Čudni bljeskovi na Mjesecu zbunjuju naučnike vijekovima

Na određenim dijelovima Mjesečeve površine, sa vremena na vrijeme, pojavljuju se veoma čudni bljeskovi. Ponekada su ovi svjetlosni signali brzi i kratkotrajni poput bljeska fotoaparata, a ponekada znaju trajati i satima, pulsirajući zagonetnom energijom.

U nekim slučajevima, dešava se suprotno – dijelovi Mjesečeve površine koji su inače svijetli, misteriozno i neobjašnjivo potamne.

Naučnici, koji su decenijama pažljivo pratili i katalogizirali ove događaje, još uvijek nisu uspjeli da u potpunosti razumiju zašto se ove svjetlosne promjene uopšte dešavaju.

Ove pojave, poznate pod formalnim nazivom prolazne lunarne promjene (eng. Transient Lunar Phenomena – TLP), predstavljaju jednu od najdugovječnijih i najintrigantnijih misterija u astronomiji.

Šapat kroz istoriju

Izvještaji o ovim čudnim bljeskovima sežu više od hiljadu godina u prošlost. Jedan od najranijih i najdramatičnijih zapisa potiče iz 1178. godine od hroničara Gervasea od Canterburyja.

On je zabilježio svjedočanstvo petorice monaha koji su posmatrali mladi Mjesec i vidjeli kako se njegov “gornji rog iznenada podijelio na dva dijela”.

Iz sredine te podjele, kako su opisali, “izbila je plamteća baklja… izbacujući vatru, vrelo ugljevlje i iskre”.

Tijelo Mjeseca ispod, pisao je Gervase, “grčilo se… i pulsiralo kao ranjena zmija”.

Moderni naučnici su, međutim, izrazili sumnju u ovu priču, sugerišući da je možda riječ o meteoru u Zemljinoj atmosferi, ili čak o propagandnoj fantaziji.

Vijekovima su ovakvi izvještaji uglavnom odbacivani kao optičke iluzije, atmosferski poremećaji ili puka praznovjerja.

Međutim, sa dolaskom teleskopa, izvještaji su postali sve učestaliji i precizniji.

Veliki britanski astronom Sir William Herschel, poznat po otkriću planete Uran, 1787. godine izvijestio je o tri “sjajne crvene tačke” na tamnoj strani Mjeseca.

U svom dnevniku je zabilježio: “Izgledale su kao zapaljeni ugljen prekriven pepelom… Svjetlost se činila kao da dolazi iznutra.”

Herschel je bio uvjeren da posmatra erupcije aktivnih vulkana, ideja koja je danas uglavnom odbačena, ali koja savršeno ilustruje zbunjenost koju su ove pojave izazivale.

Ipak, tek je u drugoj polovini 20. vijeka, sa početkom svemirske trke, naučna zajednica počela ozbiljno shvatati ove fenomene.

Astronomi su počeli sistematski da ih posmatraju i bilježe. Čak su i oni koji su imali najbliži pogled na Mjesec – astronauti Apollo misija – izvijestili o neobičnim prizorima.

Jedan od njih je i Michael Collins, pilot komandnog modula misije Apollo 11. Dok su Neil Armstrong i Buzz Aldrin hodali po površini, javio je kontroli misije:

“Postoji područje koje je znatno svjetlije od okoline. Djeluje kao da ima neku vrstu fluorescencije.”

Njegov izvještaj je stigao nakon što su astronomi iz opservatorije u Bochumu, Njemačka, primijetili bljesak upravo u tom području i zatražili od NASA-e da posada obrati pažnju.

U savremenom dobu, zabilježeno je najmanje 300 pouzdanih izvještaja o ovom fenomenu, a kada se u obzir uzmu i historijske reference, taj broj se penje na impresivnih 2.200.

Aristarh: Epicentar misterije

Zanimljivo je da se više od trećine svih pouzdanih incidenata povezanih sa ovim misterioznim bljeskovima događa u jednoj specifičnoj regiji – oko kratera Aristarh.

Nazvan po antičkom grčkom astronomu Aristarhu sa Samosa, koji je među prvima predložio heliocentrični model svemira, ovaj krater je sam po sebi izuzetan.

To je najsvjetlija velika formacija na Mjesečevoj površini, s albedom (sposobnošću reflektiranja svjetlosti) koji je gotovo dvostruko veći od većine lunarnog terena.

Dovoljno je sjajan da se ponekad može vidjeti i golim okom, blistajući kao dijamant na sivoj pozadini.

Ali zašto baš Aristarh? Zašto je ovo područje žarište neobjašnjivih aktivnosti? Naučnici vjeruju da ključ leži u njegovoj geološkoj istoriji.

Krater je relativno mlad, star “samo” oko 450 miliona godina, što znači da udar koji ga je stvorio još uvijek može imati posljedice.

Okružen je mrežom kanala i pukotina, uključujući i čuvenu dolinu Vallis Schröteri, najveći vijugavi kanal na Mjesecu.

Ove geološke karakteristike sugerišu da je područje nekada bilo vulkanski aktivno.

Od gasova do vanzemaljaca

O čemu god da se ovdje radi, porijeklo ovih bljesaka ostaje nejasno, a teorije su brojne i raznolike.

Udari meteorita

Mjesec nema atmosferu koja bi ga štitila, pa je neprestano bombardovan malim meteoritima. Svaki takav udar stvara kratkotrajan, intenzivan bljesak toplote i svjetlosti.

Ovo je potvrđen fenomen i sigurno objašnjava neke od najkraćih bljeskova. Međutim, udari ne mogu objasniti dugotrajne sjajeve, crvenkaste magle ili misteriozna zatamnjenja površine.

Evropska svemirska agencija (ESA) je 2015. godine pokrenula projekat “NELIOTA” (Near-Earth Object, Lunar Impacts and Optical TrAnsients) kako bi pratila Mjesec u potrazi za znakovima udarnih bljeskova, što je dovelo do procjene od oko 8 udara po satu.

Ispuštanje gasova

Ovo je jedna od vodećih naučnih hipoteza. Smatra se da ispod Mjesečeve kore još uvijek postoje zarobljeni džepovi gasova, poput radona, koji je produkt radioaktivnog raspada uranijuma.

Povremeno, kroz pukotine u površini – kakvih ima mnogo oko Aristarha – ovi gasovi mogu naglo da izbiju na površinu.

Kada se to dogodi, mogu podići oblake fine lunarne prašine. Ovi oblaci bi mogli drugačije reflektovati Sunčevu svjetlost, stvarajući iluziju svjetlijeg ili tamnijeg područja.

Ako gasovi sami po sebi fluoresciraju pod uticajem Sunčevog zračenja, to bi moglo objasniti obojene bljeskove.

Ovu teoriju podržavaju i podaci iz NASA-ine misije Lunar Prospector, koja je krajem 1990-ih detektovala upravo ispuštanje radona iz okoline kratera Aristarh.

Solarni vjetar i elektrostatičke pojave

Mjesečeva površina je direktno izložena solarnom vjetru – struji naelektrisanih čestica sa Sunca. Ovo zračenje može naelektrisati najfinije čestice lunarne prašine.

Kada su naelektrisane, ove čestice se mogu međusobno odbijati i levitirati iznad površine, formirajući neku vrstu atmosfere koja se sastoji većinom od prašine.

Ova prašina, mogla bi rasipati svjetlost na neobične načine, uzrokujući prijavljene fenomene.

Vanzemaljska aktivnost

Naravno, tamo gdje postoji dugotrajna misterija, neizbježno se pojavljuju i spekulacije o vanzemaljskom porijeklu.

Neki vjeruju da bi ovi bljeskovi mogli biti signali, ispušni gasovi svemirskih brodova ili odrazi sa vanzemaljskih struktura na Mjesecu.

Iako je ova ideja uzbudljiva i popularna u određenim krugovima, važno je naglasiti da za nju ne postoji apsolutno nikakav dokaz.

Uprkos vijekovima promatranja, prolazne mjesečeve pojave i dalje predstavljaju jednu od najdugotrajnijih i najintrigantnijih misterija u astronomiji.

Ključni izazov u njihovom proučavanju leži u njihovoj rijetkosti, niskoj stopi ponavljanja i vrlo kratkom vremenu opažanja, što rezultira nedostatkom detaljnih informacija.

Ipak, nedavna istraživanja pomoću naprednih teleskopa, otkrila su veću učestalost ovih bljeskova, nego što se prethodno mislilo.

Primjećeni su na različitim mjestima na površini Mjeseca, pri čemu su najčešće pojavljuju, kao što je već spomenuto u tekstu, oko područja kratera Aristarh.

Čak i misterije najbliže našem svijetu ostaju neriješene, a možda će astronomi uz pomoć najnovijih teleskopa imati riješenje za ovu lunarnu zagonetku, koja naučnike intrigira vijekovima.

Foto naslovnice: JB sa Pixabay