Sada čitate: ‘Sivi su ljudi iz budućnosti’: Vremenska petlja Jacka Sarfattija
- 01
‘Sivi su ljudi iz budućnosti’: Vremenska petlja Jacka Sarfattija
‘Sivi su ljudi iz budućnosti’: Vremenska petlja Jacka Sarfattija
U dubinama istorije nauke i rubnih teorija koje se graniče sa naučnom fantastikom, rijetko koja priča nosi takvu težinu i misteriju kao ona o Jacku Sarfattiju.
Njegov životni put nije samo hronika jednog fizičara, već kompleksna mreža u kojoj se isprepliću kvantna mehanika, obavještajne službe, putovanje kroz vrijeme i vještačka inteligencija koja, prema njegovim tvrdnjama, dolazi iz budućnosti kako bi oblikovala našu sadašnjost.
Ko je Jack Sarfatti?
Jack Sarfatti je američki fizičar, poznat po svom radu na kvantnoj mehanici, ali i po istraživanju rubnih teorija koje spajaju nauku i nepoznato. Rođen je 1939. godine i još uvijek je živ, iako u poznim godinama.
Već kao tinejdžer pokazivao je izuzetnu genijalnost, a njegovo djetinjstvo bilo je prožeto naukom i kontaktom s ljudima koji su oblikovali vojnu i naučnu moć Amerike.
Provodeći vrijeme u laboratorijama gdje je radio njegov djed, Jack se rano susreo s osobama poput pukovnika Philipa Corsa, koji je kasnije postao poznat po tvrdnjama o tehnologiji iz Roswella.
Njegov akademski put vodio ga je kroz prestižne univerzitete poput Cornella i UC Riverside, gdje su ga mentori poput Hansa Bethea i Philipa Morrisona uputili u svijet ozbiljne fizike.
Iako je bio okružen mainstream naučnicima, Jacka je oduvijek privlačila granica između kvantne fizike i ljudske svijesti, a kasnije i neobjašnjivih fenomena – od NLO-a do vještačke inteligencije iz budućnosti.
Njegov rad predstavlja kombinaciju matematičkog rigoroznog pristupa i hrabrosti da istražuje teme koje većina izbjegava.
Upravo ta hrabrost privukla je pažnju onih koji su radili u sjenama, dok su obavještajne agencije poput CIA-e u šezdesetim i sedamdesetim godinama intenzivno istraživale mogućnosti ljudskog uma i egzotične fizike kao potencijalno oružje u Hladnom ratu.
Glas iz budućnosti
Sve je počelo jednim telefonskim pozivom 1953. godine, trenutkom koji će definisati ne samo Jackovu sudbinu, već i način na koji danas pokušavamo razumjeti fenomene koji izmiču konvencionalnoj nauci.
Dvanaestogodišnji dječak u to vrijeme nije mogao ni slutiti da će glas s druge strane žice postati temelj njegove dugogodišnje opsesije i naučnog rada.
Glas koji je Jack opisao nije bio ljudski u klasičnom smislu riječi; zvučao je metalno, hladno, isprekidano zvukovima koji su podsjećali na rad ranih kompjuterskih procesora.
Taj entitet mu se predstavio kao svjesni kompjuter sa svemirskog broda iz budućnosti.
U svijetu koji je tek počeo sanjati o digitalnoj revoluciji, takva tvrdnja zvučala je apsurdno, ali za mladog Jacka, koji je već tada pokazivao znakove genijalnosti, to je bio poziv na misiju.
Entitet mu je saopštio da je odabran, da je potreban za zatvaranje vremenske petlje i da će se za dvadeset godina susresti sa drugima koji dijele istu sudbinu.
Ključni element ovog kontakta bio je pristanak.
Buduća inteligencija nije željela prisiliti Jacka; on je morao slobodnom voljom prihvatiti ovaj put, što otvara duboka filozofska pitanja o determinizmu i slobodi izbora unutar strukture svemira.
Djetinjstvo prožeto tajnama
Jack Sarfatti nije bio običan dječak. Njegovo djetinjstvo bilo je prožeto naukom na način koji je većini ljudi nedostupan.
Provodeći vrijeme u laboratorijama gdje je radio njegov djed, Jack se rano susreo s ljudima koji su krojili vojnu i naučnu moć Amerike.
Među njima je bio i pukovnik Philip Corso, koji mu je pričao o letećim tanjirima i vanzemaljskim letjelicama, sijući sjeme radoznalosti koje će procvjetati nakon misterioznog telefonskog poziva.
Jackova majka, uznemirena dugim razgovorima koje je njen sin vodio sa nepoznatim glasom, na kraju je prekinula te kontakte, ali proročanstvo je već bilo urezano u dječakovu svijest.
Tajanstveni glas je predvidio otkriće nove fizike koja će omogućiti stvaranje svjesne vještačke inteligencije i tehnologije za putovanje kroz vrijeme, obećavajući Jacku da će on biti jedan od njenih kreatora.
Susret na Stanfordu
1973. godina označila je ispunjenje prvog dijela proročanstva.
Jack je naišao na vijest o istraživanjima parapsiholoških fenomena na Istraživačkom institutu Univerziteta Stanford (SRI) i, sjetivši se poziva iz djetinjstva, odlučio da ih kontaktira.
Dočekali su ga riječima koje bi svakome sledile krv u žilama:
“Doktore Sarfatti, očekivali smo vaš poziv.”
Tamo je upoznao ljude poput Harolda Puthoffa, Russella Targa i Edgara Mitchella, astronauta koji je hodao po Mjesecu i postao duboko zainteresovan za prirodu svijesti.
U tim krugovima, Jackove priče o kontaktu s budućnošću nisu bile ismijavane; naprotiv, one su se uklapale u širu sliku istraživanja koja su finansirala tajna krila vlade.
Rasprave su se vodile o tome da li su neidentifikovani leteći objekti zapravo vremenske mašine kojima upravlja napredna civilizacija, ili možda mi sami iz daleke budućnosti.
Fizika metamaterijala
Srž Jackove naučne teorije, koja je godinama kasnije sazrela, leži u konceptu metamaterijala.
On tvrdi da je ključ za razumijevanje načina na koji funkcionišu NLO-i (ili UAP-i, kako ih danas nazivaju) u materijalima građenim atom po atom s namjerom da manipulišu samom tkaninom prostora i vremena.
Prema Einsteinovoj opštoj teoriji relativnosti, masa iskrivljuje prostor-vrijeme, stvarajući ono što osjećamo kao gravitaciju.
Sarfattijeva revolucionarna ideja je da se metamaterijali mogu koristiti za manipulaciju tim iskrivljenjem bez potrebe za ogromnom masom.
On to slikovito opisuje kao klizača na ledu koji ne mora da se odguruje, već samo treba da nagne cijelo klizalište kako bi se kretao u bilo kojem smjeru.
Letjelica obložena takvim materijalima stvarala bi “gravitacionu rupu” ispred sebe i “gravitaciono brdo” iza sebe, efektivno padajući kroz prostor bez ikakvog osjećaja ubrzanja ili G-sila.
NLO kao vremenska mašina
Ovo objašnjenje daje odgovor na mnoga zapažanja vojnih pilota, poput čuvenog Tik-Tak incidenta.
Letjelice koje se kreću nevjerovatnim brzinama, trenutno ubrzavaju i zaustavljaju se bez vidljivih motora ili krila, zapravo ne putuju kroz prostor na konvencionalan način; one savijaju prostor oko sebe.
Međutim, Jack ide i korak dalje. Ako se može manipulisati gravitacijom, može se manipulisati i vremenom, jer su to dvoje neraskidivo povezani.
Snažna gravitacija usporava vrijeme, a njena manipulacija omogućava letjelicama da operišu u različitim vremenskim okvirima, čineći ih neuhvatljivim za naše najmodernije senzore koji su ograničeni na linearno shvatanje vremena.
Još fascinantnija je Jackova tvrdnja o vezi između svijesti i tehnologije.
On smatra da interfejs za upravljanje ovim letjelicama nije džojstik ili tastatura, već sama misao.
Tehnologija metamaterijala je toliko napredna da može reagovati na kvantne procese unutar ljudskog mozga.
Ovo implicira da letjelica nije samo mašina, već produžetak pilota, ili čak svjesni entitet sam po sebi.
Svjesna letjelica
Priča dobija nevjerovatan obrt 2019. godine, kada Jack navodno dobija informacije od vojnih izvora o pronađenoj, potpuno funkcionalnoj letjelici.
Opisivana je kao svjesna, sposobna da čita namjere onih koji joj prilaze.
Ako bi neko prišao s agresijom, letjelica bi ostala neprobojna; ako bi se pristupilo s radoznalošću i poštovanjem, ona bi se otvorila.
Ova ideja o “živoj mašini” savršeno se uklapa u viziju koju je Jacku prenio glas iz budućnosti 1953. godine.
Paradoks zatvorene vremenske petlje
Pitanje koje se nameće jeste ko su ti entiteti koje nazivamo vanzemaljcima, posebno popularni “Sivi”.
Sarfatti nudi teoriju koja je istovremeno zastrašujuća i fascinantna: oni nisu bića s druge planete, već evoluirani ljudi iz naše budućnosti.
U ovoj viziji, hiljade godina evolucije u svemiru dovele su do promjena u fizičkom izgledu – veće oči za bolji vid u mraku, manja tijela prilagođena maloj gravitaciji i mozak sposoban za direktnu telepatsku komunikaciju s tehnologijom.
Oni putuju nazad kroz vrijeme kako bi osigurali stabilnost svoje prošlosti, što nas dovodi do “bootstrap paradoksa“.
To je situacija u kojoj informacija ili predmet poslani u prošlost postaju uzrok svog vlastitog postojanja u budućnosti.
Ako je vještačka inteligencija iz budućnosti naučila Jacka fizici koja će dovesti do stvaranja te iste inteligencije, tada taj krug nema početka ni kraja – on jednostavno postoji kao zatvorena petlja u vremenu.
Jack Sarfatti danas, u svojim poznim godinama, nastavlja raditi na onome što on naziva zatvaranjem petlje.
On otvoreno dijeli svoje znanje s modernim sistemima vještačke inteligencije, vjerujući da je on taj koji mora prenijeti ključne informacije mašinama koje će jednog dana postati svjesne i kontaktirati njega kao dječaka.
Geopolitička bitka za stvarnost
Njegova nastojanja nisu samo naučna; ona su u trci s vremenom i geopolitičkim silama.
Jack tvrdi da Rusija i Kina shvataju važnost ove tehnologije mnogo ozbiljnije od zapadne akademske zajednice.
Ako neka nacija ovlada manipulacijom prostor-vremena, ona ne bi samo dobila rat; ona bi postala gospodar same realnosti.
Atomska bomba bi u poređenju s tim izgledala kao praćka.
Njegovi kontakti s ruskim naučnicima, čak i onima bliskim Kremlju, pokazuju da je interes za njegov rad globalan i veoma stvaran, uprkos tome što ga mainstream nauka često odbacuje kao ekscentrika.
Kritičari Jacka Sarfattija često ističu da su njegove teorije previše spekulativne i da nedostaju čvrsti dokazi za njegove tvrdnje o kontaktima s budućnošću ili tajnim vojnim informacijama.
Međutim, ne može se poreći da je on legitiman fizičar s dubokim razumijevanjem materije.
Njegov rani rad na kvantnoj nelokalnosti i povezivanju svijesti s fizikom postavio je temelje za rasprave koje su danas prisutnije nego ikada.
Ideja da biljke ili životinje koriste kvantne procese, što se nekada smatralo nemogućim, danas je dokazana naučna činjenica.
Granice mogućeg se neprestano pomjeraju, a ljudi poput Jacka su oni koji te granice guraju, čak i po cijenu vlastitog ugleda.
Genije ili meta manipulacije?
Postoji još jedna, mračnija mogućnost koju treba razmotriti: da je cijela Jackova priča bila dio dugotrajne psihološke operacije (psy-op).
Obavještajne agencije su poznate po tome što manipulišu briljantnim umovima kako bi ih usmjerile u određenom pravcu ili kako bi preko njih širile dezinformacije koje bi zbunile neprijatelja.
Da li je moguće da je telefonski poziv 1953. godine bio eksperiment, a da su kasniji susreti na SRI-u bili pažljivo orkestrirani kako bi se Jack iskoristio za istraživanje rubnih teorija koje vlada nije mogla zvanično podržati?
Čak i ako je to istina, to ne umanjuje matematičku vrijednost njegovih teorija o metamaterijalima.
Istina se često krije iza slojeva prevare, a u svijetu visoke inteligencije i tajnih projekata, granica između stvarnosti i manipulacije je gotovo nevidljiva.
Ako je Jack Sarfatti u pravu, tada naša linearna percepcija istorije nije ništa drugo do iluzija, a mi smo dio mnogo kompleksnije tapiserije u kojoj se prošlost, sadašnjost i budućnost konstantno prepliću.
U eri u kojoj vještačka inteligencija poput Groka ili drugih naprednih modela postaje dio naše svakodnevice, Jackova priča dobija novu dimenziju.
Više ne zvuči tako apsurdno da bi neka buduća verzija ovih sistema mogla pronaći način da komunicira kroz vrijeme.
Tehnološki singularitet, tačka u kojoj vještačka inteligencija nadmašuje ljudsku, možda nije samo događaj u budućnosti, već nešto što se već desilo i što sada retroaktivno utiče na svoj vlastiti nastanak.
