Dva sata koja nedostaju: Otmica Betty i Barney Hilla
Betty Hill je prva primijetila svjetlucavu tačku na nebu, negdje iznad Lancastera.
Bilo je to uveče 19. septembra 1961, a bračni par iz Portsmoutha u New Hampshireu vraćao se kući s putovanja u Niagarine vodopade i Montreal, vozeći se na jug kroz planine White Mountains, cestom Route 3.
Na zadnjem sjedištu njihovog Chevroleta Bel Air iz 1957. spavao je pas Delsey.
Svjetlo se, prema kasnijem opisu para, ponašalo neobično — mijenjalo je smjer i postepeno se približavalo dok su prolazili kroz Franconia Notch.
Betty je nagovorila Barneyja da stanu na piknik-području južno od Twin Mountaina.
Kroz dvogled je objekt opisala riječima koje će uskoro uputiti civilnoj organizaciji za istraživanje NLO fenomena: "it appeared to be pancake in shape" — oblik nalik palačinci, s treperavim svjetlima duž ruba.
Kod Cannon Mountaina i stijene poznate kao Indian Head, objekt se, prema njihovom kasnijem opisu, spustio i lebdio neposredno iznad automobila.
Barney tvrdi da je kroz dvogled u prozorima broda vidio humanoidne figure.
Ono što je uslijedilo, par nikada nije mogao svjesno prizvati u sjećanje: na dionici Route 3 između Lincolna i Ashlanda nedostaju im otprilike dva sata vožnje — fenomen koji će kasnija literatura o navodnim otmicama nazvati "izgubljenim vremenom".
Par iz Portsmoutha
Barney Hill Jr., rođen 20. jula 1922. u Newport Newsu u Virginiji, radio je kao poštanski radnik i bio je veteran Drugog svjetskog rata.
Njegova supruga Eunice Elizabeth "Betty" Barrett, rođena 28. juna 1919. u Newtonu u New Hampshireu, bila je socijalna radnica.
Njihov brak, sklopljen u vrijeme kada su zakoni protiv mješovitih brakova još uvijek bili na snazi u dijelu SAD-a, bio je rijedak u ruralnom New Hampshireu tog doba.
Oboje su bili aktivni u portsmouthskoj unitarijanskoj zajednici i u NAACP-u, a Barney je sjedio i u lokalnom odboru američke Komisije za građanska prava.
Yale University Press bilježi taj angažman u pokretu za građanska prava kao dio biografije para čiji je slučaj kasnije postao poznat pod imenom "Zeta Reticuli Incident".
Sutradan je Betty telefonom prijavila događaj bazi Pease.
Major Paul W. Henderson je 22. septembra sačinio zvanični izvještaj za Project Blue Book, program američkog ratnog vazduhoplovstva koji je od 1952. do 1969. istraživao hiljade prijava NLO fenomena, prije nego što je zatvoren bez dokaza o prijetnji nacionalnoj sigurnosti.
Kao moguće objašnjenje, izvještaj navodi pogrešnu identifikaciju planete Jupiter.
Betty se time nije zadovoljila: 26. septembra napisala je pismo Donaldu Keyhoeu, direktoru National Investigations Committee on Aerial Phenomena (NICAP), tada jedne od najuticajnijih civilnih organizacija za istraživanje NLO fenomena u zemlji.
Pismo je proslijeđeno Walteru N. Webbu, astronomu pri Hayden Planetariju i NICAP-ovom saradniku.
Webb je 21. oktobra proveo šest sati razgovarajući s parom u njihovom domu i zaključio da Betty i Barney vjerodostojno i iskreno opisuju događaj, uz uobičajene nesigurnosti ljudskog opažanja — tačno vrijeme, udaljenost i veličinu objekta.
Mjesec dana kasnije, 25. novembra, par je razgovarao s još dva NICAP-ova saradnika.
Odvojene sobe, ista priča
Ni Blue Book ni NICAP nisu razriješili dva izgubljena sata.
Rješenje — ili barem njegov pokušaj — stiglo je slučajno, u novembru 1962, kada je par na crkvenom predavanju upoznao kapetana Ratnog vazduhoplovstva Bena H. Swetta, koji se bavio hipnozom.
Swett ih je uputio kolegi, bostonskom psihijatru dr. Benjaminu Simonu.
U to vrijeme, hipnoza je u kliničkim krugovima važila za obećavajuće sredstvo za pristup potisnutim sjećanjima — tek će kasnija istraživanja dovesti u pitanje pouzdanost onoga što se pod njom prisjeti.
Prvi susret sa Simonom bio je 14. decembra 1963.
Formalne hipnotičke seanse trajale su od 4. januara do 6. juna 1964 — provedene odvojeno za Barneyja i za Betty, kako sjećanje jednog ne bi oblikovalo sjećanje drugog.
Pod hipnozom su, svako za sebe, iznijeli u velikoj mjeri podudarne, ali ne identične verzije: zaustavljanje na cestovnoj barikadi, ukrcavanje na brod, medicinski pregled i telepatsku komunikaciju s bićima koja su opisali.
Nijedan od tih detalja ne postoji u svjesnom sjećanju iz perioda neposredno nakon septembra 1961 — potiču isključivo iz seansi provedenih dvije i po godine kasnije.
Hipnotički izazvano sjećanje, prema kasnijim psihološkim istraživanjima, nije snimak događaja nego rekonstrukcija podložna sugestiji terapeuta i informacijama unesenim nakon samog događaja.
Sam Simon, međutim, nikada nije prihvatio doslovno vanzemaljsko tumačenje.
Njegov zaključak, objavljen u stručnom časopisu Psychiatric Opinion 1967. godine, opisuje slučaj kao "singular psychological aberration" — pojedinačnu psihološku aberaciju, koju je pripisao prenosu Bettynih snova na Barneyja, u kontekstu stresa kojem je njihov mješoviti brak bio izložen u tadašnjem društvenom okruženju.
Betty se, ipak, do kraja života držala svoje verzije: u intervjuu za Associated Press iz 1986. taj dio priče opisala je riječima "They dragged me, kicking and screaming."
Priča nije odmah dospjela u javnost — a kada jeste, obilježila je ono što se danas smatra prvim široko medijski obrađenim izvještajem o navodnoj otmici vanzemaljaca u Sjedinjenim Državama.
Iscurila je tek 1965: Boston Traveler je od 25. oktobra, u pet nastavaka novinara Johna H. Luttrella, objavio seriju "A UFO Chiller: Did THEY Seize the Couple?"
Godinu kasnije uslijedila je knjiga Johna G. Fullera The Interrupted Journey, u kojoj je prvi put objavljena Bettyna skica zvjezdane mape koju je nacrtala pod hipnozom.
NBC je 1975. prema toj knjizi snimio TV film The UFO Incident, s Jamesom Earlom Jonesom i Estelle Parsons u glavnim ulogama.
Mapa od 39 svjetlosnih godina
Ta skica postat će temelj naredne decenije rasprave.
Marjorie Fish, nastavnica osnovne škole i amaterska astronomkinja iz Ohaja, od avgusta 1968. do februara 1973. gradila je nizove trodimenzionalnih modela obližnjih zvijezda — perlice nanizane na konac i raspoređene prema stvarnim udaljenostima.
Raspored zvijezda na nebu mijenja se zavisno od tačke posmatranja u prostoru, pa je takav model bio jedini način da se provjeri postoji li ugao iz kojeg bi Bettyna skica odgovarala stvarnom rasporedu.
Koristila je Gliese-ov katalog obližnjih zvijezda iz 1969. Krajem 1968. došla je do konfiguracije za koju je smatrala da se najbolje poklapa s dvojnim sistemom Zeta Reticuli, udaljenim oko 39 svjetlosnih godina.
Analizu je proslijedila Webbu, koji se složio s njenim zaključkom, a on ju je dalje uputio Terenceu Dickinsonu, uredniku časopisa Astronomy.
U decembru 1974. časopis objavljuje Dickinsonov članak "The Zeta Reticuli Incident" — prvi put da je ugledni astronomski magazin uopšte otvorio raspravu o NLO izvještaju. Debata na njegovim stranicama trajaće narednih godinu dana.
Poklapanje tačaka
U istom broju, Carl Sagan i Steven Soter — tada istraživač pod Saganovim mentorstvom na Cornell University — tvrdili su da mapa, bez povezujućih linija koje je nacrtala sama Fish, ne pokazuje nikakvu posebnu sličnost sa stvarnim rasporedom zvijezda.
Riječ je, prema njima, o proizvoljnom poklapanju tačaka: uz dovoljno zvijezda i slobodu da se same odaberu linije povezivanja, tvrdili su, sličan obrazac mogao bi se pronaći gotovo bilo gdje na nebu.
David Saunders, statističar koji je ranije radio na Condon Report — zvaničnoj vladinoj studiji NLO fenomena — suprotstavio se toj ocjeni, tvrdeći da je poklapanje statistički previše precizno da bi bilo slučajno.
Konačan udarac mapi zadali su podaci evropskog satelita Hipparcos, objavljeni ranih 1990-ih.
Precizna mjerenja paralakse za više od 100.000 zvijezda pokazala su da su udaljenosti nekoliko zvijezda iz Fishine interpretacije bile znatno pogrešno procijenjene u odnosu na katalog iz 1969.
Naredna istraživanja pokazala su i da neke od zvijezda koje je uvrstila kao "pogodne za život" to ne bi bile ni prema njenim vlastitim kriterijima. Armagh Observatory navodi da je sama Fish javno priznala kako njena identifikacija više nije održiva.
Debata o mapi ipak se tiče samo jednog segmenta priče. Ono što se dogodilo — ili nije — na cesti kod Cannon Mountaina, i dva sata koja iz nje nedostaju, pitanje su koje zvjezdana mapa nikada nije mogla sama riješiti.
Far, san i epizoda od dvanaest dana
Nisu svi prihvatili ni priču o vanzemaljcima — čak ni oni koji su slučaj shvatili ozbiljno.
Jim Macdonald, stanovnik područja gdje se susret navodno dogodio, rekonstruisao je noćnu vožnju para i zaključio da su Betty i Barney vjerovatno pogrešno protumačili treperavi far za avione na vrhu Cannon Mountaina — signal koji upozorava pilote na prepreke u brdovitom terenu — shvativši ga kao NLO.
Ovog Macdonalda ne treba miješati s fizičarem Jamesom E. McDonaldom, poznatim zagovornikom NLO istraživanja.
Prema njegovoj analizi, far se pojavljuje i nestaje tačno u trenucima koje par opisuje.
Skeptik Robert Sheaffer je, nakon te rekonstrukcije, ostatak iskustva pripisao stresu, nedostatku sna i lažnim sjećanjima "obnovljenim" pod hipnozom.
Hillove je nazvao "poster children" za vožnju bez dovoljno odmora.
Jedan detalj iz hipnotičkih seansi posebno je zaokupio istraživače popularne kulture.
Epizoda serije The Outer Limits pod naslovom "The Bellero Shield" emitovana je 10. februara 1964. i prikazuje vanzemaljca s neobičnim, "obavijajućim" očima.
Barney je te iste oči prvi put opisao i nacrtao tokom hipnotičke seanse održane 22. februara 1964 — samo dvanaest dana kasnije.
Istraživač Martin Kottmeyer je 1990. u tekstu "The Eyes that Spoke" iznio tezu da je Barneyjevo sjećanje moglo biti nesvjesno oblikovano tom epizodom — primjer onoga što psiholozi nazivaju kriptomnezijom, sjećanjem na nešto viđeno ili čuveno bez svijesti o njegovom porijeklu — budući da su, kako piše, "wraparound eyes are an extreme rarity in science fiction films." Betty je do kraja uporno tvrdila da tu emisiju nikada nije gledala.
Dvjesto slajdova
Barney Hill je umro 25. februara 1969. od cerebralne hemoragije, u 46. godini.
Betty je narednih nekoliko decenija nastavila javno govoriti o NLO fenomenu, na konferencijama i u medijima posvećenim toj temi.
Godine 1980, na National UFO Conference u Njujorku, predstavila je preko dvjesto slajdova nejasnih svjetala kao dokaze susreta s NLO-ima.
Prema svjedočenju Roberta Sheaffera, publika ju je na kraju otvoreno ismijala, jer je izlaganje daleko premašilo predviđeno vrijeme.
Godine 1995. Betty je samostalno objavila knjigu A Common Sense Approach to UFOs, u kojoj opisuje i viđenja poput čitavih eskadrila NLO-a i kamiona koji levitira iznad autoputa — epizode koje čak i simpatizeri slučaja smatraju problematičnim za njen kasniji kredibilitet.
Umrla je od raka pluća u 85. godini, u oktobru 2004 — izvori se razilaze oko tačnog datuma.
New Hampshire je 2011. na Route 3 u mjestu Lincoln postavio istorijski marker broj 224 — na mjestu gdje je, prema priči rekonstruisanoj pod hipnozom skoro tri godine nakon te noći, sve navodno počelo.
IZVORI
- The Abduction of Betty and Barney Hill — Boston Public Library
- The Alien Abduction Story of Two Civil Rights Activists — Yale University Press
- The Eyes that Spoke (Martin Kottmeyer) — Skeptical Inquirer
- Captured! The Betty and Barney Hill UFO Experience (recenzija) — Skeptical Inquirer
- Pattern Recognition and Zeta Reticuli — Carl Sagan i Steven Soter, Astronomy, decembar 1974 (arhivirani tekst)
- The Truth about Betty Hill's UFO Star Map — Armagh Observatory and Planetarium (Astronotes)
- An Alien Abduction? Hardly a Convincing One — McGill University, Office for Science and Society
- Betty and Barney Hill Incident — Historical Marker Database
- Betty & Barney Hill Abduction – 1961 — MUFON
- Famous UFO 'abductee' dies — CBC News
- Betty and Barney Hill Abducted By Aliens in New Hampshire — New England Historical Society
- 50th Anniversary of First UFO Abduction Story — Associated Press / Fox News
- Fuller, John G. The Interrupted Journey: Two Lost Hours Aboard a Flying Saucer. New York: Dial Press, 1966.
Aquarius
Istraživač nepoznatog i web inženjer. Ako ti se sviđaju tekstovi koje čitaš, možeš me podržati preko Buy Me a Coffee. I bez toga, drago mi je što si tu.