Krugovi u žitu kod Winchestera: Poruka vanzemaljaca i njen vrlo zemaljski trag
Žena koja je rano ujutro 16. augusta 2002. jahala konja uz ivicu polja kod Winchestera prva je primijetila da nešto nije u redu. Nazvala je lokalnu radio-stanicu Ocean FM.
Stanica je odmah pozvala svoju saobraćajnu izvjestiteljicu, koja je tog jutra letjela malim avionom iznad Hampshirea, i zamolila je da svrati do polja pored radio-tornjeva u mjestu Crabwood.
Iz zraka se ukazao lik. Ogroman krug u pšenici, dug i širok preko sto metara, oblikovao je glavu nalik onome što ljudi zamišljaju kao "sivog vanzemaljca", s okruglom pločom pored ramena ispunjenom nizovima uspravnih i položenih kvadrata žita.
Farmer Mike Burge, vlasnik zemljišta, pristao je da usjev ostavi nepokošen još nekoliko dana kako bi istraživači mogli da uđu u polje.
Ono što se dogodilo u narednim sedmicama pretvorilo je jedno englesko polje u jedan od najpoznatijih slučajeva u istoriji krugova u žitu.
Krugovi u žitu ispod radio-tornjeva
Ovakve formacije nisu nova pojava u britanskim medijima.
Wiltshire i susjedni Hampshire, regija u kojoj leže Stonehenge i veliki kameni krug u selu Avebury, decenijama privlače hodočasnike New Agea, istraživače i znatiželjne turiste.
Prema pisanju Smithsonian Magazinea, upravo ta gusta mreža drevnih humki i kamenih krugova, uz legende o energetskim linijama koje navodno povezuju sveta mjesta, stvorila je plodno tlo na kojem su krugovi u žitu dobili gotovo mistični status.
Fenomen se od kasnih sedamdesetih proširio i van Wiltshirea, prema grofovijama Oxfordshire, Somerset i Gloucestershire, prema navodima Enciklopedije Britannice, da bi se kasnije formacije povremeno javljale širom svijeta, iako se većina i dalje bilježi u južnoj Engleskoj.
U toj regiji krugovi prate ritam same poljoprivrede: u polju uljane repice pojavljuju se već u aprilu i maju, u ječmu tokom maja i juna, a u pšenici od juna do ranog septembra, kada formacije obično nestaju zajedno sa žetvom.
Zagovornici teze da je riječ o fenomenu starijem od dvadesetog vijeka često navode letak iz 1678. godine pod nazivom "Kosac-đavo", štampan u grofoviji Hertfordshire u Engleskoj.
Letak govori o farmeru koji je, posvađavši se oko cijene s kosačem, u bijesu izjavio da bi radije platio samog đavola da mu pokosi zob.
Sljedećeg jutra njiva je navodno bila pokošena u savršenim krugovima.
Analiza objavljena u časopisu Skeptical Inquirer pokazuje da tekst dosljedno govori o žitu koje je bilo posječeno, a ne položeno, što je suštinska razlika u odnosu na moderne krugove u žitu – drvorez čak prikazuje malog rogatog đavola sa kosom u ruci, a ne nepoznatu silu koja stabljike ostavlja savijene i netaknute.
Priča o "Kosaču-đavolu" je zanimljiva folklorna anegdota koju su rado prihvatili rani istraživači poput Pata Delgada, ali ne i dokaz da su savremeni krugovi u žitu stari nekoliko vjekova.
Nasljeđe Douga i Davea
Prava priča o modernim krugovima u žitu počinje mnogo kasnije, i to priznanjem, a ne otkrićem.
U septembru 1991. dvojica prijatelja iz Hampshirea, Doug Bower i Dave Chorley, izjavili su britanskom tabloidu da su od 1978. godine napravili više od dvije stotine krugova, koristeći samo dasku, uže i kačket s komadom žice koji im je pomagao da hodaju u pravoj liniji.
Kako bi dokazali svoju priču, napravili su krug pred novinarima, a poznati istraživač fenomena Pat Delgado, koji je krug proglasio autentičnim prije nego što je saznao za prevaru, kasnije je priznao da je bio prevaren.
Bower je kasnije ispričao da je inspiraciju pronašao u izvještaju iz 1966. o navodnom letećem tanjiru koji je sletio u močvaru kod australijskog grada Tullyja i za sobom ostavio udubljenje u trsci.
Jedne večeri je predložio prijatelju: "Hajdemo tamo i napravimo da izgleda kao da je sletio leteći tanjir."
Nakon njihovog priznanja broj prijavljenih formacija nije opao, nego je naglo porastao, a krugovi su iz jednostavnih obruča prerasli u sve složenije piktograme.
Svake naredne godine anonimni timovi tvoraca postavljali su nove, sve slojevitije formacije, kako bi ostali korak ispred sve sumnjičavijih posjetilaca.
Rezultat je nešto što bi se moglo nazvati godišnjom utrkom u vještini: dok su istraživači usavršavali metode dokazivanja "genuine" porijekla, tvorci su usavršavali geometriju, razmjeru i preciznost svojih djela.
Devedesetih godina pojavljuje se nova generacija tvoraca, umjetnički kolektiv koji danas posluje pod imenom Circlemakers, a osnovali su ga Rod Dickinson i John Lundberg.
Grupa je usavršila mjerne tehnike, geometrijske proračune i drvene daske povezane užetom kojima se žito ravnomjerno savija bez lomljenja stabljike.
Njihova godišnja djela, kako navodi Smithsonian, danas se rade i kao komercijalne narudžbe za marke poput Nikea i Mitsubishija.
Poruka koju niko nije potpisao
Ono što je formaciju kod Crabwooda izdvojilo od hiljada drugih jeste sadržaj, ne samo oblik.
Nekoliko mjeseci nakon što se pojavila, računarski stručnjak Paul Vigay analizirao je uzorak uspravnih i položenih kvadrata unutar okrugle ploče i zaključio da predstavlja binarni kod u ASCII zapisu.
Kada je kod preveden, dobijena je poruka na engleskom jeziku koja upozorava na "lažne darove i slomljena obećanja", pominje patnju, ali i vrijeme koje još postoji, te tvrdi da postoji dobro svuda oko nas i da se protivi obmani.
Poruka se, prema više izvora koji su je nezavisno dekodirali, završava riječima koje najčešće prevode kao "prolaz se zatvara".
Marie Wakelam, susjeda čiji posjed graniči s poljem, izjavila je istraživačici Lucy Pringle da je uveče 15. augusta osjetila jak miris paljevine kroz otvoren prozor spavaće sobe, a kasnije je od posjetilaca čula da su neke stabljike unutar formacije bile ugljenisane.
Ovakve tvrdnje o mirisu i tragovima paljenja nisu potvrđene laboratorijskom analizom i ostaju na nivou svjedočenja, a ne dokazane činjenice.
Sama figura, duga i široka preko sto metara, izvedena je tehnikom nalik pikselnoj grafici, s desetinama nijansi gustine žita koje odozgo stvaraju utisak sjenčenja lica i oka.
Takav nivo kontrole nad gustinom polijeganja stabljika, prema svjedočenju istraživačice Lucy Pringle koja je formaciju obišla nekoliko dana nakon otkrića, zahtijeva mjerenje i planiranje, a ne slučajno gaženje.
Vrijedi napomenuti da je godinu dana ranije, u augustu 2001, slična formacija s ljudskim licem i rešetkastim binarnim zapisom osvanula pored radio-teleskopa u Chilboltonu, samo trinaestak kilometara dalje.
Poređenje dviju formacija dodatno je učvrstilo utisak da iza njih stoji ista ruka, iako se, za razliku od većine velikih formacija tog doba, do danas niko javno nije prijavio kao autor krugova kod Crabwooda.
Kada su brojevi progovorili
Šest, odnosno osam godina kasnije, isti kraj Engleske ponudio je nove zagonetke, ovaj put matematičke.
Prvog juna 2008. kod Barbury Castlea u Wiltshireu pojavila se formacija prečnika oko šezdeset metara, podijeljena na deset koncentričnih segmenata, koja je, kako je primijetio astrofizičar Michael Reed, predstavljala prvih devet decimala broja Pi, zaokruženih na 3,141592654.
Dvije godine kasnije, 22. maja 2010, u polju uljane repice preko puta vjetrenjače Wilton Windmill osvanuo je krug prečnika blizu sto metara, ispisan s dvanaest osmobitnih ASCII znakova u binarnom zapisu.
Prema pisanju Live Sciencea, matematičar Univerzitetskog koledža u Londonu John Talbot dekodirao je zapis i prepoznao Eulerov identitet, jednačinu koja povezuje broj e, imaginarnu jedinicu i broj Pi i koju mnogi matematičari smatraju najljepšom formulom u nauci.
Talbot je, međutim, primijetio i grešku: umjesto slova "i" kod binarnog zapisa pojavljuje se "hi", odstupanje koje je, prema njegovim riječima, ličilo na potpis samih tvoraca formacije, radije nego na poruku izvana.
Vrijedi razjasniti i jednu čestu zabludu: Wilton Windmill nije formacija sa susjednog polja pored Crabwooda, kako se ponekad tvrdi u popularnim prepričavanjima, nego lokacija udaljena tridesetak kilometara, u sasvim drugom dijelu Wiltshirea, nastala punih osam, a ne sedam, godina kasnije.
Sitna netačnost u binarnom zapisu, koju je uočio profesionalni matematičar, jedan je od najjačih argumenata da iza matematički "savršenih" formacija ipak stoje ljudi koji povremeno pogriješe.
Savijena stabljika i spor oko dokaza
Zagovornici teze da barem dio formacija ne mogu napraviti ljudi najčešće se pozivaju na fizičko stanje biljaka.
Biofizičar William C. Levengood decenijama je proučavao stabljike iz krugova u žitu i tvrdio da su njihovi čvorovi neuobičajeno izduženi, a ponekad i probijeni iznutra, u takozvanim "kavitetima ekspulzije", pojavi koju je povezivao s naglim zagrijavanjem.
Njegovi nalazi su citirani u brojnim knjigama i dokumentarcima kao dokaz da barem neke formacije nastaju djelovanjem nepoznate energije, a ne pukim gaženjem.
Istraživač Joe Nickell iz Odbora za naučno ispitivanje tvrdnji o paranormalnom, pišući za Skeptical Inquirer, ukazao je na temeljni metodološki problem u Levengoodovom pristupu.
Nikada nije postojala pouzdano potvrđena "prava" formacija, nastala bez ljudske intervencije, na kojoj bi se mogla uporediti oštećenja biljaka, pa se Levengoodovo zaključivanje kreće u krugu: nedostatak potvrđenih nehoaksiranih formacija koristi se kao polazna pretpostavka da neke formacije jesu autentične.
Oštećenja slična onima koja je Levengood opisivao mogu nastati i prirodnim putem, kroz proces kojim biljka pokušava da se ponovo uspravi prema suncu nakon što je stabljika savijena, a ne slomljena.
Ni pitanje povišenog zračenja i magnetnih anomalija, koje se često pominje uz krugove u žitu, do danas nije potkrijepljeno mjerenjima objavljenim u recenziranim naučnim časopisima.
Izvještaji o kompasima koji "poludi" iznad formacija uglavnom potiču od pojedinačnih posjetilaca i istraživača povezanih s krugovima u žitu, bez nezavisne provjere.
Zanat koji se ne krije
Ono što skeptike najviše učvršćuje u uvjerenju da je riječ o ljudskom djelu jeste postojanje aktivne, javne zajednice ljudi koji formacije prave otvoreno, iako anonimno u trenutku nastanka.
Grupa Circlemakers je, prema Smithsonianu, izradila formacije za marketinške kampanje, uključujući onu koju je Greenpeace koristio u Meksiku protiv genetski modificiranih usjeva, kao i dizajne za sportske brendove i filmsku industriju.
Umjetnik i dugogodišnji član grupe Rob Irving, koautor spomenutog teksta za Smithsonian, opisuje kako pripadnici zajednice ljubitelja krugova u žitu, takozvani "croppies", riječ "genuine (autentičan)" upotrebljavaju u obrnutom značenju od uobičajenog: za njih formacija je "prava" upravo onda kada nema poznatog autora.
Ta anonimnost, prema Irvingu, nije slučajna nego je sastavni dio čina.
Tvorci formacija namjerno ostaju bez potpisa jer misterija privlači posjetioce, medije i istraživače više nego bilo koje priznato autorstvo.
Bower je, godinama nakon svog priznanja, prijateljima govorio da žali što je progovorio, ne zato što je sumnjao u ono što je radio, nego zato što je više volio da tajna ostane tajna.
Formacije poput one kod Barbury Castlea ili Wilton Windmilla pokazuju da timovi s teodolitima, GPS uređajima i iskustvom u geometriji mogu za jednu noć isplanirati i izvesti dizajn zahtjevan poput matematičke jednačine.
Fizičar Richard Taylor sa Univerziteta Oregon u tekstu za magazin Physics World iz 2011. iznio je hipotezu, a ne dokazanu tvrdnju, da bi tvorci formacija umjesto tradicionalnih dasaka i užadi mogli koristiti GPS uređaje, lasere, pa i mikrovalne izvore, koji bi kratkotrajnim zagrijavanjem mogli objasniti zašto neke stabljike unutar formacija djeluju kao da su iznutra probijene – isti efekat koji su istraživači poput Levengooda ranije tumačili kao dokaz nepoznatog porijekla.
Folkloristi za ovakve slučajeve imaju poseban naziv: ostenzija, odnosno stvaranje lažnog dokaza koji potvrđuje već postojeće vjerovanje.
Isti obrazac prepoznaje se u fotografijama vila iz engleskog mjesta Cottingley, koje su dvije djevojčice snimile između 1917. i 1920, a u koje je do kraja života vjerovao čak i pisac Arthur Conan Doyle.
Kod krugova u žitu ostenzija djeluje slično: dokaz koji na kraju ispadne lažan ipak trajno mijenja način na koji ljudi doživljavaju sam fenomen, jer je uzbuđenje otkrića već ostavilo trag prije nego što je obmana razotkrivena.
Irving na kraju svog teksta za Smithsonian postavlja pitanje ko zapravo koga obmanjuje – tvorci koji svjesno grade misteriju u polju ili posmatrači koji misteriju biraju radije od jednostavnog objašnjenja.
Odgovor, čini se, leži negdje na sredini: oboje sudjeluju u istoj igri, samo s različitih strana ograde.
Ostaje, ipak, jedan detalj koji ni dvije decenije istrage nisu razriješile.
Za razliku od većine poznatih formacija iz posljednjih tridesetak godina, koje su tvorci s vremenom priznali ili barem diskretno potvrdili u razgovoru s istraživačima, niko se nikada nije javno prijavio kao autor krugova kod Crabwooda.
Poruka o "lažnim darovima" ostaje, u tom smislu, potpisana samo poljem u kojem se pojavila.
IZVORI
- Crop Circles: The Art of the Hoax, Smithsonian Magazine
- Legend of the Mowing Devil, Skeptical Inquirer
- Levengood's Crop-Circle Plant Research, Skeptical Inquirer
- 'Beautiful Math Equation' Found in Crop Circle, Live Science
- The Crabwood Event ~ 2002, Lucy Pringle – Crop Circle Research UK
- Coming soon to a field near you, Richard Taylor, Physics World
- Doug Bower, Encyclopaedia Britannica
- Crop circle, Encyclopaedia Britannica
Aquarius
Istraživač nepoznatog i web inženjer. Ako ti se sviđaju tekstovi koje čitaš, možeš me podržati preko Buy Me a Coffee. I bez toga, drago mi je što si tu.