Misterija vojnika Gerryja Irwina
Vojnik prve klase Gerry Irwin vozio je noću prema Fort Blissu u Teksasu, vraćajući se s dopusta kod porodice u Idahu. Bio je tehničar na projektilima Nike i imao je za sobom dug put kroz pustinjski jug Utaha.
Negdje na Cesti 14, nekoliko kilometara jugoistočno od Cedar Cityja, primijetio je svjetlo koje se spuštalo iza obližnjeg brda.
Pomislio je da se radi o avionu u nevolji. Zaustavio je automobil, upalio pokazivače smjera i na volanu ostavio poruku u kojoj je prolaznike zamolio da obavijeste policiju, jer je krenuo pješice provjeriti mogući pad aviona nedaleko od ceste.
Presvukao se u vojni kaput, uzeo baterijsku lampu i krenuo u mrak.
Nike projektili, na kojima je Irwin radio, bili su dio protuzračne odbrane kojom su Sjedinjene Države u to vrijeme štitile gradove od mogućeg sovjetskog bombardiranja.
To je bio posao koji je od tehničara tražio priličnu pouzdanost i psihičku stabilnost, što će kasnije postati važno kada vojni ljekari budu procjenjivali Irwinovo stanje.
Iste te 1959. godine američko ratno zrakoplovstvo je kroz Projekt Blue Book već šestu godinu prikupljalo izvještaje o neidentifikovanim letećim objektima, pa nije neobično što je i Irwinov slučaj privukao pažnju vojnih istražitelja.
Izvori se ne slažu oko tačnog datuma te večeri. Najraniji zapisi, zasnovani na istrazi koju je odmah nakon događaja provela istraživačka grupa APRO, govore o 28. februaru.
Noviji prikazi, uključujući predgovor Jacquesa Valléea knjizi o Irwinovom slučaju, spominju 20. ili 21. februar.
Razlika od svega osam dana djeluje sitno, ali dobro pokazuje koliko je malo toga iz ovog slučaja ikada nezavisno provjereno.
Buđenje u bolnici u Cedar Cityju
Otprilike pola sata kasnije, inspektor za ribolov i lov naišao je na Irwinov automobil i poruku. Odnio ju je šerifu Cedar Cityja, Ottu Pfeifu, koji je organizirao potragu.
Kada su Irwina pronašli u snijegu, na oko četvrt milje od automobila, ležao je bez svijesti, a jakna koju je nosio ispod kaputa nigdje se nije mogla naći.
Ljekar po imenu Broadbent, koji ga je pregledao u bolnici u Cedar Cityju, nije mogao utvrditi nikakav fizički uzrok.
Irwinovi vitalni znakovi bili su uredni, ali ga nisu mogli probuditi gotovo puna dvadeset četiri sata.
Dok je bio u tom stanju, mrmljao je nešto o "jakni na grmu." Kada se konačno probudio, prvo što je izgovorio bilo je pitanje ima li preživjelih, iako nikakav pad aviona nikada nije potvrđen.
Broadbentova dijagnoza glasila je histerija, odnosno stanje bez organskog uzroka. U medicini tog perioda taj naziv je često pokrivao ono što bi se danas opisalo kao disocijativna reakcija na akutni stres, stanje u kojem tijelo ostaje prividno zdravo dok um privremeno "isključi" pristup traumatičnom sjećanju.
Irwin se nije sjećao ničega od trenutka kada je izašao iz automobila.
Vratio se dužnostima u Fort Blissu, ali mu je sigurnosna dozvola privremeno oduzeta, što govori da vojska njegov slučaj nije shvatila olako.
Drugi kolaps i injekcija "istine"
Nekoliko sedmica kasnije, Irwin se onesvijestio u bazi, a potom ponovo na ulici u El Pasu.
Odveden je u vojnu bolnicu William Beaumont, gdje se, čim se probudio, ponašao kao da je i dalje 28. februar, iako su prošle gotovo dvije sedmice. Ponovo je pitao ima li preživjelih.
Ovoga puta zadržan je na psihijatrijskom odjelu mjesec dana. Ljekari nisu pronašli ništa neuobičajeno, pa je proglašen zdravim i otpušten.
Dvadeset sedmog marta, dok je još bio pod nadzorom, kapetan Valentine mu je ubrizgao natrij-amital, barbiturat koji se u to vrijeme koristio kao takozvani "serum istine."
Prema Valentineovom službenom izvještaju, dokumentu koji je desetljećima kasnije objavljen putem Zakona o slobodi pristupa informacijama, Irwin je pod djelovanjem lijeka izjavio da postoji "posebna inteligencija" koja mu je naredila da ne pamti i ne otkriva šta se dogodilo u Utahu.
Rekao je i da bi otkrivanje istine pokrenulo "veliku istragu" koja bi naštetila mnogim ljudima. Dodao je da je sve to počelo kad je imao tri godine, ali je odbio reći više o tome.
Sličan motiv blokiranog sjećanja pojavit će se dvije godine kasnije u slučaju Betty i Barneyja Hilla, bračnog para iz New Hampshirea čiji se navodni susret s vanzemaljcima 1961. godine danas smatra prvim široko poznatim slučajem "otmice."
Zbog te vremenske podudarnosti, pojedini istraživači Irwinov slučaj smatraju jednim od najranijih primjera obrasca koji će kasnije postati prepoznatljiv u literaturi o navodnim otmicama.
Jakna na grmu i bijeg
Dan nakon što je proglašen zdravim, Irwin je bez odobrenja napustio bazu i autobusom otputovao nazad u Cedar City. Djelovao je poput čovjeka u transu.
Pješice se vratio na mjesto gdje je mjesec ranije izgubio svijest i pronašao svoju nestalu jaknu okačenu na grm, s olovkom provučenom kroz rupicu za dugme i komadom papira namotanim oko nje.
Zapalio je papir prije nego što ga je pročitao. Miris dima ga je, prema kasnijim prepričavanjima, trgnuo iz transa, i tek je tada shvatio da je odsutan bez dozvole.
Vratio se u Cedar City i predao šerifu Pfeifu, koji ga je podsjetio na sve što mu se dogodilo mjesec ranije.
Vojska ga je kaznila zbog samovoljnog napuštanja dužnosti i degradirala ga u činu. U ljeto iste godine ponovo se nije pojavio na dužnosti, a nakon mjesec dana proglašen je dezerterom.
Odatle Irwinov trag u zvaničnim vojnim dokumentima prestaje.
Čovjek pronađen pola vijeka kasnije
Desetljećima je slučaj kružio ufološkom literaturom kao priča o vojniku koji je nestao bez traga, uglavnom na osnovu bilješki Jima i Coral Lorenzen iz APRO-a i kasnijeg prepričavanja Jacquesa Valléea.
Istraživač David Booher naišao je na tu priču 2013. godine i odlučio pokušati pronaći makar nekoga iz Irwinove porodice.
Umjesto toga, pronašao je samog Irwina živog, te je on pristao na razgovor.
Irwin je Booheru dao uvid u dio svoje vojne dokumentacije i po prvi put od 1959. godine sam ispričao događaje iz svoje perspektive, od trenutka kada je primijetio svjetlo pa sve do povratka u Teksas.
Prema Booherovim navodima, ni sam Irwin, više od pola vijeka kasnije, nije mogao popuniti prazninu između napuštanja automobila i buđenja u bolnici.
Rezultat razgovora je knjiga "No Return: The Gerry Irwin Story," objavljena 2017. godine s predgovorom Jacquesa Valléea.
Recenzija u akademskom časopisu Journal of Scientific Exploration ocijenila je Booherovo istraživanje kao uzoran primjer istrage jednog slučaja, bez forsiranja unaprijed donesenih zaključaka.
Šta ostaje neriješeno
Dokumentirano je da je Irwin postojao, da je zaista bio hospitaliziran dva puta u razmaku od mjesec dana i da postoji zvanični vojni izvještaj o seansi s natrij-amitalom.
Dokumentirano je i da je desetljećima kasnije pronađen živ i da je sam potvrdio osnovne konture priče.
Nikada, međutim, nije utvrđeno šta je Irwin zaista vidio te noći na Cesti 14, niti zašto je njegov um blokirao sjećanje na to.
Objašnjenja se kreću od disocijativne reakcije ili disocijativne fuge izazvane stresom i iscrpljenošću, preko spekulacija o vojnim eksperimentima s kontrolom uma karakterističnim za taj period, do doslovnog susreta s nečim vanzemaljskim.
Istraživač Kevin Randle uvrstio je slučaj u svoj pregled vladinih tajni vezanih za NLO fenomene, ali ni on ne tvrdi da je "posebna inteligencija" iz Valentineovog izvještaja dokaz vanzemaljskog kontakta, već samo dokumentiran i neobjašnjen navod.
Booherova knjiga, slično tome, namjerno ne bira između ponuđenih mogućnosti.
Ostaje samo rečenica koju je kapetan Valentine zapisao u martu 1959. godine, i pitanje na koje pola vijeka istrage nije dalo konačan odgovor.
IZVORI
- Recenzija knjige "No Return: The Gerry Irwin Story" u časopisu Journal of Scientific Exploration
- David Booher, No Return: The Gerry Irwin Story: UFO Abduction or Covert Operation?, Anomalist Books, 2017 (predgovor Jacques Vallée).
- Nick Redfern, "One of the Strangest Alien Abduction Cases Ever", Mysterious Universe
- St. George News: intervju povodom knjige "No Return"
- Kevin D. Randle, The UFO Dossier: 100 Years of Government Secrets, Conspiracies and Cover-Ups, Visible Ink Press, 2015, str. 134–141.
- Arhivski pregled slučaja i izvještaja APRO-a
O autoru
Pozdrav, ja sam Aquarius.
Ova stranica je moj autorski projekat — od prve do posljednje linije koda i svakog napisanog teksta. Ukoliko uživaš u člancima i želiš podržati ovakav vid nezavisnog stvaralaštva, to možeš učiniti putem simbolične mjesečne pretplate ili jednokratne donacije.