Iluminati: Misterija koja odbija da umre

Sve je počelo u polumraku jedne sobe 1. maja 1776. godine, u srcu Bavarske. U gradu Ingolstadtu, petoro ljudi se okupilo oko stola.

Njihov vođa bio je mladi, harizmatični 28-godišnji profesor kanonskog prava po imenu Adam Weishaupt.

Tog dana, u tišini, rođeno je tajno društvo koje će postati sinonim za zavjeru, misteriju i skrivenu vlast – Red Perfektibilista.

Ipak, to ime nije dugo opstalo. Ubrzo je postalo zvučnije, moćnije i zagonetnije: Red Iluminata.

Njihov totem bila je sova Minerva, drevna boginja mudrosti i simbol koji sugeriše viđenje u tami.

Drugi, još zlokobniji simbol, bila je tačka unutar kruga, koja nije predstavljala svevideće oko Boga, već oko misterioznih, nepoznatih nadređenih kojima je red polagao račune.

Malena grupa Adama Weishaupta imala je ambiciju koja je nadilazila sve zamislivo.

Njihov cilj nije bio ništa manji od potpune transformacije svijeta.

Ko je bio Adam Weishaupt?

Tvorac iluminata, Johann Adam Joseph Weishaupt, nije bio ni Jevrej, ni jezuitski svećenik, kako su ga kasnije opisivali.

Bio je sin advokata koji je rano preminuo, ostavljajući mladog Adama na brigu kumu, baronu Johannu von Ickstattu.

Baron je bio pravi čovjek prosvjetiteljstva, direktor jezuitskog univerziteta u Ingolstadtu, čija je lična biblioteka bila riznica zabranjenih i ezoteričnih knjiga.

Mladi Weishaupt imao je neograničen pristup znanju koje je bilo skriveno od očiju javnosti.

Sa samo 20 godina diplomirao je pravo i odmah postao profesor na istom univerzitetu.

Njegovi jezuitski učitelji usadili su u njega rigoroznu disciplinu i vještinu kazuistike – umjetnost korištenja racionalnih argumenata za odbranu sumnjivih, pa čak i nemoralnih zaključaka.

Jednostavnije rečeno, naučili su ga umjetnosti propagande.

Weishaupt je shvatio ključnu, često previđenu lekciju: glas razuma nije onaj koji vam govori da pokažete milost, već onaj koji vam šapuće da ne ostavljate svjedoke.

Jezuiti su i sami funkcionisali kao tajno društvo unutar Katoličke crkve, sa apsolutnom odanošću svom generalu.

Političke zavjere, špijunaža, pa čak i atentati bili su im, navodno, alati zanata.

Kada je papa Klement XIV 1773. godine raspustio jezuitski red pod pritiskom evropskih monarha, za Weishaupta se otvorila prilika.

Preuzeo je poziciju dekana kanonskog prava, ali je iz iskustva s jezuitima izvukao prezir i divljenje.

Prepoznao je moć njihove strukture i odlučio da stvori svoju, ali sa suprotnim ciljem.

Cjelokupan plan Iluminata – hijerarhija, tajnost, apsolutna poslušnost – bio je preslikan iz jezuitskog priručnika.

Nacrt za svjetsku revoluciju

Weishaupt je bio opsjednut tajnošću. “Od svih sredstava koja poznajem da bih vodio ljude,” izjavio je, “najučinkovitija je skrivena misterija. Žudnja uma za njom je neodoljiva.”

Uvidio je da ljudi žude za statusom i pripadnošću, a nuđenje pristupa tajnama, stvarnim ili izmišljenim, bio je savršen način da ih se manipuliše.

Njegov plan je bio genijalan u svojoj jednostavnosti i zastrašujući u svojoj ambiciji.

Njegov cilj je bio stvoriti “Novi svjetski poredak” – univerzalnu republiku bez monarha, svećenika i privatnog vlasništva.

To je zahtijevalo uništenje hrišćanstva i svih drugih religija, kao i svrgavanje svih postojećih vlada.

Na njihovim ruševinama, Iluminati bi izgradili zemaljski raj: društvo apsolutne jednakosti i bratstva, oslobođeno svih društvenih, moralnih i vjerskih stega.

Religijsko “praznovjerje” zamijenio bi ateizam za mase i prosvijećeni panteizam za višu klasu. Ekonomijom bi upravljao “komunizam dobara”.

A ko bi vladao ovim utopijskim svijetom? Naravno, prosvijećena elita – sami Iluminati.

Weishaupt je bio nedvosmislen: “Nadređene u iluminizmu treba smatrati najsavršenijim i najprosvjetljenijim ljudima. U njihovu nepogrešivost ne smije biti nikakve sumnje.”

Stari gospodari bi pali, a na njihovo mjesto došli bi novi, prosvijećeni gospodari.

Da bi ostvario ovaj plan, Weishauptu je bio potreban paravan.

Odlučio je da ne postoji pogodniji od slobodnog zidarstva (masonerije). “Javnost je navikla na njih,” rezonovao je, “malo od njih očekuje i stoga im posvećuje malo pažnje.”

Iako je prezirao običnu masoneriju kao “neozbiljan posao”, cijenio je strast njenih članova i postojeću mrežu loža.

Naredio je svakom Iluminatu da se pridruži masonskoj loži, da se u njoj uzdigne do liderske pozicije i da je pretvori u sredstvo za regrutovanje i širenje iluminatske propagande.

Njegova strategija je bila sveobuhvatna. Naredio je infiltraciju u književna društva i biblioteke – internet njihovog doba – kako bi mogli “usmjeravati javno mnijenje kako god žele”.

Istovremeno, nadzirali bi sve što se štampa. “Ako neki pisac objavi bilo šta što privlači pažnju, a ne slaže se s našim planom,” pisao je Weishaupt, “moramo ga pridobiti ili ocrniti.”

Nije zanemario ni jednu društvenu grupu i vjerovao je da se svećenici mogu najlakše preobratiti.

“Najčudesnija stvar od svega,” likovao je, “jeste da ugledni luteranski i kalvinistički teolozi koji pripadaju našem redu zaista vjeruju da u njemu vide istinski smisao hrišćanske religije. O, smrtni čovječe, zar postoji išta u šta se ne možeš uvjeriti?”

Za običan narod, strategija je bila drugačija: “Moramo pridobiti obične ljude u svakom kutku… otvorenim i srdačnim ponašanjem, popustljivošću, popularnošću i tolerancijom prema njihovim predrasudama, koje ćemo s vremenom iskorijeniti.”

Posebnu pažnju posvetio je ženama. “Ne postoji moćniji način uticaja na muškarce nego putem žena. Stoga bi nam one trebale biti glavna studija. Trebamo se uvući u njihovo dobro mišljenje, dati im smjernice o emancipaciji.”

Ovo bi ih, tvrdio je, natjeralo da rade za red sa žarom, a da toga nisu ni svjesne.

Ipak, u njegovom savršenom svijetu, muškarac bi ostao glava porodice – “patrijarh, svećenik i neuki gospodar.”

Zavjet šutnje i apsolutne poslušnosti

Sloboda i jednakost koje su Iluminati propovijedali za vanjski svijet nisu postojale unutar samog reda.

Regrut, ili novicijat, bio je pod potpunom kontrolom svog regrutera, insinuatora. Novicijatima je govoreno šta da čitaju i kako da misle.

Morali su voditi dnevnik o svakoj svojoj misli i postupku, sastavljati detaljne lične istorije i bez prigovora izvršavati svaku naredbu. Nisu imali tajni pred svojim nadređenim.

Nakon inicijacije, dobijali su tajno ime, obično iz klasične istorije. Weishaupt je bio Spartak.

Mnogi su birali imena povezana s drevnim misterijskim kultovima, poput Oziris ili Pitagora.

Tek nakon što bi prošli ovaj period potpune indoktrinacije, postajali bi Braća Minerve i istinski ulazili u red.

Postojali su i viši rangovi, Minor i Major Illuminatus, u koje niko ko je zadržao i trunku stare vjere nije mogao biti primljen.

Patriotizam je bio zabranjen. “Ljubav prema princu i domovini nespojiva je s krajnjim ciljevima reda,” glasilo je pravilo.

Apsolutna odanost pripadala je isključivo redu i nadređenima. Obični moral nije važio. Klevete, trovanja, atentati, izdaje i pobune nisu smatrani zločinima ako su izvršeni po naređenju nadređenih i za dobrobit reda.

Bio je to ultimativni izraz ideje da cilj opravdava sredstvo. “Čistima je sve čisto,” glasio je njihov moto.

Prividni kraj reda

Uprkos tajnosti, red je brzo rastao. Procjenjuje se da je broj članova narastao sa početnih pet na između 600 i 2000.

Ali Iluminati nisu cijenili kvantitet, već kvalitet. Njihovi članovi dolazili su gotovo isključivo iz intelektualne elite 18. vijeka: advokati, akademici, ljekari, pisci i teolozi.

Među njima je bio i Johann von Goethe, jedan od najvećih umova zapadne književnosti, kao i njegov patron, vojvoda Karl August od Saxe-Weimara.

Spisak članova vrvi od barona, grofova, vojvoda i prinčeva.

Međutim, moć reda nije dugo ostala skrivena. Pod pritiskom crkve, bavarski vladar Karl Theodor zabranio je Iluminate 1784. godine, a zatim ponovo 1785., 1787. i 1790.

Očigledno, suzbijanje nije bilo ni lako ni temeljito. Weishaupt je pobjegao u obližnji grad Gotha, gdje ga je zaštitio princ, također Iluminat.

Drugi ključni članovi pobjegli su u Pariz, grad koji će uskoro postati epicentar revolucije za koju mnogi vjeruju da su je upravo oni potaknuli.

Zvanično, bavarski Iluminati su prestali da postoje. Ali kako uništiti nešto što je po svojoj prirodi nevidljivo?

Weishauptova naredba je bila da red uvijek djeluje pod drugim imenom i drugim zanimanjem. Voda koja ispari ne prestaje postojati; samo odlazi na drugo mjesto.

Mnogi vjeruju da je razotkrivanje bilo najbolja stvar koja se Iluminatima mogla dogoditi. Preko noći, njihovo ime se proširilo daleko i široko.

Ljudi koji za njih nikada ne bi čuli, sada su bili zaintrigirani. Neki čak tvrde da je sam Weishaupt orkestrirao curenje informacija, shvatajući da ne postoji loš publicitet.

Ideja starija od Weishaupta

Weishauptova vizija nije bila potpuno originalna. Termin “Iluminati” (prosvijetljeni) koristio se vjekovima.

U klasično doba, svaki inicijat u misterijski kult smatran je illuminatusom. U 15. vijeku u Afganistanu, bratstvo Roshaniyah (prosvijetljeni) propovijedalo je svrgavanje postojećeg poretka i stvaranje komunističkog društva pod vodstvom prosvijetljene elite.

U Španiji su u isto vrijeme postojali Alumbrados (prosvijetljeni), mistični kult koji je odbacivao autoritet crkve. U Francuskoj su se pojavljivali kao Illuminés.

Ono što je Weishaupt uradio bilo je da je drevnu ideju o prosvijetljenoj eliti koja vlada svijetom preuzeo i dao joj modernu, savršeno organizovanu, konspirativnu strukturu.

Njegov doprinos nije bila ideja, već organizacija.

Naslijeđe Iluminata: Od Frankensteina do teorija zavjere

Iako je red zvanično postojao jedva deceniju, njegova priča tek je počela.

Neki književni teoretičari vjeruju da je roman Mary Shelley iz 1818. godine, Frankenstein, alegorija na Iluminate.

Radnja se dešava u Ingolstadtu, istom gradu gdje je Weishaupt stvorio svoje “čudovište” – red nad kojim je, možda, izgubio kontrolu.

Spominju se, šaljivo ili ozbiljno, u djelima Jane Austen i Tolstojevom Ratu i miru.

U moderno doba, postali su nezaobilazan element popularne kulture, od romana Umberta Eca i Dana Browna, preko Marvelovih stripova, video igara, pa sve do Madonnine pjesme “Illuminati”.

Termin “Iluminati” postao je univerzalna oznaka za svaku sjenovitu elitu koja teži globalnoj dominaciji. Od Henryja Kissingera i kraljice Elizabete do porodice Rockefeller, lista navodnih članova je beskonačna.

U 1990-im, britanski teoretičar zavjere David Icke odveo je priču u bizarnom pravcu, tvrdeći da su Iluminati zapravo vanzemaljski reptili koji mijenjaju oblik i vladaju čovječanstvom.

Možda svijet kojim vlada nevidljiva elita više nije samo teorija zavjere, već svakodnevna stvarnost u kojoj svako od nas dobrovoljno učestvuje.

Šta ako ideja Adama Weishaupta nikada nije umrla, već je samo promijenila oblik?

Postoje li zaista negdje tamo, gospodari svijeta koji iz sjenke vuku konce?