Paraziti svijesti: Postoje li mračne sile koje se hrane našim mislima?

Sve je počelo tog utorka. Znate taj osjećaj. Alarm nije zvonio, ili ste ga u polusnu ugasili, misleći da imate još sat vremena.

Kafa je pokipjela, ostavljajući ljepljivi, crni trag na šporetu. Ključevi, koji su uvijek na istom mjestu, misteriozno su nestali, da bi se pojavili u džepu jučerašnjih hlača nakon desetominutne panične potrage.

Dok ste izlijetali iz stana, kvaka vam je zapela za rukav džempera i skoro vas srušila. “Zašto se sve ovo dešava baš meni?” procijedili ste kroz zube, osjećajući kako se oblak iritacije pretvara u gustu maglu čistog, nerazrijeđenog bijesa.

To je samo loš dan, zar ne? Slučajnost. Haos teorija na djelu.

A šta ako nije? Šta ako taj osjećaj da se cijeli univerzum urotio protiv vas nije samo proizvod vašeg uma? Šta ako je taj osjećaj, ta emocija, zapravo… hrana?

Ovo je polazište jedne od najbizarnijih, a opet zastrašujuće postojanih teorija na rubovima psihologije i ezoterije: ideje o “parazitima svijesti”.

Koncept je jednostavan koliko i uznemirujući: mi nismo sami u svojim glavama. Pored naših misli, strahova i nada, postoje nevidljivi entiteti koji se hrane našom negativnom energijom.

Oni nisu biološki, poput glista ili krpelja, već metafizički. A njihov doručak je naša patnja.

Arhitektura napada

Prije nego što odbacimo ovu ideju kao puku fantaziju, vrijedi poslušati one koji tvrde da su ih proučavali.

Colin Wilson, u svojoj knjizi “Paraziti uma“, opisuje taj osjećaj ne kao običnu tugu, već kao nagli gubitak volje, kao da je neko pritisnuo prekidač i isključio životnu radost.

Zamislite, piše on, da ste vrući, umorni, i sve na svijetu nekako ide naopako. Dok prelazite ulicu, autobus projuri pored vas, skoro vam zgnječivši nogu.

U tom trenutku, svijet ne izgleda samo neugodno; izgleda neprijateljski.

Osjećaj sigurnosti nestaje. Sve je odjednom zastrašujuće krhko. “Upravo tako se osjeća osoba koju su napali paraziti,” zaključuje Wilson.

Prema ovoj teoriji, mehanizam je podmukao. Ovi entiteti ne mogu stvoriti emociju iz ničega.

Umjesto toga, oni djeluju kao oportunistički predatori. Čekaju trenutak slabosti – stres na poslu, svađu s partnerom, sjećanje na stari neuspjeh. Tada, suptilno, “gurnu” misao u vaš svjesni tok.

• “Nikad nećeš uspjeti.”
• “Oni ti se smiju iza leđa.”
• “Tvoja greška je neoprostiva.”
• “Nema smisla ni pokušavati.”

Misao je bačena kao mamac. U trenutku kada je prihvatimo kao svoju – kada kimnemo glavom i kažemo, “Da, u pravu si, ja jesam bezvrijedan” – krug se zatvara.

Mi preuzimamo tu misao i počinjemo je “vrtjeti”, sami sebe uvjeravajući u njenu istinitost. Tražimo dokaze u sjećanju koji je potkrepljuju.

Svaki put kad osjetimo val stida, krivice ili očaja, mi stvaramo “hranu”. Parazit se gosti, a mi postajemo sve slabiji, sve uvjereniji u svoju negativnost.

Istraživač poput Roberta Brucea, u svom djelu “Psihička samoodbrana“, ide korak dalje. On sugeriše da ovi entiteti mogu, na djelić sekunde, preuzeti kontrolu nad našim finim motoričkim sposobnostima.

Upravo onoliko koliko je potrebno da prolijete tu kafu, da se spotaknete o prag, da udarite malim prstom o ivicu stola.

Cilj nije da vas fizički unište, već da izazovu onaj nagli bljesak bola i frustracije. To je, za njih, delikatesa.

Drevni vladari

Ova ideja nije izum 20. vijeka. Ako zagrebemo ispod površine modernog New Age pokreta, pronalazimo korijene koji sežu duboko u antičku filozofiju i misticizam.

Prije dvije hiljade godina, filozofska škola poznata kao Gnosticizam ponudila je radikalno drugačiju kosmologiju.

Gnostici su vjerovali da materijalni svijet u kojem živimo nije stvorio dobri, sveznajući Bog, već nesavršeno, inferiorno biće – Demiurg.

Ovaj lažni bog, u svojoj aroganciji, zarobio je djeliće istinske božanske iskre (naše duše) unutar materijalnih tijela.

Ali Demiurg nije radio sam. Stvorio je vojsku slugu, bića koja su Grci nazivali Arhonti, ili “Vladari”. Njihov zadatak je bio da djeluju kao tamničari čovječanstva.

Njihov cilj: spriječiti nas da se ikada sjetimo svog božanskog porijekla i pobjegnemo iz materijalnog zatvora.

Kako su Arhonti držali ljude u pokornosti? Ne lancima i zidovima, već mentalnom i emocionalnom manipulacijom.

Hranili su se našim najnižim strastima: strahom, požudom, bijesom, zavišću i, iznad svega, neznanjem.

Gnostički tekstovi, poput “Apokrifa Ivanova” pronađenog u Nag Hammadiju, opisuju kako Arhonti “bacaju čovječanstvo u zaborav” i “vežu ga” za svjetovne brige, kako bi ga mogli kontrolisati i crpiti njegovu duhovnu energiju.

Kada čitate Wilsonov opis “neprijateljskog svijeta” ili Bruceovu teoriju o “hranjenju negativnošću”, nemoguće je ne čuti odjeke drevnog gnostičkog upozorenja o Arhontima koji vladaju našim iluzijama.

Um koji nije naš

Vjerovatno najpotpuniji i najjeziviji narativ o ovoj temi dolazi od kontroverznog antropologa i pisca Carlosa Castanede.

U svojoj posljednjoj knjizi, “Aktivna strana beskonačnosti“, Castaneda iznosi zapanjujuće učenje koje je navodno primio od svog učitelja, šamana Don Juana Matusa.

Don Juan tvrdi da je čovječanstvo plijen. Ne plijen u metaforičkom smislu, već doslovno.

“Imamo predatora koji je došao iz dubina kosmosa i preuzeo vlast nad našim životima,” govori Don Juan Castanedi.

“Ljudska bića su njegovi zarobljenici. Predator je naš gospodar. Učinio nas je poslušnim, bespomoćnim. Ako želimo protestovati, on suzbija naš protest. Ako želimo djelovati nezavisno, on zahtijeva da to ne činimo.”

Castaneda, prirodno, pita kako je to moguće, kako ih ne vidimo. Don Juan objašnjava da su oni svuda oko nas, ali smo istrenirani da ih ne percipiramo. Naziva ih “letači” (flyers) ili “sjenke iz blata”.

A onda dolazi ključni, zastrašujući dio. Don Juan objašnjava kako su nas pokorili.

“Dali su nam svoj um!” kaže šaman. “Um predatora je barokni, kontradiktoran, mračan, ispunjen strahom da će svakog trenutka biti otkriven… Oni su nam dali naš sistem vjerovanja, naše ideje o dobru i zlu, naše društvene običaje. Oni su stvorili naša nadanja i očekivanja, naše snove o uspjehu i strahove od neuspjeha. Dali su nam pohlepu, škrtost i kukavičluk. Oni su ti koji nas čine samozadovoljnim, rutinskim i egocentričnim.”

Prema Don Juanu, naš “unutrašnji dijalog” – onaj neprestani glas u glavi koji komentariše, sudi, brine i sumnja – uopće nije naš. To je instalirani sistem, “um predatora”.

Taj um stvara “bljeskove svijesti” kroz kontrolirane emocionalne ispade – upravo one koje paraziti, kako ih drugi nazivaju, toliko vole.

Mi smo, u Castanedinoj viziji, doslovno kao pilići u kavezu, uzgajani zbog energije koju proizvodimo kroz patnju pod kontrolom “uma letača”.

“Jedini način da ih pobijedimo,” zaključuje Don Juan, “jeste kroz disciplinu. Šamani drevnog Meksika vidjeli su predatora.

“Nazvali su ga ‘letač’ jer skače kroz zrak. To nije lijep prizor. To je velika sjenka, neprobojno tamna, koja skače kroz zrak. Zatim se spusti ravno na tlo… Mogu ti reći svim srcem da nas love u ovom trenutku.”

Psihološka sjenka

Prije nego što počnemo gledati preko ramena u potrazi za mračnim sjenkama, postoji i drugo, mnogo prizemnije objašnjenje.

Šta ako su “paraziti”, “Arhonti” i “letači” jednostavno drevni, personificirani nazivi za fenomene koje moderna psihologija tek sada počinje mapirati?

Naš mozak nije jedinstvena, monolitna cjelina. On je skup različitih, često sukobljenih modula koji su evoluirali u različitim vremenima.

Iz ove perspektive, “parazit” nije vanjski entitet, već otuđeni dio nas samih. To je sjenka naše vlastite psihe, algoritam traume, odjek glasa kritičnog roditelja koji se sada vrti kao pokvarena ploča.

Borba nije protiv demona, već protiv vlastitih, duboko ukorijenjenih obrazaca.

Stvarnost ili metafora

Možda je, na kraju krajeva, rasprava o tome da li su “paraziti” stvarni entiteti ili psihološke metafore – nebitna.

Robert Bruce je to najbolje sročio: “Vaše razumijevanje duhova ovisi isključivo o vašem životnom iskustvu… Međutim, bez obzira na to ko su ili šta su, ako uopće postoje, moraju se uzeti u obzir.”

Ako nešto djeluje kao parazit – hrani se vašom negativnošću i čini vas slabim – onda je efekat stvaran, bez obzira na porijeklo.

Bilo da to nazivamo Arhontom, “letačem” ili kognitivnom distorzijom, suočeni smo s obrascem koji crpi volju za životom.

Vratimo se na onaj utorak. Stojite na vratima, kvaka vam je pocijepala džemper, ključevi žuljaju u džepu, a miris zagorjele kafe širi se stanom.

Osjećate kako bijes ključa. Prepustite se tom valu, uđete u auto psujući, trubite drugim vozačima i provedete dan uvjereni da je univerzum protiv vas.

Da li ste time upravo nahranili sjenku, kako bi rekli mistici? Ili ste jednostavno… imali loš dan, kako bi rekao psiholog?

Možda je, na kraju, to jedina bitka koja se vodi. Ona koja se odvija unutar tihih granica našeg vlastitog uma, i vječno pitanje – ko tamo zaista vlada.