Podvodni NLO-i i tragovi ispod otoka kojih više nema na karti
U martu 1963. godine, dok su brodovi američke ratne mornarice izvodili vježbe protupodmorničkog ratovanja stotinjak kilometara sjeverno od Portorika, sonar jednog od pratećih brodova uhvatio je signal koji niko nije očekivao.
Operater je prijavio da je jedna od podmornica napustila formaciju i krenula u potjeru za nepoznatim ciljem.
Prema izvještajima koji su kasnije objavljeni, cilj se kretao brzinom većom od 278 kilometara na sat — pod vodom, gdje ni najbrže podmornice tog doba nisu prelazile ni trećinu te brzine.
Tehničari su, prema istim izvještajima, cilj pratili četiri dana, dok se on, po navodima koje je kasnije prenio Sanderson, spuštao do dubine od oko 8.230 metara.
Ta bi se dubina — po Sandersonovim brojkama — približavala najdubljoj tački cijelog Atlantskog oceana, Milwaukee Deep u Portorikanskom jarku oko 120 kilometara od obale, iako savremena mjerenja za najdublji dio jarka daju između otprilike 8.376 i 8.740 metara.
Nijedna tadašnja vojna podmornica ne bi preživjela pritisak na toj dubini.
Takve dubine danas mogu dosegnuti samo specijalizovana dubokomorska plovila, poput DSV Limiting Factor, koja je 2018. godine s posadom sišla upravo do dna Portorikanskog jarka.
Objekt bi, da su brojke tačne, 1963. godine morao dosegnuti gotovo samo dno okeana.
Kad more postane dio NLO mitologije
Ovaj slučaj se u popularnoj literaturi o podvodnim NLO-ima (na engleskom USO, unidentified submerged objects) gotovo redovno pripisuje jednom jedinom izvoru: knjizi Invisible Residents britanskog zoologa Ivana T. Sandersona, objavljenoj 1970. godine.
Sanderson je u njoj prvi sažeo tada već sekundarne, usmene izvještaje mornaričkog osoblja o portorikanskom slučaju.
Iz ovog i sličnih primjera izveo je hipotezu da ispod okeana postoji napredna civilizacija koju je nazvao OINTS — pojam koji ostaje njegova lična spekulacija, ne zaključak bilo koje mornaričke ili naučne institucije.
Ideja da su NLO fenomeni povezani s vodom nije nova niti izolovana.
Od sredine dvadesetog vijeka zabilježene su stotine izvještaja o objektima koji navodno ulaze u more ili izlaze iz njega, a Portoriko se u toj literaturi stalno vraća kao jedna od učestalijih lokacija.
Neki autori ove izvještaje tumače kao znak postojanja podvodnih baza, ali takva tvrdnja ostaje hipoteza pripisana konkretnim istraživačima, a ne utvrđena činjenica potkrijepljena dokumentima.
Tamna kugla kod Adaka
Osamnaest godina prije portorikanskog slučaja, ljeti 1945., četrnaest članova posade transportnog broda USAT Delarof tvrdilo je da je vidjelo nešto slično.
Brod se, natovaren municijom za Aljasku, vraćao prema Seattleu i prolazio je pored ostrva Adak na Aleutima kada je iz mora, otprilike 1,5 do 1,9 kilometara od broda, izronio taman, okrugao objekt.
Radiotelegrafista Robert S. Crawford, koji je događaj godinama kasnije prijavio konsultantu organizacije NICAP, procijenio je objekt — prema širini prsta ispruženog na dužinu ruke — na promjer između 45 i 75 metara.
Objekt se, prema tom izvještaju, gotovo okomito uzdigao iz vode, zatim prešao u vodoravan let i dva do tri puta bešumno zaokružio brod, nakon čega je nestao prema jugu; posada je potom na horizontu vidjela tri bljeska svjetlosti.
Kapetan je pojačao stražu dok su plovili tim sektorom, ali se ništa više nije dogodilo, a četrnaest svjedoka potpisalo je zajedničku izjavu po dolasku u Seattle.
To ostaje dokumentovano svjedočenje iz arhive NICAP-a, bez ijednog materijalnog dokaza koji bi ga potkrijepio.
Kolotečine koje nestaju pod morem
Na malteškom platou Misraħ Għar il-Kbir, mjestu koje su arheolozi nadjenuli imenom "Clapham Junction" zbog gustine tragova, u vapnenačku stijenu uklesani su parovi paralelnih žljebova, širokih oko sedam centimetara i dubokih, mjestimično, i do šezdeset centimetara.
Slični tragovi postoje na više lokacija širom Malte i Gozoa, a njihova namjena — uprkos više od tri vijeka proučavanja — nikada nije sa sigurnošću utvrđena.
Ono što ove tragove čini posebnim jeste to što se na nekoliko mjesta, poput zaljeva St. George's kod Birżebbuġe, spuštaju niz obalu i nastavljaju ispod površine mora.
Uobičajeno arheološko objašnjenje povezuje to sa spuštanjem nivoa mora nakon posljednjeg ledenog doba, prije otprilike deset hiljada godina, kada je Sredozemlje bilo znatno niže nego danas.
Noviji radovi ipak upozoravaju da je najraniji potvrđeni ljudski boravak na Malti datiran tek oko 5900. godine prije nove ere, dugo nakon glavnog dijela tog povlačenja mora, pa dio arheologa smatra vjerovatnijim objašnjenjem korištenje obale kao pristaništa ili tek blaže, kasnije pomjeranje same obalne linije.
Sedamdesetih godina prošlog vijeka švicarski autor Erich von Däniken ponudio je sasvim drugačije tumačenje, predlažući da su tragovi zapravo poletno-sletne staze drevnih vanzemaljskih letjelica.
Ta ideja nikada nije prihvaćena u arheološkoj struci i ostaje dio popularne, ne naučne literature.
Divovi i svjetla iznad Gvadalkanala
Na Gvadalkanalu, najvećem otoku Solomonskih ostrva i poprištu jedne od najkrvavijih bitaka Drugog svjetskog rata, lokalno stanovništvo generacijama prenosi priče o divovima visokim i do četiri i po metra koji navodno nastanjuju planinske predjele.
Iste te oblasti, prema svjedočenjima koja je tokom višegodišnjeg boravka na ostrvima prikupio australijski pilot Marius Boirayon u samostalno objavljenoj knjizi Solomon Islands Mysteries, dovode se u vezu i sa svjetlima koja se navodno dižu iz okeana i nestaju u brdima.
Boirayonova knjiga, zasnovana pretežno na usmenim svjedočenjima, sadrži i priču iz 1998. godine o rudarima na lokalitetu Gold Ridge čiji je buldožer navodno ostao bez teškog čeličnog noža preko noći, da bi radnici ujutro na obližnjem brdu pronašli trag divovskih otisaka stopala.
Ovakva anegdota nema potvrdu izvan te jedne knjige, pa je treba shvatiti isključivo kao prenesenu usmenu priču, ne kao provjeren događaj.
Lokalna mitologija odvojeno poznaje i adare, duhove iz predanja naroda s ostrva Makira, koji se prema lokalnom vjerovanju nastanjuju u morskim stvorenjima i elementarnim silama.
Autori bliski teorijama o drevnim astronautima kasnije su adara i priče o divovima povezali s NLO izvještajima i navodnim skrivenim bazama, no izvorna mitologija ne sadrži nikakvu vezu s vanzemaljcima — adaro ostaje duhovno biće vezano za pretke i more, ne dokaz vanzemaljskog života.
Bog koji roni u Tulumu
Na litici iznad Karipskog mora, u zidanom majanskom gradu Tulumu na poluostrvu Jukatan, stoji Hram Boga koji roni, građevina ukrašena reljefom božanstva prikazanog naglavačke, raširenih udova, kako se obrušava prema zemlji.
Arheolozi to božanstvo najčešće povezuju s planetom Venerom, mada ga dio literature tumači i kao majanskog boga pčela, Ah Muzen Caba, čija je važnost za Tulum bila velika zbog trgovine medom; njegova tačna identifikacija i dalje je predmet rasprave.
Slična figura pojavljuje se i na nalazištima Kobi, Sayila i Čičen Ici.
Nekoliko kilometara od grada, u džungli, nalazi se Cenote Angelita, prirodna vrtača ispunjena vodom u kojoj se na oko trideset metara dubine slojevi slatke i slane vode razdvajaju gustim oblakom sumporovodika, stvarajući varljivu sliku podzemne rijeke s potopljenim drvećem koje viri iz magle.
Riječ je o dobro dokumentovanom, potpuno prirodnom geološkom fenomenu poznatom kao haloklina, ne o bilo kakvoj anomaliji.
U nerecenziranim, popularnim tekstovima cenote se ponekad povezuju s astečkim pojmom Tlalocan, vodenim rajem boga kiše Tlaloka, kao metaforom za podzemni svijet u koji su, prema mezoameričkim vjerovanjima, vodile pećine i vrtače.
Riječ je o interpretativnoj paraleli, ne o dokazanoj vezi, budući da je Tlalocan astečki, a ne majanski pojam.
Tvrdnje da kvarcni kristali u stijenama Jukatana, u kombinaciji s takozvanim Casimirovim efektom iz kvantne fizike, stvaraju "crvotočinu" ili portal, ne počivaju ni na jednom provjerenom istraživanju i predstavljaju spekulaciju koja posuđuje stvaran fizikalni rječnik bez ijednog dokaza koji bi ga zaista povezao s ovom vrtačom.
Otok koji se pojavljivao svakih sedam godina
Zapadno od irske obale, na kartama iz 1325. godine, majorkanski kartograf Angelino Dulcert ucrtao je ostrvo pod imenom Bracile.
Ostrvo je, pod različitim imenima — Hy-Brasil, Hy-Breasal, O'Brazil — ostalo dio evropskih pomorskih karata gotovo pet vijekova, sve do polovine devetnaestog vijeka, kada je posljednji put ucrtano i svedeno tek na napomenu "Brazil Rock".
Prema irskoj usmenoj predaji, ostrvo je bilo skriveno maglom i vidljivo samo jednom u sedam godina.
Posljednje zabilježeno "viđenje" pripisuje se istraživaču T. J. Westroppu 1872. godine, koji je tvrdio da je, zajedno s porodicom, promatrao kako se ostrvo pojavljuje i potom nestaje na horizontu.
Nijedna ekspedicija nikada nije pronašla kopno na navedenim koordinatama; savremena okeanografija to područje Atlantika povezuje s podvodnom uzvišicom Porcupine Bank, ne sa stvarnim ostrvom.
U literaturi bliskoj teorijama o drevnim astronautima Hy-Brasil se ponekad predstavlja kao skrivena vanzemaljska baza.
Kartografska i folklorna građa, međutim, ne sadrži ništa što bi takvu tvrdnju potkrijepilo — to ostaje srednjovjekovni pomorski mit, nastao iz nagađanja, optičkih varki i legendi o obećanoj zemlji na zapadu.
Ono što povezuje sve ove priče nije vanzemaljska prisutnost, nego geografija.
Izolovana ostrva, duboke morske brazde i ograničena vidljivost stvaraju uslove u kojima neobjašnjeni izvještaji nastaju i opstaju — bio to sonarski kontakt, usmena predaja ili srednjovjekovna karta.
Neki od navedenih slučajeva počivaju na dokumentovanim zapažanjima, drugi na legendama ili kasnijim tumačenjima nastalim decenijama, ponekad i vijekovima poslije samog događaja.
Nijedan od njih ne dokazuje postojanje podvodnih vanzemaljskih baza, izgubljene napredne civilizacije ili portala ispod okeana.
Šezdeset i tri godine nakon sonarskog kontakta kod Portorika — i više od pola vijeka nakon što ga je Sanderson prvi sažeo u svojoj knjizi — ista dva broja, oko 278 kilometara na sat i 8.230 metara, i dalje kruže internetom, prenošeni sa stranice na stranicu, bez ijednog novog, nezavisno potvrđenog dokumenta koji bi ih potkrijepio.
Portorikanski jarak, čija se najdublja tačka — po savremenim mjerenjima oko 8.376 metara — tek približava toj brojki, ostaje ucrtan na svakoj pomorskoj karti. Objekt koji je navodno sišao do nje 1963. godine — ne.
IZVORI
- Ivan T. Sanderson, Invisible Residents — digitalizirani tekst, Internet Archive
- NICAP arhiva: izvještaj o incidentu USAT Delarof, 1945.
- Culture Malta: Cart Ruts
- Marius Boirayon, Solomon Islands Mysteries: Accounts of Giants and UFOs in the Solomon Islands, Book Tree, 2010.
- Adaro (mitologija) — Wikipedia
- ScienceAlert: "Divers Are Exploring This Giant Underwater River, Shrouded in a Cloud of Toxic Gas"
- HistoricalMX: The Descending God
- T.J. Westropp, Brasil and the Legendary Islands of the North Atlantic: Their History and Fable, Proceedings of the Royal Irish Academy, sv. 30 (1912–1913).
- Britannica: Milwaukee Depth
- Britannica: Puerto Rico Trench
Aquarius
Istraživač nepoznatog koji voli dobru priču. Neću ti prodati senzaciju samo zbog klika. Ako ti se sviđaju moji tekstovi, tvoja podrška bi mi mnogo značila da nastavim dalje.