Šta “nestajuće zvijezde”, NLO-i i nuklearne aktivnosti imaju zajedničko?

Za vrijeme Hladnog rata, dok su se supersile utrkivale u naoružanju, a svijet sa strepnjom gledao u budućnost, astronomi sa opservatorije Palomar u Kaliforniji svjedočili su nečemu veoma neobičnom.

Tokom ranih 1950-tih godina, fotografske ploče njihovog velikog teleskopa bilježile su noćno nebo sa nevjerovatnom preciznošću.

Ali na tim fotografijama, uhvaćenim u periodu prije nego što je čovječanstvo lansiralo ijedan satelit, pojavljivali su se “duhovi” – sićušne, zvjezdolike tačke svjetlosti koje bi bljesnule na jednoj fotografiji i nestale na sljedećoj, snimljenoj samo nekoliko minuta kasnije.

Danas su ovi kratkotrajni, prolazni fenomeni u naučnom svijetu poznati kao “tranzijenti”, ali i decenijama nakon njihovog otkrića ostali su neriješena zagonetka.

Nije se radilo o meteorima, jer ne bi ostavili trag. Nisu to bile ni greške na fotografskim pločama, jer su imali sve osobine stvarnog izvora svjetlosti.

Tranzijenti su dugo vremena bili arhivirani kao neobična fusnota u istoriji astronomije.

Ali, nedavna studija udahnula je novi život ovoj staroj misteriji, povezujući je sa dva najdramitičnija fenomena tog vremena: nadzemnim nuklearnim testovima i valom neidentifikovanih letećih objekata (NLO), danas poznatim kao neidentifikovani anomalni fenomeni (UAP).

Nova studija – stara misterija

Istraživači Stephen Bruehl sa Medicinskog centra Univerziteta Vanderbilt i Beatriz Villarroel sa Nordijskog instituta za teorijsku fiziku (Nordita) u Švedskoj, odlučili su da dublje istraže ovu zagonetku.

Njihov rad, objavljen kao predprint pod naslovom “Neki tranzijenti u pregledu neba opservatorija Palomar (POSS-I) mogu biti povezani sa nadzemnim nuklearnim testiranjem i izvještajima o neidentifikovanim anomalnim fenomenima”, nudi prve statistički značajne dokaze o mogućoj vezi.

Njihov pristup bio je metodičan i obuhvatan. Sastavili su ogromnu bazu podataka koja je pokrivala period od 19. novembra 1949. do 28. aprila 1957. godine, što je ukupno 2.718 dana.

Za svaki od tih dana, zabilježili su tri ključne varijable:

1. Pojavu tranzijenata: Da li su astronomi na Palomaru zabilježili ijedan od ovih misterioznih bljeskova.
2. Nuklearne testove: Da li su Sjedinjene Američke Države, Sovjetski Savez ili Velika Britanija izvele nadzemni nuklearni test.
3. UAP izvještaje: Koliko je viđenja NLO-a zabilježeno tog dana u sveobuhvatnoj bazi podataka poznatoj kao UFOCAT.

Kada su ukrstili ove podatke, obrasci koji su se pojavili bili su iznenađujući i statistički značajni.

Nuklearna era i svjetla na nebu

Period obuhvaćen studijom bio je vrhunac nadzemnih nuklearnih testiranja. Atomske bombe, a kasnije i mnogo snažnije hidrogenske bombe, detonirane su u atmosferi, oslobađajući nezamislivu energiju.

Ove eksplozije nisu samo stvarale prepoznatljive oblake u obliku gljive; one su slale snažne udarne valove i elektromagnetne impulse visoko u atmosferu, jonizirajući zrak i izazivajući kompleksne geofizičke efekte.

Analiza Bruehla i Villarroel otkrila je direktnu korelaciju. Dani unutar trodnevnog prozora nuklearnog testa (dan prije, dan testa i dan poslije) imali su 45% veću vjerovatnoću da će na njima biti zabilježen tranzijent u poređenju sa svim ostalim danima.

Ovo nije bila samo slučajnost; statistička značajnost (p = .008) ukazuje da je šansa da se ovakav rezultat dobije nasumično manja od 1%.

Štaviše, nije se radilo samo o vjerovatnoći. Na dane povezane s nuklearnim testovima, zabilježen je i značajno veći broj tranzijenata.

To je navelo istraživače na zaključak da bi ovi bljeskovi mogli biti neka vrsta do sada nepoznatog atmosferskog fenomena direktno potaknutog snagom nuklearnih detonacija.

Energija oslobođena eksplozijom mogla je stvoriti kratkotrajne, svjetleće plazma kugle ili druge fenomene na velikim visinama, koje bi teleskop na tlu zabilježio kao tačkasti izvor svjetlosti.

Veza sa “Letećim tanjirima”

Istovremeno s početkom atomske ere, svijet je zahvatila i “NLO groznica”. Počevši od čuvenog viđenja Kennetha Arnolda 1947. godine, izvještaji o misterioznim letjelicama postali su svakodnevica.

Hladni rat je dodatno potpirivao maštu i strah. Jesu li to tajna sovjetska oružja ili nešto sasvim drugo?

Istraživači su se zapitali: postoji li veza između ovih izvještaja i bljeskova na nebu? Odgovor je, prema njihovoj analizi, potvrdan.

Studija je pokazala snažnu i statistički vrlo značajnu (p < .001) vezu između broja UAP izvještaja i broja zabilježenih tranzijenata.

Konkretno, za svaki dodatni UAP izvještaj zabilježen u jednom danu, broj uočenih tranzijenata na nebu povećao bi se za otprilike 8.5%.

Ova veza ostala je čvrsta čak i kada su istraživači uzeli u obzir činjenicu da su UAP izvještaji bili izuzetno česti – zabilježeni su na skoro 90% dana obuhvaćenih studijom.

Najupečatljivija veza primijećena je na dane kada su se oba događaja poklopila: i nuklearni test i barem jedno UAP viđenje.

Činilo se kao da ova dva fenomena međusobno pojačavaju efekat, što je dovelo do najvećeg broja zabilježenih tranzijenata.

Slučaj Washington D.C. iz 1952. godine

Jedan od najpoznatijih UAP incidenata u istoriji dogodio se u julu 1952. godine iznad glavnog grada SAD-a, Washingtona.

Tokom dva uzastopna vikenda, neidentifkovani objekti viđeni su vizualno od strane pilota i građana, a istovremeno su ih uhvatili i radari u Nacionalnoj zračnoj luci i zračnoj bazi Andrews.

Podignuti su borbeni avioni kako bi presreli objekte, ali oni su pokazivali nevjerovatne manevarske sposobnosti.

Zanimljivo, istraživači su u svojoj studiji otkrili da su se upravo na te datume na slikama opservatorija Palomar pojavili višestruki tranzijenti.

Iako Palomar u Kaliforniji nije mogao direktno vidjeti nebo iznad Washingtona, ovo poklapanje ukazuje na moguću pojavu šireg, možda čak i globalnog fenomena.

Šta su zapravo bili ovi bljeskovi?

Studija ne nudi konačan odgovor, ali postavlja dvije intrigantne mogućnosti koje se nužno ne isključuju.

1. Nepoznati atmosferski fenomen: Prema ovoj hipotezi, tranzijenti su prirodnog porijekla, ali potaknuti ljudskom aktivnošću. Snažne nuklearne eksplozije mogle su stvoriti privremene anomalije u gornjim slojevima atmosfere ili čak u magnetosferi, koje su se manifestovale kao kratki bljeskovi svjetlosti. Povezanost s UAP izvještajima mogla bi se objasniti time što su isti atmosferski uslovi koji stvaraju tranzijente možda stvarali i vizualno neobične pojave bliže tlu, koje su ljudi prijavljivali kao NLO-e.
2. Vještački objekti u orbiti (UAP hipoteza): Ovo je spekulativnija, ali i provokativnija mogućnost. Tranzijenti bi mogli biti stvarni, vještački objekti u Zemljinoj orbiti ili na velikim visinama. Budući da su se pojavljivali kao tačke, a ne kao crte, to sugeriše da su se kretali direktno prema kameri ili od nje, ili su lebdjeli na mjestu. Bljesak bi mogao biti odraz Sunčeve svjetlosti od metalne površine objekta pod savršenim uglom, ili kratka emisija svjetlosti iz samog objekta.

Ova druga hipoteza poklapa se sa dugogodišnjim narativom unutar UAP zajednice da su ove pojave iz nekog razloga “privučene” nuklearnom tehnologijom.

Brojni deklasificirani dokumenti i svjedočenja vojnog osoblja potvrđuju učestala viđenja NLO-a iznad nuklearnih postrojenja, skladišta oružja i testnih poligona poput Los Alamosa i Nevada Test Sitea tokom 1940-ih i 1950-ih.

Moguće je da su astronomi na Palomaru, nesvjesno, bilježili istu aktivnost na mnogo većoj visini.

Ograničenja i budućnost istraživanja

Autori studije su oprezni i ističu njena ograničenja. Prije svega, ovo je studija korelacije, a ne kauzalnosti. Ona pokazuje da su događaji povezani, ali ne može definitivno dokazati da jedan uzrokuje drugi.

Također, opservatorij Palomar pruža samo jednu tačku gledišta, dok su se nuklearni testovi i UAP viđenja dešavali širom svijeta.

Konačno, rad je trenutno predprint, što znači da još nije prošao rigorozni proces recenzije od strane drugih naučnika.

Ipak, značaj ovog istraživanja je ogroman. Ono po prvi put pruža čvrstu, statističku osnovu za daljnje proučavanje ovih fenomena.

Ono pomjera pitanje tranzijenata iz domena anegdota u domen analize podataka.

Studija otvara vrata za buduća istraživanja. Moguće je analizirati druge istorijske astronomske preglede neba u potrazi za sličnim obrascima.

Moderna tehnologija, sa sveprisutnim satelitima i naprednim teleskopima, mogla bi biti korištena za praćenje neba u potrazi za modernim ekvivalentima ovih bljeskova, možda u korelaciji sa drugim vrstama ljudskih aktivnosti.

Na kraju, misterija bljeskova iznad Palomara ostaje neriješena. Ali sada, zahvaljujući modernim alatima i novom pogledu na stare podatke, bliži smo razumijevanju nego ikada prije.

Izvori: Research Square, Anomalien