Kristalne lobanje su zagonetni predmeti izgrađeni od kvarca, za koje neki vjeruju da imaju drevno ili čak vanzemaljsko porijeklo. Dok neki smatraju da ove lobanje imaju posebne moći, poput mogućnosti iscjeljenja ili kontakta sa duhovima, drugi vjeruju da su one drevni uređaji za skladištenje podataka, slično modernim kompjuterima.
Iako su mnogi naučnici skeptični i tvrde da lobanje nisu ništa drugo do moderne krivotvorine, njihovo porijeklo i svrha ostaju misterija.
Ali, postoje neki šokantni dokazi koji sugerišu da su kristalne lobanje možda služile (i služe) kao mediji za snimanje i pohranu istorijskih događaja.
Jesu li kristalne lobanje lažne?
Kristalne lobanje su pronađene u raznim dijelovima svijeta, kao što su Kina, Njemačka i Brazil, a njihovo porijeklo je već decenijama kontroverzno.
National Geographic tvrdi da su neke od lobanja proglašene lažnima, nakon što su godinama bile izložene u Britanskom muzeju u Londonu.
Međutim, privatne kolekcije sadrže rijetke verzije kristalnih lobanja koje se smatraju autentičnima i za koje se vjeruje da sadrže vanzemaljsko znanje.
Neke od tih lobanja su kristalno čiste, dok su druge mutne ili obojene kvarcom. Neke su veličine ljudske glave, dok su druge manje.
Mnogi vjeruju da ove lobanje funkcionišu poput kompjutera, bilježeći energiju i vibracije oko sebe.
Joshua Shapiro, koautor knjige “Misterije kristalnih lobanja“, tvrdi da naučnici i arheolozi još uvijek nisu uspjeli objasniti porijeklo ovih drevnih lobanja.
Neke kristalne lobanje su čak bile izložene u muzejima kao drevni mezopotamijski vjerski relikti. Nažalost, starost nekih kristala je nemoguće odrediti metodom radiokarbonskog datiranja, što dodatno otežava određivanje porijekla autentičnih lobanja.
Mitchell-Hedgesova kristalna lobanja
Jednu od najpoznatijih kristalnih lobanja otkrio je engleski avanturista i pisac Mitchell Hedges 1924. godine u Lubaantunu (danas Belize).
Navodno je njegova usvojena kći, Anna, ispod oltara jednog hrama ugledala predmet od kojeg se reflektovala sunčeva svjetlost.
Bila je to kristalna lobanja neobične ljepote, a nakon tri mjeseca, nekoliko metara dalje od mjesta pronalaska lobanja, Anna je također pronašla i donju čeljust koja je nedostajala.
Kako piše Nova Akropola, Anna je 1970. godine dopustila restauratoru Franku Dorlandu da ispita lobanju u laboratoriji u Hewlett-Packard u Santa Clari (Kalifornija).
Rezultati ispitivanja su bili spektakularni, jer je lobanja bila napravljena iz jednog jedinog komada kvarca, uz potpuno ignorisanje orijentacije prirodnih kristalnih osi, što se u kristalografiji smatralo nemogućim.
Jedan od stručnjaka, koji je sudjelovao je u ispitivanju lobanje, izjavio je: “Ova stvar uopšte ne bi trebala postojati.”
Kristal lobanje ima faktor tvrdoće 7, zbog čega je većina modernih alata ne bi mogla ni zagrebati. Dorland je smatrao da je prvobitna forma lobanje bila izrezana dijamantom, a zatim uglačana sitnim pijeskom za šta bi, prema današnjoj tehnologiji, trebalo najmanje tri stotine godina.
Kristalne lobanje i “zvjezdani ljudi”
Kristalne lobanje su vijekovima fascinirale ljude zbog svojih navodnih moći. Neka indijanska plemena vjeruju da su lobanje ostaci izgubljene civilizacije, dok druga vjeruju da su one naslijeđe njihovih drevnih predaka ili “zvjezdanih ljudi.”
Mnogi zagovornici teorije o drevnim astronautima, također vjeruju da lobanje skrivaju ogromne moći koje još nisu otkrivene.
Prema jednoj legendi koja potiče iz vjerovanja nekih američkih indijanskih plemena, postoji 13 kristalnih lobanja u svijetu, a svaka od njih sadrži informacije o jednoj od 12 naseljenih planeta, uključujući Zemlju.
Trinaesta lobanja se smatra rezervom za sve ostale lobanje. Legenda također kaže da će se prava moć ovih lobanja otključati, kada se svih 13 lobanja spoje i formiraju globalnu mrežu, što će probuditi sakralno znanje “bogova” koje je od ljudi skrivano hiljadama godina.
Zanimljivo je da mnoge američke indijanske zajednice imaju slične mitove o porijeklu kristalnih lobanja.
Kristalne lobanje kao drevni uređaji za skladištenje podataka
Ne tako davno i iznenađujuće otkriće u Tokiju (Japan), bacilo je novo svjetlo na autentičnost kristalnih lobanja.
Hitachi, inžinjerska kompanija, otkrila je kvarcni čip koji može skladištiti podatke hiljadama godina. Da li to znači da su kristalne lobanje zaista drevni uređaji za skladištenje podataka, kako neki sugerišu?
Razmišljanje o ovoj mogućnosti, ostavlja nas sa više pitanja nego odgovora. Danas naučnici mogu skladištiti podatke u kvarcnim kristalima, gravirajući binarne podatke u njih.
Ideja da su drevni ljudi (ili vanzemaljci) koristili kvarcne kristale kao komunikacijske uređaje nije nova. Neki istraživači sugerišu da su kristalne lobanje bile vrhunac drevne telekomunikacijske tehnologije.
Međutim, uprkos svim našim modernim dostignućima, još uvijek nismo razvili tehnologiju za pristup sadržaju ovih drevnih kristala.
Zaključak
Jesu li naši drevni preci otkrili ovu (vanzemaljsku) tehnologiju i naučili kako da je koriste? Da li kristalne lobanje kriju tajnu otključavanja misterija izgubljenih civilizacija ili neispričanu priču izgubljenog tehnološkog znanja?
Iako je porijeklo ovih veličanstvenih artefakata bez čvrstih naučnih dokaza, možemo li samo tako zanemariti veoma slične legende indijanskih plemena o ljudima sa zvijezda koji su nas posjetili u davnoj prošlosti?
Mogućnosti su beskrajne, a kako zaranjamo dublje u našu prošlost, ko zna šta bismo mogli otkriti.
Foto naslovnice: Dean Lewis sa Pixabay
