Vatra koja nije ostavila pepeo: Misterija nestale djece porodice Sodder

Noć uoči Božića, 24. decembra 1945. godine, trebala je biti vrhunac radosti u prostranom domu porodice Sodder u Fayettevilleu, Zapadna Virdžinija.

Kuća je bila puna života. George i Jennie Sodder, imigranti iz Italije, živjeli su američki san. Imali su uspješnu firmu koja se bavila transportom uglja i, što je najvažnije, desetero zdrave djece.

Najstarija kćerka, Marion, upravo je donijela poklone za mlađu braću i sestre iz radnje u kojoj je radila.

Petoro mlađe djece – Maurice (14), Martha (12), Louis (9), Jennie (8) i Betty (5) – izmolilo je majku da ostanu budni duže nego inače, da se igraju novim igračkama koje im je Marion kupila.

Jennie je pristala. U 22:00 sata, dok su George i dvoje starijih sinova (John, 23, i George Jr., 16) već spavali, Jennie je odvela najmlađu kćerku, dvogodišnju Sylviju, sa sobom u krevet.

Ostalih četvoro djece – Marion, John, George Jr. i Sylvia – bili su jedini koji će preživjeti noć.

Oko 1:30 ujutro, 25. decembra, dom Sodderovih progutao je pakleni plamen. Do svitanja, od njega je ostala samo gomila pepela i ugljenisanog temelja.

Ali ono što je nestalo u toj vatri nisu bili samo zidovi i krov – bilo je to petoro djece.

I tu počinje jedna od najbizarnijih, najtragičnijih i najtrajnijih neriješenih misterija 20. vijeka.

Jer, prema službenim zapisima, Maurice, Martha, Louis, Jennie i Betty su umrli u požaru. Ali prema njihovim roditeljima, koji su proveli ostatak života tražeći ih, vatra je bila samo paravan za nešto mnogo mračnije.

Noć užasa

Događaji te noći nizali su se kao savršeno orkestrirana noćna mora, gdje je svaka šansa za spas bila sistematski eliminirana.

Sve je počelo čudnim telefonskim pozivom. Oko ponoći, telefon u kući je zazvonio. Jennie Sodder se probudila i javila.

Bio je to ženski glas koji je tražio nepoznato ime. Jennie je čula smijeh i zveckanje čaša u pozadini, kao da je u toku zabava.

Rekla je ženi da je pogriješila broj i spustila slušalicu. Dok se vraćala u krevet, primijetila je da su svjetla u prizemlju još uvijek upaljena i da ulazna vrata nisu zaključana.

Pretpostavila je da su djeca koja su ostala budna zaboravila to uraditi prije spavanja na tavanu (gdje su bile njihove spavaće sobe) i nije previše razmišljala o tome.

Oko 1:00 ujutro, Jennie je ponovo probudio zvuk. Opisala ga je kao “glasan udarac”, kao da je nešto teško palo na krov, a zatim se otkotrljalo. Pola sata kasnije, probudio ju je miris dima.

Skočila je i vidjela plamen koji je lizao oko kutije s osiguračima u kancelariji njenog muža u prizemlju.

Probudila je Georgea, koji je odmah probudio starije sinove. George, Jennie i četvoro djece – John, George Jr., Marion i mala Sylvia (koju je Jennie zgrabila iz kreveta) – panično su istrčali iz kuće koja je gorjela.

A onda je nastupila stravična spoznaja. Petoro djece nije bilo s njima. Ostali su zarobljeni na tavanu.

Panika se pretvorila u očajnički, ali osuđeni pokušaj spašavanja.

George Sodder je jurnuo nazad u kuću da ih spasi, ali stepenište koje je vodilo na tavan već je bilo u plamenu. Potpuno je izgorio. Nije bilo drugog načina da se dođe do njih.

Ili jeste?

George je znao da su prozori tavana bili dostupni s vanjske strane. Otrčao je do mjesta gdje je uvijek držao svoje teške ljestve za kamione.

Ljestava nije bilo. Nestale su.

U potpunoj panici, George je smislio novi plan. Imao je dva velika kamiona za prevoz uglja.

Planirao je da jedan od njih doveze do kuće, parkira ga ispod prozora tavana i popne se na njega kako bi razbio prozor i izvukao djecu.

Otrčao je do prvog kamiona. Nije htio upaliti. Otrčao je do drugog. Ni on nije htio upaliti. Oba kamiona, koja su savršeno radila prethodnog dana, bila su mrtva.

U međuvremenu, kćerka Marion je otrčala do komšijine kuće da pozove vatrogasce. Zgrabila je telefon, ali linija nije radila.

Neko od komšija je na kraju uspio nazvati iz obližnje taverne. Ali centrala nije odmah odgovorila.

Vatrogasna stanica Fayetteville bila je udaljena samo oko 4 kilometra, ali te noći, činilo se da je udaljena stotinama kilometara.

Šef vatrogasaca, F.J. Morris, objasnio je kasnije da nije mogao voziti vatrogasni kamion dok ne okupi posadu, a većina njegovih ljudi bila je odsutna za Božić.

Vatrogasci su stigli tek u 8:00 ujutro, sedam dugih, mučnih sati nakon što je požar izbio.

Do tada, kuća porodice Sodder prestala je postojati. Bila je samo rupa u zemlji koja se pušila, s ostacima temelja i dimnjakom koji je sablasno stršio prema nebu. Petoro djece je nestalo.

Istraga koja to nije bila

Službena verzija događaja uspostavljena je gotovo trenutno: požar je bio nesretan slučaj, vjerovatno uzrokovan neispravnim božićnim svjetlima ili problemom s osiguračima, a petoro djece je, nažalost, kremirano u paklu koji je uslijedio.

Općinski mrtvozornik sazvao je istragu koja je trajala samo dva sata. Dana 30. decembra, samo pet dana nakon tragedije, izdato je pet smrtovnica.

Ali za Georgea i Jennie Sodder, ova priča nije imala nikakvog smisla. Što su više razmišljali, to su više rupa nalazili.

Gdje su ostaci?

Ovo je bila centralna tačka njihove sumnje. Kuća je gorjela otprilike 45 minuta prije nego što se krov urušio.

Jennie je tvrdila da, čak i da su djeca stradala, vatra nije mogla biti dovoljno vruća da potpuno uništi pet dječjih kostura.

Bila je u pravu. Krematorijumi koriste temperature od 1400-1800°C u trajanju od nekoliko sati da bi postigli taj rezultat.

Vatra u kući rijetko prelazi 1100°C. Kosti, zubi i veći fragmenti trebali su ostati. Vatrogasni šef Morris, nakon što je pregledao pepeo, rekao je Sodderovima da nisu našli “nijedan komadić kosti”.

Čudni dokazi na licu mjesta

George Sodder nije dozvolio da se mjesto zaboravi. Prekrio je temelj zemljom i pretvorio ga u memorijalni vrt. Ali sumnje su ga proganjale.

• Telefonska linija: Radnik telefonske kompanije koji je došao popraviti liniju potvrdio je ono čega su se Sodderovi bojali: linija nije izgorjela u požaru. Bila je presječena na vrhu stuba, na oko 4 metra visine.
• Nestale ljestve: Ljestve koje su misteriozno nestale u noći požara pronađene su danima kasnije, bačene u jarak stotinjak metara od kuće.
• “Ananas bomba”: Mjesecima nakon požara, Jennie je u vrtu pronašla čudan, tvrdi, gumeni predmet. Sumnjala je da je to dio naprave koja je izazvala požar. Neki su sugerirali da je to mogla biti neka vrsta zapaljive “ananas bombe”, što bi objasnilo “udarac” na krovu koji je Jennie čula.
• Svjedok: Jedan vozač autobusa koji je prolazio kroz Fayetteville kasno te noći tvrdio je da je vidio ljude kako bacaju “kugle vatre” na krov kuće Sodderovih.

Događaji prije požara

Najjeziviji dio slagalice došao je kada su se Sodderovi prisjetili sedmica koje su prethodile požaru.

George Sodder bio je glasan kritičar Benita Mussolinija. Njegovi anti-fašistički stavovi nisu bili popularni među nekim članovima lokalne italijanske imigrantske zajednice.

• Prijeteći prodavač osiguranja: Samo nekoliko mjeseci ranije, prodavač osiguranja pokušao je nagovoriti Georgea da kupi polisu životnog osiguranja za svoju djecu. George je to odbio. Prodavač je pobjesnio i rekao mu: “Tvoja prokleta kuća će nestati u dimu… i tvoja djeca će biti uništena. Okrivljuješ ih za prljave primjedbe koje si dao o Mussoliniju.”
• Čovjek koji je promatrao: Starija djeca Sodderovih su prijavila da su, sedmicama prije požara, primijetila nepoznati automobil parkiran na cesti sa čovjekom unutra kako promatra mlađu djecu dok su se vraćala iz škole.

Za Georgea i Jennie, zaključak je bio jasan: požar nije bio nesreća. Bio je podmetnut. A njihova djeca nisu umrla. Bila su oteta.

Potraga koja je trajala cijeli život

Službena priča je možda bila zatvorena, ali za Sodderove, potraga je tek počela. Odbili su prihvatiti smrtovnice. Odbili su vjerovati da su njihova djeca mrtva.

Unajmili su privatnog istražitelja po imenu C.C. Tinsley. Tinsley je odmah otkrio šokantnu činjenicu: prijeteći prodavač osiguranja, koji je Georgeu rekao da će mu djeca “biti uništena”, bio je član mrtvozornikove porote koja je presudila da je požar bio nesretan slučaj.

Kako su se vijesti o slučaju širile, počele su stizati dojave.

• Žena koja je radila u hotelu u Charlestonu, oko 80 kilometara udaljenom, tvrdila je da je vidjela djecu. Rekla je da su stigli u hotel otprilike sedam dana nakon požara, u pratnji dva muškaraca i dvije žene koji su govorili italijanski. “Sjećam ih se jer su bili tako bučni i nepristojni”, rekla je. “Djeca su izgledala uplašeno.”
• Žena u St. Louisu tvrdila je da je vidjela Marthu Sodder u samostanu.
• Vlasnica taverne u blizini Fayettevillea tvrdila je da je poslužila doručak djeci rano ujutro nakon požara, rekavši da je pored ceste bio parkiran automobil s tablicama Floride.

George Sodder je putovao hiljadama kilometara prateći svaku dojavu, ali svaka je vodila u slijepu ulicu.

Godine 1949., četiri godine nakon požara, Sodderovi su odlučili da prekinu nagađanja. Uvjerili su lokalnog patologa, Oscara Huntera, da im pomogne u iskopavanju mjesta požara. Angažirali su tim i počeli kopati.

Ono što su pronašli samo je produbilo misteriju. Pronašli su nekoliko malih predmeta: novčiće, oštećeni rječnik i nekoliko malih fragmenata kostiju.

George je poslao te kosti – koje su izgledale kao dijelovi pršljenova – u Smithsonian institut u Washingtonu na analizu.

Izvještaj koji je stigao natrag bio je bomba.

Stručnjak sa Smithsonianovog odsjeka za antropologiju, J.E. Graf, potvrdio je da su kosti ljudske. Međutim, naveo je tri zapanjujuća zaključka:

1. Svi fragmenti pripadali su istoj osobi.
2. Na osnovu veličine, osoba je imala između 16 i 22 godine. Najstarije nestalo dijete, Maurice, imalo je 14 godina.
3. Kosti nisu pokazivale apsolutno nikakve znakove oštećenja od vatre.

Ovaj izvještaj je bio dokaz onoga što su Sodderovi cijelo vrijeme vjerovali. Kosti nisu pripadale njihovoj djeci.

Što je još čudnije, sugerisalo je da je neko nakon požara donio te kosti (koje su vjerovatno poticale s nekog drugog groblja) i zakopao ih u temelje kako bi stvorio lažni dokaz da su djeca umrla.

Bilbord na magistralnom putu 16

Shrvani, ali ne i slomljeni, Sodderovi su udvostručili svoje napore. Godine 1952. poduzeli su najpoznatiji korak u svojoj potrazi. Pored svoje nove kuće, na glavnom putu (Route 16), podigli su ogroman bilbord.

Na bilbordu su bile fotografije petoro nestale djece, uz njihova imena i uzrast. Ispod slika je stajao tekst koji je nudio nagradu od 5.000 dolara (kasnije povećanu na 10.000 dolara) za “informacije koje bi dovele do oporavka, ili za informaciju o tome šta se s njima dogodilo”.

Na bilbordu je pisalo: “ŠTA SE DESILO S NJIMA? KIDNAPOVANI, UBIJENI ILI…?”

George i Jennie proveli su ostatak života opsjednuti slučajem. George je štampao letke i slao ih po cijeloj zemlji.

Jennie je nosila crninu u znak žalosti do kraja života. Odbijali su vjerovati da su im djeca mrtva.

Svaka teorija je istražena: da li ih je otela sicilijanska mafija zbog Georgeovih anti-Mussolini komentara? Da li su odvedeni nazad u Italiju? Da li su bili žrtve lanca trgovine djecom?

Pismo Louisa Soddera

Godine su prolazile, a nagrada je ostala nepreuzeta. Dojave su presušile. George je stario, a njegovo zdravlje se pogoršavalo.

A onda, 1967. godine, više od dvadeset godina nakon požara, stiglo je pismo.

Bilo je adresirano na Jennie Sodder. Poštanski žig je bio iz Central Cityja, Kentucky. Unutra je bila samo jedna stvar: fotografija.

Na slici je bio mladić u kasnim dvadesetim ili ranim tridesetim godinama.

Imao je tamnu, kovrdžavu kosu, tamne oči i snažan, blago zakrivljen nos.

Nevjerovatno je ličio na Louisa Soddera, koji bi tada imao devet godina.

Na poleđini fotografije bila je rukom ispisana, kriptična poruka:

“Louis Sodder. I love brother Frankie. Ilil Boys. A90132 or 35.”

Sodderovi su bili potreseni. Bili su uvjereni da je to njihov izgubljeni sin. “Frankie” je bio nadimak za njihovog sina Johna.

Činilo se da su brojevi A90132 ili 35 kodovi ili možda reference na poštanski broj ili vojni identifikacioni broj. Odmah su unajmili još jednog privatnog istražitelja i poslali ga u Central City.

Istražitelj je uzeo novac, otišao i više se nikada nije javio.

Sodderovi ga nikada više nisu čuli, niti su uspjeli doći u kontakt s njim. Čovjek je, zajedno s tragom, jednostavno nestao.

Uprkos ovom neuspjehu, Sodderovi su ažurirali svoj bilbord. Uklonili su stare slike i zamijenili ih jednom, uvećanom fotografijom čovjeka za kojeg su vjerovali da je odrasli Louis, uz natpis: “Je li ovo naš dječak?”

Šta se zaista dogodilo te noći?

George Sodder preminuo je 1969. godine, slomljenog srca, ali još uvijek uvjeren da su mu djeca živa.

Jennie je preminula 1989. godine. Ostatak svog života provela je u crnini, održavajući memorijalni vrt na mjestu gdje je nekada stajala njihova kuća.

Bilbord je konačno skinut nedugo nakon njene smrti, nakon što je stajao kao nijemi svjedok skoro 40 godina.

Preživjela djeca Sodderovih, a kasnije i njihovi unuci, nastavili su potragu. Sylvia Sodder, najmlađa koja je preživjela požar, bila je posljednja živa sestra.

Do svoje smrti 2021. godine, vjerovala je da su njena braća i sestre oteti. “Nikada nisam prestala vjerovati”, rekla je u jednom intervjuu. “A oni nikada nisu prestali tražiti.”

Pa šta se zaista dogodilo te božićne noći?

Teorija 1: Smrt u požaru

Je li moguće da su službenici bili u pravu? Da je požar, možda potpomognut ugljem koji je George skladištio u podrumu, gorio na temperaturi dovoljnoj da potpuno uništi pet tijela?

Neki stručnjaci tvrde da je to moguće, iako izuzetno malo vjerovatno, pogotovo bez ikakvih fragmenata.

Ova teorija, međutim, ne objašnjava presječenu telefonsku liniju, nestale ljestve, mrtve kamione i brojne prijetnje.

Teorija 2: Otmica i osveta

Ovo je teorija koju su favorizirali Sodderovi. Vjerovali su da je požar bio diverzija, namjerno podmetnut da bi se prikrila otmica.

Motiv je bila osveta – možda povezana s Georgeovim anti-Mussolini stavovima ili odbijanjem da plati novac za “zaštitu” sicilijanskoj mafiji, koja je bila aktivna u Zapadnoj Virdžiniji.

Prema ovoj teoriji, djeca su odvedena, vjerovatno u Italiju, i odgajana pod novim identitetima.

Fotografija “Louisa” bila je ključni dokaz za ovu teoriju – pokušaj jednog djeteta da stupi u kontakt nakon što je otkrilo istinu.

Teorija 3: Lokalna zavjera

Neki vjeruju da su djeca zaista umrla u požaru, ali da je postojalo zataškavanje. Zašto?

Možda je šef vatrogasaca, F.J. Morris, bio umiješan. Zanimljivo je da je Morris bio taj koji je, godinama kasnije, predložio Georgeu da iskopa temelje.

Kada je George pronašao kosti pršljenova, Morris ih je uzeo i stavio u metalnu kutiju, zakopavši ih na licu mjesta.

Tek kasnije ih je George ponovo iskopao da bi ih poslao u Smithsonian. Je li Morris pokušavao posaditi lažne dokaze?

Danas, na mjestu gdje je nekada stajala kuća Sodderovih, nalazi se samo zelena površina i mali memorijalni znak koji su postavili potomci.

Misterija ostaje neriješena, zaleđena u vremenu kao i fotografije petoro nasmijane djece.