelovati dok ne postignemo dovoljan nivo tehnološkog razvoja.
Teorija mračne šume
Varijanta ovog razmišljanja je Teorija Mračne Šume. Ova ideja kruži već decenijama i prvi put je razvio David Brin, ali više recentno Liu Cixin. O ovoj ideji je također pisao Greg Bear, i ona je među najstrašnijim rješenjima Fermijevog Paradoksa9.
Ako pretpostavimo da su preživljavanje i kontrola resursa osnovni pokretači civilizacija, tada možda živimo u vrsti hladnog rata gdje civilizacije čine sve što mogu da ostanu tihe, jer znaju da su sve civilizacije inherentno neprijateljske.
Ne govorite vukovima gdje je hrana, a lovac bolje lovi tako da se skriva umjesto da upozorava svoj plijen. Ali opet, ono što stoji protiv Teorije Mračne Šume je da smo još uvijek ovdje, iako je ukazano da to možda neće potrajati dugo.
Tek nedavno smo postali vidljivi kao civilizacija sa našim radio signalima. Možda nije prošlo dovoljno vremena da nas mračna šuma zapazi.
Bilješke
- Antički kosmološki nauk o svestvorenosti i rođenosti svega, odnosno o sveprisutnosti životnog sjemena u Svemiru ↩︎
- Broj koji iznosi milijun na šestu potenciju (1 000 000)6 = (106)6 = 1036, tj. jedinica iza koje slijedi 36 nula. ↩︎
- Zvijezde 2 do 10 puta manje mase od Sunčeve, površinske temperature 2500 do 3800 K. Polako troše svoje nuklearno gorivo (pretvaraju vodik u helij), zrače 10 do 10 000 puta slabije od Sunca i mogu jako dugo trajati. ↩︎
- Čvrsti prsten oko zvijezde, sposoban da sadrži unutrašnju površinu koja se može teraformirati u stanište ↩︎
- SETI predstavlja inicijale projekta koji se zove Search for Extra-Terrestrial Intelligence, što u prevodu znači ”potraga za vanzemaljskom inteligencijom”. ↩︎
- Hart-Tiplerova pretpostavka je ideja da je odsustvo detektabilnih Von Neumannovih sondi kontrapozitivan dokaz da ne postoji inteligentni život izvan Sunčevog sistema. ↩︎
- Matematički izraz koji daje procenu broja civilizacija u našoj galaksiji koje su sposobne i voljne da komuniciraju sa Zemljanima. Osmislio ju je američki astronom Frenk Drejk. ↩︎
- Von Neumannova mašina je sposobna da se kreće preko međuzvjezdanih ili međuplanetarnih udaljenosti i da koristi lokalne materijale za izgradnju novih kopija sebe. Von Neumannove sonde su dobile ime po američkom matematičaru, rođenom u Mađarskoj, Johnu von Neumannu koji je, između mnogih drugih dostignuća, bio prvi koji je razvio matematičku teoriju mašina koje mogu napraviti tačne kopije samih sebe. ↩︎
- Nepomirljivost između empirijski utemeljenih procjena o postojanju izvanzemaljskog života u Svemiru i potpune odsutnosti bilo kakvog dokaza o njegovom postojanju. Skeptici vjeruju da razlog zbog kojeg nismo dosad uspjeli kontaktirati sa vanzemaljcima (SETI) leži u mogućnosti da oni ne postoje. ↩︎
